fbpx

Ninčević: Prvenstvo smo izgubili na utakmici protiv Francuske

Svi koji su gledali utakmicu s Francuzima mogli su vidjeti s koliko smo emocija igrali i, nažalost, silno se potrošili. Platili smo veliku cijenu tom isto tako velikom uspjehu – smatra Ninčević

Tamo negdje oko Nove godine nije bilo dvojbi.

– Ne idem na Svjetsko prvenstvo. Razgovarao sam s izbornikom Slavkom Golužom koji mi je rekao da će ići Štrlek i Šprem. I ja sam zadovoljan takvim raspletom jer mi je trebao odmor. Već 20 mjeseci trenirao sam bez prekida – rekao je Ivan Ninčević i ostao u Zadru do 8. siječnja. U međuvremenu reprezentacija je otputovala u Španjolsku na poprište Svjetskog prvenstva. Ninčević je otišao u Berlin i nastavio pripreme s Füchseom za drugi dio sezone. Hrvatska je pobjeđivala u skupini kada se dogodila – Španjolska. Na utakmici s domaćinom ozlijedio se Manuel Štrlek, prva Golužina opcija na lijevom krilu. Prvi do Štrleka bio je Lovro Šprem, no mlađahnom debitantu trebao je još netko pa se izbornik sjetio dogovora s Ninčevićem.

– Dogovor je bio da ako slučajno zatrebam budem spreman doći. Iskreno, ni na kraj pameti mi nije bilo da bi se takvo što moglo i dogoditi. Nije baš česta pojava da se igrači zovu u reprezentaciju u pola turnira.

No poziv je ipak stigao i to u – sitne sate.

– Gledao sam utakmicu sa Španjolskom s društvom na jednom rođendanu. Sve je već bilo gotovo kada me 15 minuta nakon ponoći nazvao Goluža i rekao mi da Štrlek neće moći nastaviti turnir. Pitao me mogu li doći na što sam ja bez razmišljanja odgovorio potvrdno. Kupio sam avionsku kartu za Barcelonu. Tamo sam stigao već u 9 ujutro i otišao vlakom za Zaragozu. Za ručkom sam bio u hotelu s reprezentacijom.

Sjajni četvrtfinale

A nakon ručka Hrvatsku je u osmini finala čekala Bjelorusija. Ninčević je utakmicu počeo u prvoj postavi i na kraju imao realizaciju 5-5.

– To što nisam bio na pripremama s reprezentacijom nije bio problem. Bio sam na Igrama u Londonu i na Europskom prvenstvu u Srbiji tako da mi ambijent u reprezentaciji nije nepoznat, bez obzira što je ovaj put bilo i dosta novih igrača. Znam koje akcije igramo u napadu, kako se postavljamo u obrani i nijednog trenutka nisam osjećao da sam došao u reprezentaciju koja je već napravila veliki dio posla bez mene. Jedini problem mi je bio što nisam fizički bio najspremniji. Na to sam upozorio Golužu i svaki put kad sam osjetio da mi treba predah tražio bih zamjenu.

U četvrtfinalu stigla je Francuska i donijela dvoboj u kojem je Hrvatska igrala za pamćenje te Galske pijetlove ostavila bez borbe za medalje. Zadranin je utakmicu počeo pogotkom iz prvog pokušaja, potom dvaput nije uspio svladati Omeyera da bi iz kontre zabio za 23:20 i nagovještaj potpunog potonuća već nagnutog francuskog broda.

– Na kraju mi se čini da smo prvenstvo izgubili protiv Francuza. S toliko pozitivnog naboja ušli smo u tu utakmicu da je nismo mogli izgubiti. Borili smo se u svakoj sekundi, bacali se na glavu jer smo silno željeli pobijediti i ući u polufinale. Svi koji su gledali tu utakmicu mogli su vidjeti s koliko smo emocija igrali i, nažalost, silno se potrošili. Platili smo veliku cijenu tom uspjehu. Naravno, ne treba zbog toga žaliti, vratili smo Francuzima za mnogo toga što su nam odnijeli.

Nismo gubitnici

Vratila je, i to s kamatama, Danska Hrvatskoj u polufinalu za uvjerljiv poraz u Londonu.

– Danska nas je pobijedila našom igrom. Igrali su čvrsto u obrani, a u napadu su išli na kontre i lake golove. Mi smo težili takvoj igri, ali protiv Danske je nismo mogli ponoviti. Jednostavno, ispraznili smo se protiv Francuske. Nešto slično dogodilo se Dancima u finalu protiv Španjolske.

Na trećem uzastopnom velikom natjecanju Hrvatskoj je ostala borba za broncu. Na drugoj strani terena ovaj put je bila Slovenija.

– Došli smo nakon Danske u svlačionicu i – što sad. Ostali smo bez zlata, a imamo još jednu utakmicu. Svi smo tada slično razmišljali jer momci su mjesec dana naporno radili, spremali se za prvenstvo i sada da se kući vratimo kao četvrti. Stisnuli smo ruku i rekli – idemo po broncu. Kad već nema finala ne želimo ni drvenu medalju.

Bronca je na kraju završila u hrvatskim rukama uz još jednu odličnu Ninčevićevu izvedbu protiv Slovenaca.

– Vjerovali smo da smo kvalitetniji od Slovenije. Bilo je samo pitanje kako ćemo ući u utakmicu, odnosno jesmo li zaboravili Dansku. Pokazalo se da jesmo i zbog toga smo sretni.

Sjaji prva hrvatska svjetska bronca, no mnogo je onih koji žale za zlatom.

– Ne znam tko to ne žali za zlatom kad uđe u polufinale. Međutim, ovo je svjetsko prvenstvo u rukometu i to ne treba zaboraviti. Riječ je vrlo kvalitetnom natjecanju, a mi smo ponovno na pobjedničkom postolju. Istina je, uvijek se pamte pobjednici, ali mi se iz Španjolske nismo vratili kao gubitnici. Ova bronca ima itekako svoju vrijednost.

Nova Hrvatska

Nedvojbeno, svaka medalja je uspjeh, ali ostalo je pitanje kako to da Hrvatska ne može spojiti dvije kvalitetne utakmice u eliminacijskoj fazi.

– To me pitao i jedan makedonski novinar nakon poraza od Danske. Pitao sam ga što on misli, zašto nam se događaju porazi u polufinalima. Rekao je da ne zna. Pa ne znam ni ja. Možemo nagađati da je razlog ovaj ili onaj, ali gdje bi nas to odvelo. Uostalom, možemo stvari i ovako okrenuti. Kako to da smo od 2003. bez polufinala ostali samo u Njemačkoj 2007. i Švedskoj 2011. Ponovno smo, kao i u Londonu izgubili samo jednu utakmicu.

Ali ta jedna uvijek nas je zaustavila na putu do finala.

– Istina, no nitko nam ne može osporiti kontinuitet. Tri medalje u godinu dana. Pa nije to za bacit’.

Nipošto. Nego koja vam je od tih bronci najdraža?

– Ona iz Londona ima najveću vrijednost jer je riječ o Olimpijskim igrama. Međutim, tamo sam igrao vrlo malo. Lani na Europskom prvenstvu u Srbiji sam igrao dosta solidno i osjećao sam da sam dao svoj doprinos toj medalji tako da mi je to treće mjesto posebno drago. Sada sam došao na pola turnira, igrao dobro i osvojio medalju. Svaka medalja ima svoju priču pa ne znam koju bih posebno izdvojio.

Hrvatska se u Španjolskoj predstavila u novom izdanju, s mladim snagama uz tek nekolicinu iskusnijih.

– S obzirom na to da je Lacković bio ozlijeđen, ja sam iza Vorija bio drugi najstariji igrač u reprezentaciji. A sa 31 godinom ne osjećam se baš starim. Pokazali smo da nemamo nikakvih problema sa smjenom generacija i malo je selekcija koje se s time mogu pohvaliti. Sjetite se da u Španjolskoj nije bilo Švedske, koja je rukometna velesila, da se Nijemci nikako ne mogu vratiti u vrh, da su jedno vrijeme nestali u Rusi, pa i Španjolci nisu uvijek bili među najboljima. A mi smo stalno među četiri. To je produkt sustavnog rada, ali i potvrda da za hrvatski rukomet nema straha.

Izvor: ZL