Priznanje ministra branitelja Predraga Freda Matića da je davanjem mirovina braniteljima s dijagnozom PTSP-a hrvatska država zapravo upropastila te ljude, otvorilo je staro pitanje o pogrešnom odnosu društva prema braniteljima s PTSP-om.
“Posljedice te odluke trpimo i u drugoj generaciji. Kako će roditelj koji nema dana radnog staža svoje dijete učiti o radnim navikama? On ujutro ostaje, ide u kafić, u kladionicu, navečer se vraća kući. Veliki dio umirovljenih branitelja tako provodi dane”, pojasnio je ministar svoj stav o lošim posljedicama umirovljenja branitelja s PTSP-om. Valja istaknuti da je prva velika greška prema braniteljima s PTSP-om počinjena već za vrijeme rata, mnogo ranije od prvih odluka o umirovljenjima.
Naime, kada su se nakon povratka s bojišta počeli događati prvi destruktivni i autodestruktivni ispadi hrvatskih branitelja, i kada su prvi hrvatski psiholozi i psihijatri počeli upozoravati da se radi o simptomima PTSP-a i da država treba što prije osmisliti način da se te ljude uključi u sustav liječenja, iz vrhova tadašnje politike stigla je službena ocjena da hrvatski vojnik ne može oboljeti od PTSP-a jer vodi pravedan obrambeni rat.
Katastrofalne posljedice
Danas znamo da je ta ocjena izazvala katastrofalne posljedice za hrvatsko društvo. Jednostavno, nesumnjiva pravednost obrambenog rata nije ni u kakvoj relaciji s pojavom PTSP-a, jer ta bolest nije povezana s moralom, nego s traumatičnim ratnim prizorima i događajima kojima su oboljeli bili izloženi: ako si vidio smrt suborca, imat ćeš jednake psihičke posljedice neovisno o tome jesi li se branio ili si napadao. Ova je tragična procjena utjecala na to da je hrvatska država masovnu pojavu PTSP-a kod branitelja nakon rata dočekala potpuno nespremna.
A onda je počinjena i druga kardinalna greška: umjesto da se tim ljudima, u skladu s njihovim mogućnostima i sposobnostima, omogući da rade neki civilni posao koji će ih – uz kontinuiranu psihoterapeutsku podršku – dovoljno zaokupiti da ne misle stalno na tragedije, užase i tjeskobu koje su proživjeli, država im je oduzimanjem radne sposobnosti i dodjelom mirovina napravila “medvjeđu uslugu”: odjednom su ti ljudi imali previše slobodnog vremena za uzgajanje vlastite ratne tjeskobe i dovoljno novca da tu tjeskobu očajnički krote nezdravim sredstvima koja samo pogoršavaju PTSP – alkoholom, drogama, odlascima u kladionicu…
– Nužno je bilo stvoriti, pa i izmisliti neke poslove za te ljude, kao što se oni sada sami organiziraju kroz zadrugarstvo – kaže psihologinja dr. Mirjana Nazor, te dodaje: – Taj novac za njihove mirovine trebalo je usmjeriti na otvaranje radnih mjesta za te ljude. Poslati mladog čovjeka u mirovinu je zločin. Potpuno se slažem s ministrom: svima je jasno kakvu poruku dobivaju ta djeca kad gledaju očeve kako se cijeli dan premještaju iz kafića u kladionicu i obratno. To se nije smjelo dogoditi – drži dr. Nazor.
Uključivanje u normalu
Moramo reći da su i u svjetskim razmjerima znanstvene spoznaje o PTSP-u kod vojnika relativno novijeg datuma: o tome se ozbiljnije počelo pisati i istraživati tek kad su američki stručnjaci za mentalno zdravlje uočili promijenjeno ponašanje kod velikog broja povratnika iz Korejskog i Vijetnamskog rata. Stoga je upravo Amerika, uz Izrael, danas najviše i odmakla u prihvatu i tretmanu vojnika s PTSP-om.
Tako američki vojnici prije odlaska na bojište prolaze detaljne liječničke preglede, kao i nakon povratka u domovinu, a liječnici uspoređuju njihovo fizičko i psihičko zdravlje prije i poslije rata. Paralelno s time, povratnike se nastoji što više uključiti u normalan civilni život: ako se nisu u stanju vratiti na prethodni posao, država im poticanjem hobija ili prekvalifikacijama nastoji omogućiti kompletnu rehabilitaciju, koja uključuje i neku formu radnog statusa.
[stextbox id=”okvir” caption=”Zadnji simptom – suicid” image=”null”]
Godinama se piše o samoubojstvima branitelja, u novinama se ističu brojke od 2000 do 4000 takvih samoubojstava u ovih 17 godina, a branitelj Mladen Pavković u svojoj knjizi ‘Svakim nas je danom sve manje’ iznosi podatak da se svake godine ubije između 100 i 120 branitelja, što bi značilo da je od rata naovamo suicid počinilo između 1700 i 1900 branitelja. No, službena brojka branitelja koji su nakon Domovinskog rata počinili suicid još uvijek ne postoji. Ministarstvo branitelja počelo je 1. lipnja izradu epidemiološke studije smrtnosti i pobola hrvatskih branitelja, no istraživanje još nije gotovo iako se iz Ministarstva najavljivalo da će rezultati biti objavljeni do sredine studenoga.
[/stextbox]
[stextbox id=”okvir” caption=”Postavljeno 16.838 dijagnoza” image=”null”]
Danas u Hrvatskoj ima 16.838 registriranih ratnih vojnih invalida s dijagnozom PTSP-a, ali je njihov stvarni broj puno veći. Naime, prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja rok za ostvarenje statusa ratnoga vojnog invalida na temelju dijagnoze PTSP-a istekao je 2005., a nakon tog roka još je 36.000 branitelja podnijelo zahtjev za dobivanje statusa oboljelog od PTSP-a. No, svi ovi naknadni zahtjevi automatizmom su odbijeni, što je u suprotnosti sa znanstvenim spoznajama o PTSP-u. Naime, istraživanja na zatočenicima koncentracijskih logora iz Drugoga svjetskog rata pokazala su da se PTSP može pojaviti čak i 40 godina nakon doživljenih ratnih trauma, pogotovo kod onih osoba koje nikad nikome nisu pričali svoja traumatična iskustva, nego su ih “držali u sebi“.
[/stextbox]
Izvor: Slobodna Dalmacija