fbpx

Istraživački novinar Domagoj Margetić otvorenim pismom najavio početak štrajka glađu!

Otvorenim pismom istraživački novinar Domagoj Margetić najavio početak štrajka glađu.

Pismo prenosimo u cijelosti:

Otvoreno pismo u povodu početka štrajka glađu

Ponedjeljak, 11.3.2013.

Ovo moje pismo javnosti posljednji je pokušaj da kroz vlastiti primjer ukažem na iznimno tešku egzistencijalnu i profesionalnu poziciju u kojoj se nađemo mi, istraživački novinari, koji se u ovom društvu i ovoj zemlji drznemo otvarati slučajeve i korupcijske afere, koji zbog svoje političke pozadine, zbog korupcije visokog profila kojom su premrežene institucije u ovoj zemlji, te pojedine političke stranke, nikada nisu smjele biti objavljene. Dakle, moja i krivnja pojedinih mojih kolega je vrlo jasna: pisali smo ono o čemu se nije smjelo pisati, omogućili smo javnosti uvid u informacije koje nikada nisu smjele postati javne. Ukratko pisali smo i govorili o zabranjenim istinama.

Javno je poznato da sam kao istraživački novinar među prvima istražio, pisao i otkrivao neke od najvećih korupcijskih afera u Hrvatskoj: Afera Hypo; politička korupcija u Carini; Afera HAC; Slučaj Soboli; Afera INA i krijumčarenje nafte preko INA-e; krijumčarenje cigareta, duhanska mafija i nezakonita pretvorba i privatizacija TDZ-a i TDR-a; Slučaj NAMA; Slučaj Geotehnika; Slučaj tajnih računa u Villachu; Slučaj tajnih računa kod Privredne banke Zagreb; slučajevi ratnih zločina u Sijekovcu, Brodu, Mrkonjić Gradu i Sisku; Afera Zagrebačka banka, o nezakonitoj pretvorbi i privatzaciji te nezakonitom poslovanju Zagrebačke banke; te slučajevima Hrvatske pošte, Hrvatske poštanske banke i Dubrovačke banke. Autor sam trinaest publicističkih knjiga na teme velikih korupcijskih afera i istraživanja organiziranog kriminala, od kojih su najpoznatije: “Tko je opljačkao Hrvatsku?” (2003.), “Bankarska mafija” (2008.), te “Slučaj Pukanić: Ubojstvo s potpisom države” (2011.).

Ipak, od svih afera koje sam razotkrio i o kojima sam pisao najveća je Afera Hypo, međunarodna bankarska afera, u kojoj postoji dokumentacija koja dokazuje trag novca iznesenog iz Hrvatske na tajne račune u inozemstvu, prije svega u Uastriji i Lichtensteinu, pod kontrolom pripadnika političke i ekonomske elite iz Hrvatske, a prema nekim dokumentima iz Afere Hypo radi se o iznosu koji doseže 47,7 milijarda eura. Također vam je poznato da sam kao istraživački novinar prvi predao dokumentaciju Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske o Slučaju Sanader – Hypo, još u travnju 2008. godine, nakon čega je i pokrenuta istraga, zatim i optužnica a naposljetku i osuđujuća presuda protiv bivšeg premijera za kazneno djelo ratnog profiterstva. Također sam svu dokumentaciju do koje sam došao u mojim novinarskim istraživanjima ustupio ne samo istražnim tijelima; policiji, DORH-u i USKOK-u, nego i Nacionalnom antikorupcijskom vijeću u Saboru u vrijeme kada je vijećem predsjedavao dr. Željko Jovanović, te istražnim tijelima Austrije, a na istraživanju Afere Hypo blisko sam surađivao i s pokojnom predsjednicom Savjeta za borbu protiv korupcije Vlade Srbije Vericom Barać.

Sve što sam kao novinar radio, radio sam isključivo u javnom interesu, kako bi građanima kojih se tiču informacije koje sam istraživao, osigurao dostupnost podataka i dokumenata o nekim od najvećih korupcijskih afera u modernoj Hrvatskoj, a Aferu Hypo mnogi smatraju i najvećom bankarskom aferom u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nerijetko sam radio protiv in a štetu mojih osobnih i interesa moje obitelji, kako bih javnost informirao o mojim novinarskim istraživanjima. Susreo am se pritom is am s korupcijskim ponudama, onih moćnika koji su naučili da šutnju medija mogu kupiti i platiti novcem, pa su mi novac za novinarsku šutnju i prestanak novinarskih istraživanja nudili kako predstavnici Hypo banke, zatim predstavnici jedne duhanske industrije, predstavnici Zagrebačke banke, a kada su shvatili da ne pristajem ni na kakav iznos koji su ponudili, uslijedile su i prijetnje vrlo moćnih pojedinaca, institucija i poduzeća u Hrvatskoj.

Paralelno s tim oni čije sam korupcijske ponude, odnosno ponude za plaćanje moje šutnje odbio, uz pomoć medija u kojima su plaćali “marketinške usluge”, te uz pomoć novinara i urednika koje su držali na svojim crnim (is)platnim listama, započeli su kampanju kojoj je glavni cilj bilo diskreditirati me i kao čovjeka i kao novinara, pa su napisani i objavljeni brojni tekstovi i medijski prilozi u kojima mi se podmeću različite optužbe, neistine, laži i klevete, samo kako bi me u javnosti što više diskreditirali te učinili novinarem upitne vjerodostojnosti, jer su time relativizirali i moja istraživanja o korupcijskim aferama koje sam istraživao i o kojima sam pisao. Tako su mediji i novinari, koji su često i sami bili umiješani, posredno ili neposredno u Aferu Hypo ili druge korupcijske slučajeve, protiv mene godinama vodili prljave kampanje u ime i za račun mafije i korumpiranih političara o kojima sam pisao.

S druge strane, oni o kojima sam pisao u ovoj zemlji kontroliraju sve; od tijeka novca, ekonomije, politike, institucija, pa do medija, a obzirom da nisam pristao na nagodbe i dogovore s njima, obzirom da nisam pristao prestati istraživati i pisati o navedenim korupcijskim aferama, jasno su mi dali do znanja da će me egzistencijalno uništiti ukoliko ne zašutim i ukoliko se ne povučem. Isprva, nisam vjerovao da su toliko moćni i utjecajni da mi onemoguće bilo kakav novinarski rad u Hrvatskoj, ali s vremenom sam shvatio da kontroliraju praktički sve. Vrlo brzo našao sam se na crnim listama novinara kojima se u Hrvatskoj ne smije dozvoliti rad, dakle na crnim listama novinara, koje niti jedan medij u Hrvatskoj ne smije zaposliti. Kucao sam na vrata svih redakcija i medija, ali svugdje sam dobivao jedan te isti odgovor: na crnoj si listi, za tebe nigdje u Hrvatskoj nema posla, odnosno za me nema plaćenog novinarskog poslanigdje u Hrvatskoj, jer me žele egzistencijalno slomiti in a taj način jednostavno ušutkati, kada to nije bilo moguće drugačijim metodama.

Neki moji kolege bili su pametniji, uzeli bi ponuđeni novac, šutjeli o aferama, i danas su cijenjeni novinari, koji ne moraju brinuti za svoju niti egzistenciju svoje obitelji. Ja sam očito bio glup, jer nisam pristao uzeti novac u zamjenu za šutnju. Jer u ovom društvu, u ovoj zemlji, u našem novinarstvu najviše su tarife za šutnju, a najniže su tarife za istinu. Ja to očito nisam razumio na vrijeme. Capital velikih medija u ovoj zemlji, zapravo je na ovaj ili onaj način sumnjivog i kriminalnog porijekla, a o čemu sam brojne tragove otkrio primjerice u mojem istraživanju Afere Hypo, u koju su umiješane praktički sve velike medijske kuće, njihovi vlasnici ili njihovi čelni ljudi, a tis u mediji poslužili samo kao velika praonica prljavog novca opljačkanog iz Hrvatske tranzicijskih devedesetih godina. Zato niti danas nije uputno istraživati porijeklo kapitala u našim medijima, a zbog istraživanja Afere Hypo, logično je da sam u svim medijima povezanima na bilo koji način s ovom aferom među prvim imenima na novinarskim crnim listama. Zbog svojih sam istraživanja dospio in a crne listen a javnoj radioteleviziji HRT, o čemu su mi često govorili moji kolege s HRT-a, pa tako nije tajna da sam na listi zabranjenih osoba na HRT-u, odnosno na listi onih, kojima je zabranjeno gostovanje i sudjelovanje u bilo kojoj od emisija na program HRT-a.

Osim navedenog, izložen sam brojnim drugim, pravosudnim, policijskim, obavještajnim i paraobavještajnim pritiscima, kako bi me se ušutkalo i zaustavilo u mojim novinarskim istraživanjima, a prije svega u istraživanju i pisanju o Aferi Hypo. A sada sam napokon ostavljen na ulici bez ikakvih izvora prihoda, odnosno bez ikakvih sredstava za normalnu egzistenciju. Drugim riječima, nakon svih afera koje sam razotkrio, ostao sam prepušten sam sebi, bez posla, bez prihoda, bez ikakve egzistencijalne sigurnosti.

Na taj su mi se način korumpirani političari i kriminalci, svojim umreženim interesima i vezama, uspjeli osvetiti za sve što sam o njima pisao i objavio. Nemam više nikakvih sredstava za život, pa zapravo, više i nemam izbora kojim se sredstvima izboriti za moja novinarska prava, nego najaviti da ću u roku od deset dana na javnom mjestu u Zagrebu, započeti štrajk glađu kako bih obranio svoja novinarska prava, prije svega pravo na to da me kriminalni centri moći u ovoj zemlji ne ušutkaju svojim mafijaškim, korupcijskim, kriminalnim metodama. oni žele da u tišini umirem od gladi, to je njihova osveta za moj novinarski rad, a ja ću gladovati javno, i ono što se meni dogodilo pada na savijest svih vas.

Jer da sam šutio o korupciji, da sam kao mnogi trgovao informacijama, da sam trgovao dokumentima, danas ne bih imao nikakvih egzistencijalnih problema i ne bih bio prisiljen niti na ovo pismo javnosti, niti na javni štrajk glađu. Laž je da ova zemlja i državne institucije štite prava nas novinara. Jer kada otkrijemo velike korupcijske afere, naši životi i naše egzistencije ne vrijede više ništa. Korumpiranom sistemu i mafiji mi smo laka meta koju treba odstraniti, ne uvijek fizičkim likvidacijama, najčešće to čine ovakvim ugrožavanjem egsiztencije i profinjenim metodama ušutkavanja. Jednog po jednog, dok nas sve ne ušutkaju. Zato što ste im vi to dozvolili.

Danas u Hrvatskoj mogu raditi i preživjeti samo oni novinari koji rade ono što im se kaže, i pišu kako im se kaže, odnosno novinari koji poštuju zabranjene teme, o njima ne pišu i ne govore, što odgovara vlasnicima njihovih medija, sponzorima, ili pak političkim i poslovnim krugovima čije interese određeni medij reprezentira i štiti. Većina medija u Republici Hrvatskoj danas funkcionira ne na principima novinarske etike i pravila struke, nego na principima medijskog reketa i medijskog kriminala, a velike medijske kuće nerijetko zapravo služe kao praonice kriminalnog novca za sumnjive investitore i skrivene suvlasnike koji se kriju iza pojedinih medija, čime se od javnosti skriva i pravi interes postojanja i djelovanja pojedinog medija.

Zahtijevam dakle prije svega da se započne s postupkom predlaganja i donošenja Zakona o zaštiti prijavljivača korupcije, čime bi se zaštitili i novinari koji istražuju, otkrivaju, pišu i izvješćuju o slučajevima korupcije i organiziranog kriminala. Da je takav zakon donesen na vrijeme, ne bi bilo moguće da kao istraživački novinar postanem zabranjeni novinar samo zato što sam otkrivao i pisao o korupcijskim aferama koje sam nabrojao ranije u pismu.

Zahtijevam da institucije Europske unije nastave monitoring process nad ispunjavanjem uvjeta za članstvo od strane Hrvatske, posebno u pogledu zaštite novinarskih sloboda i zaštite prijavljivača korupcije i organiziranog kriminala. Bilo bi poželjno da Europska unija preispita primanje Hrvatske u članstvo dok se ne provede dodatni nadzor nad potšivanjem novinarskih sloboda i prava, te ljudskih prava i građanskih sloboda prijavljivača korupcije i organiziranog kriminala, koji su u Hrvatskoj građani trećeg reda, odnosno u praksi građani bez gotovo ikakvih prava.

Zahtijevam da mi institucije Republike Hrvatske javno odgovore zašto sam na tzv. “crnim listama” zabranjenih novinara, tko, zbog čega, na temelju kojih kriterija i kako sastavlja te i takve crne liste novinara? Ukoliko takve crne liste ne postoje, zahtijevam da se državne institucije o tomu jasno očituju te zahtijevam njihovo javno priznanje za novinarski istraživački rad na razotkrivanju korupcije i organiziranog kriminala u Hrvatskoj, čime bi javno dali do znanja kako je “crnim listama” nepodobnih novinara u ovoj zemlji napokon došao kraj.

Zahtijevam da u Hrvatskoj mogu normalno i nesmetano, necenzurirano raditi svoj istraživački novinarski posao, bez obzira o kojim političkim, financijskim, mafijaškim, poslovnim, bankarskim ili drugim lobijima i grupacijama istražujem i pišem, što sada nije slučaj iz svih razloga koje sam naveo u pismu i koje uvijek mogu dodatno argumentirati.

Zbog svih navedenih razloga dana 11. ožujka 2013. godine započinjem štrajk glađu, kako bi ne samo postigao ciljeve određene u zahtjevima koje sam postavio, nego i kako bi ukazao na katastrofalno stanje novinarskih sloboda u Hrvatskoj, posebno kada govorimo o nezavisnim istraživačkim novinarima koji se bave velikim korupcijskim aferama i istraživanjem organiziranog kriminala. Takve se želi pod svaku cijenu ušutkati, a kako bi ih se prisililo na šutnju prvo ih se pokuša egzistencijalno uništiti, zabraniti im rad, te onemogućiti normalan život njima i njihovim obiteljima. Cilj je da nas ušutkaju, pa je moj štrajk glađu ostao jedino sredstvo borbe protiv tih oblika censure i ograničavanja novinarskih sloboda i prava.

Do ispunjenja mojih zahtjeva nastaviti ću sa štrajkom glađu.

Domagoj Margetić,  istraživački novinar