U vrijeme kada se začuju ratni bubnjevi, glas razuma često izgubi svoj prostor u najčitanijim medijima. No, upravo taj glas razuma sada treba potencirati, on mora ostati – ako ništa drugo – onda kao povijesni dokument kao obrana od revizionizma.
Velika većina stanovnika Turske ne želi ovaj rat koji im se svakog dana, čak i sata, pokušava nametnuti. Vrijeme u kojem živimo, zbog napretka tehnologije i dostupnosti informacije, više nam ne ostavlja prostora za naknadne isprike poput “nismo znali”. Mnogi stanovnici Turske, mahom mladi ljudi, pokazuju da itekako shvaćaju i razumiju ovu prljavu igru u koju se želi uvući njihovu državu i njih same. Ako će stanovnici Turske ikada biti protiv rata onda je to sada, u trenutku kada je njihova država ostvarila zavidan ekonomski rast i kada bi trebala preuzeti ulogu stabilizatora u regiji. Umjesto prosperiteta, napretka i mira, sada im se nudi pakao rata, krvavi sukob sa susjednom Sirijom, zemljom čije stanovnike mnogi Turci nazivaju svojom braćom.
Posljednjih mjeseci turski premijer Erdogan srozao se na funkciju razglasa većih sila no što je Turska, ustupio je svoj teritorij kojekakvim plaćenicima koji stižu iz najrazličitijih dijelova svijeta. Turska vlast svrstala se na stranu imperijalizma i ta zločinačka ideologija u potpunosti je obuzela i progutala njihov dojučerašnji stav njegovanja dobrosusjedskih odnosa u regiji.
No, kao i u svim drugim državama, bilo da se radilo o Turskoj, SAD-u, Izraelu, Rusiji, Iranu, pa i Siriji, nikad si ne smijemo dopustiti takvu nepažnju, takav katastrofalan propust, da počnemo izjednačavati stanovništvo s izvršnom vlasti. U vrijeme visokih tenzija mnogima to postaje sve teže, ali upravo je ta diferencijacija jedina kočnica koja nas može spasiti od potonuća u potpunu letargiju, malodušnost, ali i neopravdanu mržnju.
U prilog tome idu događaji koji su se zbili prije kojih 48 sati, ovog četvrtka, 4.10.2012, na ulicama Istanbula. Informacije govore kako se okupilo više desetaka tisuća ljudi, anti-ratnih prosvjednika, koji su večernjim marširanjem kroz ulice ovog povijesnog grada jasno poručili vlastima u Ankari, i cijelom svijetu – “mi rat ne želimo !”. Tisuće su odbacili sramotnu i poniznu tursko-američku alijansu te istaknuli solidarnost sa sirijskim narodom.
Ono što je možda i najvažnije za spomenuti, što uistinu pokazuje ovaj marš u cijeloj svojoj veličini, je podatak da su prosvjednici počeli izlaziti na ulice odmah nakon što je turski Parlament objavio kako prihvaća novi mandat koji premijeru Erdoganu daju ovlasti da smije slati vojsku u “druge zemlje”.
Unatoč činjenici da svi mediji govore o tragično stradalim civilima u srijedu popodne, unatoč činjenici da mediji također potpaljuju situaciju i zazivaju rat – kako turski, tako i šire – narod je izašao na ulice, a daleko veći broj, koji nisu bili na ulicama, slažu se s onime što je poručeno za vrijeme marša u Istanbulu. Anti-ratne demonstracije nikada nisu udarne vijesti, često ni nisu vijesti, ali kada je riječ o Turskoj, stav turskog naroda nalazimo gotovo svugdje, nužno ga je samo potražiti. Samo kratki pregled komentara na njihovim najčitanijim online novinskim izdanjima jasno pokazuje što misle o konfliktu u Siriji, stavu turske vlade kao i potencijalnom ratu sa Sirijom. Ogromna većina apsolutno se protivi takvom sukobu.
Slogani i transparenti na ulicama Istanbula, kao i na nekim manjim prosvjedima u drugim gradovima, govore mnogo o tome kako se osjeća turski narod: “Ovaj rat nije moj rat !”, “NE imperijalističkoj intervenciji u Siriji”, “Zaustaviti ćemo AKP-ovu politiku rata”, “Nećemo biti vojnici u službi imperijalizma”, “SAD maknite ruke s Bliskoga istoka”.
Danas je turski list objavio informacije kako su pobunjenici zapravo granatirali turski grad i pritom ubili petero nedužnih turskih civila, dvije žene i troje djece. Također se ističe kako su granate koje su pale na grad pobunjenicima date direktno od strane turskih autoriteta s druge strane granice. Ova vijest vjerojatno ni mnogim Turcima neće doći kao iznenađenje, mnogi već neko vrijeme znaju pravila ove igre i što se stvarno dešava kada je riječ o sirijskom konfliktu, no, njihovo odlučno odbacivanje sudjelovanja u takvom sukobu izuzetno je važno.
Erdogan, zapadne sile, regionalne anti-sirijske sile, UN, mediji koji nas pitaju “hoće li i naša zemlja u rat pošto je članica NATO pakta?” – svi su dali svoj doprinos da sirijska kriza već danima pleše na rubu regionalnog, potencijalno i šireg, rata. U isto vrijeme anti-ratni prosvjedi rijetko se spominju. Statistička je istina kako anti-ratni prosvjedi već dugo nisu zaustavili niti jedan rat, ali konflikt koji se sada zaziva mogao bi biti toliko opasan, toliko ekspanzivan, da je svaki anti-ratni sentiment itekako poželjan – naročito deseci tisuća ljudi na ulicama. Nitko nema toliku priliku i toliku odgovornost da stane na kraj razbuktalom militarizmu, koji je odzvanjao zidovima turskog Parlamenta prije dva dana, koliko sada ima turski narod koji mora reći svoje povijesno “NE”.
Izvor: advance.hr
