Prema nedavnom istraživanju jedne strane financijske agencije Hrvatska je dospjela na 23. mjesto na rang listi od 45 Europskih država po broju multimiljunaša. Naime, u Hrvatskoj živi 260 multimiljunaša koji ukupno posjeduju 30 milijardi dolara, odnosno cca.175 milijardi kuna. Jednostavnom matematikom lako je izračunati da je prosječna težina jednog hrvatskog multimiljunaša 670 milijuna kuna! Tih 260 individua ima ukupnu financijsku moć da financira godinu i pol dana kompletnu državu, sve uposlenike, troškove, mirovine i sve ostalo što spada u redovni državni proračun RH. Ti pojedinci imaju moć da u jednom danu prepolove ukupan vanjski dug RH.

S druge strane moramo primijetiti da nasuprot tako “dobrom” rezultatu u segmentu “tajkunizma” u Hrvata, država jako loše stoji po pitanju gospodarske razvijenosti, tržišnih sloboda i korupcije, kao i po već spomenutom vanjskom dugu koji prelazi 101% BDP-a.

Zanimljiv fenomen u Hrvata je i taj da nitko ne postavlja pitanje porijekla tog novca i općenito imovine dotičnih osoba te način na koji je ista stečena. Tim više, zanimljiva je i činjenica da u istovremeno, baš ovog trenutka deseci tisuća Hrvata prolaze neopisive životne drame, gube poslove, bivaju izbačeni iz svojih stanova, kuća… Svakodnevno svjedočimo otpuštanjima i zatvaranju tvrtki, svjedočimo rezultatu osmogodišnje monstruozne vladavine koja nas je i dovela u ovu skoro bezizlaznu situaciju. Svjedoci smo jednog zločina, jednog mučenja i sustavnog trovanja hrvatskog gospodarstva koje je na umoru. S druge strane to isto hrvatsko gospodarstvo na umoru i dalje “daje krv” sada već slobodno možemo reći, vampirima ovog vremena koji su isisali život iz ionako već izmrcvarene i ratom slomljene i njihove Domovine na čiji spomen se i danas tuku u prsa kao i onda kad je trebalo izdati brata, prijatelja ili susjeda za tadašnju UDBU. Isti ti vampiri i danas isisavaju ono zadnje što se da isisati, više ne iz neke realne potrebe već iz puke navike. To čine jednostavno zbog nemogućnosti da promjene svoj halapljivi karakter parazita, nametnika ovog društva.

Prije par mjeseci objavljen je popis poreznih dužnika. Osobno bih to nazvao popisom propalih poslova i tvrtki koje su stjecajem raznih okolnosti, loše poduzetničke klime ili nemogućnošću naplate svojih potraživanja ostale dužne kako vjerovnicima, tako i Poreznoj upravi. U medijima se stvorila atmosfera u kojoj se porezni dužnici skoro pa kriminaliziraju i optužuju za stanje u kojem se Hrvatska nalazi danas.

Kaznena djela su utaja poreza i ratno profiterstvo!

Pojasnit ću bitnu razliku. Porezna uprava nije objavila popis poreznih utajivača već poreznih dužnika koji ne osporavaju svoj dug već iz određenih razloga isti ne mogu namiriti. Država je valjda, nespretno pokušavajući zaigrati na kartu “javne sramote” na taj način pokušala naplatiti što se još naplatiti može.

S druge strane, zanimljiva je činjenica da rijetko kad u medijima čitamo o utajama poreza. Po hrvatskom Kaznenom zakonu, za utaju poreza na iznose veće od 10.000 kuna, minimalna kazna je šest mjeseci zatvora. Zamislite sada svu onu privatizaciju u čijoj reviziji je potvrđeno da je preko 90% privatizacije blago rečeno mutno. Uza sve policijske istrage začuđujuće je zanemariv broj poreznih utaja i istraga o istima. Jedina, zasada, utjeha zakonodavstvu je nezastarijevanje pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Konkretno rečeno, mnogo je istraga provedeno ali je jako malo kaznenih prijava podignuto, a još manje osoba osuđeno. Ispada da bi bivši premijer kroz suđenje trebao odgovarati za sav pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo koje je zadesilo Hrvatsku od devedesetih do danas. Pitamo se gdje su danas oni isti ministri koji su stajali kraj tog istog premijera, potpisivali razne dokumente i donosili razne, danas jasno vidljivo, vrlo štentne odluke?

Koliko god je začuđujuće mali broj prijava poreznih utaja, kaznenih prijava i presuda, toliko ne začuđuje visok broj hrvatskih multimilijonera. Moglo bi se reći da je odnos istih zapravo obrnuto proporcionalan i eto nam ekonomske teorije modernog Hrvatskog gospodarstva.

Većina tih multimilijunaša svoju imovinu stekla je u ona turbulentna ratna vremena. U svakom slučaju, bez rata ne bi bilo ni profitera ni političke elite koja je izrasla na njemu kao ni njezinog prividnog legitimiteta. Na kraju krajeva ne bi bilo ni države. Država nije ta koja bi trebala financirati spomenike domovinskom ratu već “gospoda” koja se na istom i obogatila.

Nekako se ne mogu oteti dojmu da mi svi nismo znali primjetiti tu “poslovnu priliku” tih vremena iako je začuđujuće upravo to da je zanemariv broj osoba tog multimilijunaškog profila koje su uopće sudjelovale u Domovinskom ratu. Osobno sam uvjeren da je taj isti broj ravan nuli. Da se ne hvatamo za riječ, ne mislim na prešetavanja po Kalelargi u uniformi već pravo, borbeno sudjelovanje i djelovanje u Domovinskom ratu. Većina istih ratni sukob su promatrali na televiziji, negdje na sigurnoj udaljenosti možda i van granica države.

Moramo razumjeti da su dotični bili previše zauzeti “poslom”. Iste te osobe i danas posluju ili kako oni to vole reći, “zastupaju” i “konzultiraju” strane tvrtke koje imaju sjedišta u uglavnom Europskim poreznim oazama, a koje “investiraju” odnosno jeftino kupuju atraktivna zemljišta uglavnom propalih ili popularno “privatiziranih” tvrtki. Interesantno daiste tvrke nakon kupnje istih terena ne pokreću ikakve konkretne investicije već isti tereni stoje u nekakvoj rezervaciji. Cijela priča se zapravo odigrava samo na papiru u zemljišno knjižnom uredu.

Sve te tvrtke, koje uglavnom glase na strane odvjetnike čudnih imena i prezimena, koje investiraju novac u nekretnine ili poslovne udijele raznih tvrtki pod krinkom stranih investicija, akvizicija i kredita (čitaj pranje novca) u Hrvatskoj potraživajući pri tom čak i povrate poreza na investirane iznose.

S druge strane nedorasli, da ne kažemo balavi potomci istih “zastupnika” i “konzultanata” valjda lječeći svoju nesposobnost, izruguju se sustavu, sjedeći po kavanama s raznim, krim. odijelu itekako poznatim likovima koji strpljivo čekaju svoju priliku, naklapajući i hvaleći se pričama o naivnosti i nemoći lokalne vlasti nad njima, nazivajući Zadarski sud sebi podređenom institucijom, a sudce jeftinom i potkupljivom robom. Nadalje, prepričavajući detalje koje očito čuju za obiteljskim stolom o prednostima odvjetničke tajne i otvaranju tvrtki na iste te odvjetnike izbjegavajući tako kaznenu odgovornost, vođenju knjigovodstvenih i dr. papira na stranim jezicima direktno opstruirajući poreznu reviziju poslovanja i ismijavajući do krajnjih granica Hrvatske zakone, zakone iste one Domovine koju toliko “vole” u svojim javnim istupima, a koju su toliko pokrali!

Poznato je da je od 1999. godine do danas u Hrvatskoj otvoreno čak 129 tvrtki čiji vlasnici nisu službeno poznati vlastima, a znaju i djeca po kvartovima. Te tvrtke zastupaju konkretno lihtenštajski odvjetnici, a od kojih je za 82 tvrtke još 2008. godine pokrenuta istraga o utvrđivanju vlasnika te porijeklu novca na računima istih. Isti novac se povezuje s ratnim vremenima te je još u ono vrijeme bio izvlačen iz RH te ga se “pralo” pod krinkom raznih “stranih” investitora i banaka koje su isti posuđivale uz minorne kamate i to zamislite, samo izabranoj grupi ljudi bez ikakvih hipotekarnih i drugih garancija. Također, iste banke davale su i kredite lokalnim institucijama kod izgradnji raznoraznih i nepotrebnihobjekata napuhanih cijena da bi se zaduživao lokalni proračun i da bi se ti putem “zarobila” lokalna vlast i stavila pod čizmu krupnog ali mutnog kapitala. I onda očekujete da institucije funkcioniraju?! S druge strane u suradnji sa načelnicima raznih općina otkupljivali bi livade, zatim odlukom općine i vijeća preko noći proglasili građevnom zonom te istu opteretili hipotekama koje premašuju vrijednost iste parcele za nekoliko desetaka puta.

Iz istog možemo zaključiti samo sljedeće, većina stranih banaka u RH nije u nikakvom stranom vlasništvu kako se prezentira, one samo nose strana imena kao zakupljene bankovne franšize. Iste te banke počivaju na hrvatskom kapitalu sakrivenom iza nekakvog stranog brenda banke, a stečenom u vrlo mutnim pričama iz vremena propasti odnosno pljačke lokalnih jakih banaka devedesetih godina u čijem nadzornom odboru su tada sjedili neki danas samoprozvani “zastupnici” i “konzultanti”, kao i propašću mirovinskog fonda te sličnim pričama iz tog unosnog, “poduzetnog” vremena.

Iste te banke danas “gule” građane nerealnim kamatama i igrama oko švicaraca na kojima su njihovi špekulanti zarađivali milijarde kuna ekstra dobiti. Poznato je da u svoj ovoj krizi jedino bankama u Hrvatskoj ne pada dobit već iz godine u godinu konstantno raste na štetu korisnika kredita u odnosu na trendove rasta odnosno pada gospodarske aktivnosti.

Razmislimo malo na kraju tko je stvarno kriv za situaciju u kojoj se zemlja, gospodarstvo i narod danas nalaze.

Novoizabrana vlast?!

Da, ako želimo razapeti nekog drugog iz kakvog “straha” od stvarnih krivaca, od onih koji su konkretno vladali zadnjih 8 godina te njihovih lidera iz onih vampira u sjeni koji su još iz udbinih dana sanjali nezavisnu i kapitalističku Hrvatsku, kao njihovu privatnu kravu muzaru.

Na kraju nam ostaje još par neodgovorenih pitanja;

– Koliko će još trajati ovakva praksa prije nego se Hrvatska totalno uruši društveno i gospodarski?

– Do kada će narod trpiti i dopuštati da na njemu određene spodobe gomilaju svoj profit?

– I na kraju, kad će napokon institucije početi zaista funkcionirati?

Do čitanja.