Naša mala (loša) ekonomija ne predstavlja plodno tlo ni za kakav uspjeh, a – u kontekstu prilično zatucane i još uvijek mačističke zemlje – kamoli za ženski uspjeh. No ne obeshrabruje me toliko činjenica da je krupnih ženskih riba u hrvatskom poslovnom svijetu puno manje od muških, već percepcija da kada se neka žena i uzdigne do moćne pozicije, uvijek je upitno kako je do nje došla
Moćne svjetske biznismenke
Upravo čitam biografiju jedne od najmoćnijih žena američkih medija – Cathie Black – žene iznimne karijere, nevjerojatnih poslovnih postignuća i ogromne radne energije. Cathie Black je, među ostalim, 15 godina bila predsjednicom Hearst Magazinesa, odjeljka korporacije Hearst koja je uz Condé Nast, jedna od namoćnijih izdavačkih kuća na svijetu (izdaje magazine poput Harper’s Bazaara, Ellea, Cosmopolitana, Esquirea…). Cathiena je biografija “Basic Black” fascinantna i inspirativna za svaku mladu ambicioznu ženu, ne samo zbog njene životne i poslovne priče i odličnih savjeta, već i kao povijesni dokument koji od kraja 60-ih naovamo prati uspon žena u najviše slojeve američkog biznisa.
Činjenica jest da su danas među najutjecajnijim osobama u američkim medijima žene – Oprah Winfrey, Cathie Black, Anna Wintour… Naravno, nije se do toga došlo lako čak niti u zemlji u kojoj kapitalizam nameće samo jedan zakon – profit, a ne spol. Put na vrh američkog biznisa je za žene bio dug i trnovit (i one su u visokom korporativnom svijetu i dalje u manjini – praktički ih je lako nabrojati u jednom pasusu teksta), ali činjenica jest da funkcioniraju jednako kao i muškarci, da svojim kompanijama donose ogromne zarade i da ih više nitko ne gleda kao “žene” , već kao uspješne profesionalke, onkraj etikete spola, a većina njih uz uspješne karijere stigla je i zasnovati obitelji, odgojiti djecu, razvesti se, ponovno se udati…
Ova me knjiga potakla da razmislim i o tome kako se u Hrvatskoj gleda na ženski uspjeh i ima li ga uopće… Dakako, ima ga, ali ne toliko i na takvom nivou (nismo Amerika – s time da ne insinuiram kako je Amerika raj na zemlji, daleko od toga). U svakom slučaju, naša mala (loša) ekonomija ne predstavlja plodno tlo ni za kakav uspjeh, a – u kontekstu prilično zatucane i još uvijek mačističke zemlje – kamoli za ženski uspjeh. No ne obeshrabruje me toliko činjenica da je krupnih ženskih riba u hrvatskom poslovnom svijetu puno manje od onih muških, već percepcija da kada se neka žena i uzdigne do moćne pozicije, uvijek je upitno kako je do nje došla. Još uvijek se, najčešće (a to čujem u razgovorima, vidim po komentarima na fejsu, slušam kako se šapuće po poslovnim kuloarima…), smatra da žene do visokih pozicija ili poslovnih uspjeha dolaze preko kreveta i preko veza baziranih na primanju i davanju koje nije poslovnog nego seksualnog karaktera, a ne temeljem svoga obrazovanja, upečatljivog životopisa, bogatih prijašnjih poslovnih iskustava…
S kim je spavala radi pozicije?
Dakle, ako je žena lijepa i relativno mlada (kažem relativno jer jako mlada žena na jako visokoj poziciji ipak nije logična opcija), a k tome je i uspješna, u toj jednadžbi mora da nešto ne štima. Takvoj se ženi naprosto mora prišiti da je na poziciju došla zahvaljujući nekom starijem, utjecajnijem, nekome tko je po mogućnosti muškog spola i tko ju je na poziciju postavio u primanje-davanje maniri. Umorna sam od takvih klišeja – od tih plitkih percepcija i brzopletih jalnih zaključaka na temelju privida i slika koje stvaramo o ženama naprosto zato jer je tako lakše pravdati njihov uspjeh i eventualno opravdati vlastiti neuspjeh. Najtužnije je što na taj način najčešće same žene komentiraju uspjehe drugih žena – “ova mora da se dobro trošila s pravim facama, kad je ovako daleko dospjela”… Pitam se koliko još vremena treba proći da se uspjeh prestane mjeriti po spolu. Talent, marljivost, ambicioznost, inteligencija, kompetentnost, poslovna sposobnost… – sve su to jedini pravi indikatori koje treba uzeti u obzir.
U Hrvatskoj se ženski uspjeh najbolje može vidjeti kroz one manje, najčešće obiteljske, firme koje su u većinskom vlasništvu ili suvlasništvu žena koje ih grade i u njih ulažu čitav svoj radni elan, podižući ih onako kako podižu vlastitu djecu. Njihova kreativnost, sposobnost i poduzetnički duh jako dobro dolaze do izražaja i tu dileme nema – firma je njihova i uspjeh je mjerljiv, pa ogovaranja da su na poziciju došle ili firmu podigle na sumnjiv način naprosto nemaju smisla (osim u slučajevima poslovnog kriminala, što nije u kategoriji “spola”).
Praksa me u Hrvatskoj često pobija na razini korporacija te državnih firmi i javnog sektora općenito – nerijetko se, naime, dogodi da u društvu branim neku ženu koja je postala direktoricom ovoga-ili-onoga, a na kraju se ispostavi da sam ja bila ta glupa i naivna koja nije znala da je ona već godinama u vezi s nekom velikom facom pa ju je postavio na super funkciju. Dogodilo mi se to mnogo puta, a prije par dana sam baš ostala pokisla nakon što sam saznala da sam na Fejsu “bila tuđi boj” u ime ženske solidarnosti, a eto pokazalo se da nova direktorica ipak ima pravog ljubavnika na pravoj poziciji.
Etiketiranje po spolu
I što sad? Pa ništa… Ne odustajem od svoje teorije. Uvijek će biti žena koje će u dominantno muškom poslovnom svijetu iskoristiti svoje čari za dolazak do cilja, što načelno ne opravdavam, ali razumijem. No s druge strane, uvijek ću ostati pri svome – bezobrazno je, brzopleto i ljubomorno, automatski etiketirati uspješnu ženu na taj način. Činjenica da žena ima dobre obline, dobre noge i lijepo lice, ne znači da joj je priroda oduzela efikasnost moždanih vijuga i namijenila joj ulogu isključivo objekta požude. Tko ima problema s time, možda bi bilo najbolje da preispita ne samo efikasnost vlastitih moždanih vijuga, već i moralne stavove i cjelokupan svjetonazor.
Izvor: femina.hr
