Preliminarno ispitivanje postavilo je arheolozima brojna pitanja. Gdje se nalazio glavni ulaz u utvrdu? Kako su se stanovnici opskrbljivali vodom? Što su jeli? Jedino pitanje na koje imaju djelomičan odgovor je ono o vodi čiji se odgovor možda skriva u jezercu u sklopu otoka u kojem je sada bočata voda
Arheološku tajnu staru 1.500 godina na otočiću Velikom Sikavcu kod Paga, stručnjaci su sasvim slučajno otkrili prije nešto više od godinu dana. Ono što se čak i arheolozima činilo kao tek još jedan u nizu kamenom prekrivenih otočića paškog arhipelaga pokazalo se vještom obmanom vremena. Kamen po kamen, zadarski i slovenski arheolozi otkrili su nedavno u potpunosti obrise bizantske utvrde iz 6. stoljeća koja se sa svojih šest kula, dvadeset prolaza, četrdeset unutrašnjih prostora i dva trga prostire na pet tisuća metara kvadratnih.
– Mještani Vlašića za lokalitet znaju cijeli svoj život, kaže ravnatelj Arheološkog muzeja Zadar dr. sc. Smiljan Gluščević, voditelj istraživanja, no do arheološke struke došao je tek unatrag godinu dana i to sasvim slučajno.
I sam priznaje da je po dolasku pred njim bila samo ogromna količina kamenja pred kojom se našao izgubljen.
– Čitav taj plato na kojem se danas nalazimo izgledao mi je utopijski, kao mjesečev pejsaž, ničega nigdje, a zapravo ima svačega, smije se iskusni arheolog.
Potencijal bizantske utvrde kao turističke meke, ali i vrijednosti očuvanja kulturne baštine, prepoznala je i lokalna vlast grada Paga na čelu s gradonačelnikom Antom Fabijanićem koja je odlučila financirati preliminarna istraživanja ove lokacije.
Utvrda pronađena na Velikom Sikavcu sasvim je sigurno bizantska, nastala nedvojbeno u 6. stoljeću, vjerojatno krajem prve i početkom druge polovice. Ono što stručnjaci znaju zasigurno jest da je utvrda bez sumnje nastala kao dio sustava čiju je gradnju započeo još bizantski car Justinijan (527. – 565. poslije Kr.) u sklopu svoje poznate rekonkviste, odnosno obnove bizantskog utjecaja na Jadranu. Naime, jedini način za komunikaciju između carskog sjedišta Konstantinopola i čitave Italije, sve do vrha Jadrana, bio je morski put te je car Justinijan započeo sustav gradnje utvrda, osobito nakon gotsko-bizantskog rata, kako bi osigurao i kontrolirao svoju, ali i bilo koju drugu plovidbu ovim prostorima. Tako je i utvrda na ovom otoku jedna od pedesetak sagrađenih u nizu, a vrlo vjerojatno i jedna od najvećih.
– Taj cijeli sustav činio je jednu cjelinu, a svaka od tih utvrda imala je svoj značaj u određenom akvatoriju. Sve su one uglavnom različite, podignute na istaknutim točkama i slijede silnice terena. Ova je, koliko sam pratio našu literaturu, a ona počinje sredinom sedamdesetih godina, apsolutno najpravilnija. Izuzetna je po tome što zapravo nitko od stručnjaka za ovako velebnu građevinu na ovakvom mjestu koje je vrlo blizu Zadra i otoka, nije imao pojma da postoji. Za mnoge druge utvrde, od ovih pedesetak, zna se pozicija, a za neke je napravljena i tlocrtna pozicija bez istraživanja. Ova je prva nakon dvadeset, a možda i trideset godina te jedina na ovom dijelu Jadrana, sve do Istre, na kojoj se radi. Već sami ovi radovi sami po sebi su izniman rezultat, a budući će bez sumnje donijeti obilje novih informacija, uvjeren je Gluščević napominjući kako je pronađena utvrda sasvim sigurno imala ključnu ulogu na ovom dijelu Jadrana osobito stoga jer se nalazi preko puta današnjeg Paškog mosta, prolaza između kopna i otoka Paga.
Prva kampanja koja je imala cilj dokumentirati pronađeno trajala je dva tjedna, a već sada arheolozi su obavili ogromnu količinu posla. Na lokalitetu zajedno radi osam arheologa Arheološkog muzeja Zadar, nekoliko domaćih radnika te jedanaest studenata Odjela za arheologiju Univerziteta u Ljubljani predvođenih profesoricom Darjom Grossman. Upravo na osnovi njenih zračnih fotografija bilo je moguće još prošle godine preliminarno interpretirati tip utvrde.
Preliminarno ispitivanje postavilo je arheolozima brojna pitanja. Gdje se nalazio glavni ulaz u utvrdu? Kako su se stanovnici opskrbljivali vodom? Što su jeli? Jedino pitanje na koje imaju djelomičan odgovor je pitanje dijela vodne opskrbe čiji se odgovor možda skriva u jezercu u sklopu otoka u kojem je sada bočata voda. Jezerce se prije 15. stoljeća nalazilo na većoj nadmorskoj visini, odnosno razina mora je bila za toliko niža, no arheolozima tek ostaje za vidjeti je li i tada u njemu bila pitka voda. Ispred njega postoji i 10-15 metara dugačak prag napravljen umjetno, pretpostavlja se za zaštitu od južnog vjetra kako se slana voda ne bi prelijevala u pitku. Posla ima i za druge stručnjake poput pedologa, geologa, biologa i drugih. Oni će tek doći, a sigurno će pomoći da arheolozi dobiju sveobuhvatinju sliku o uvjetima života ove utvrde. Na kamenoj padini od utvrde prema crkvici nalaze se i ostaci koji ukazuju da je utvrda vjerojatno imala i nastambe koje su služile kao svojevrstan suburbij odnosno predgrađe, no kako ističe Gluščević sve je to još uvijek samo u sferi nagađanja.
– Što više radimo, otvara nam se sve više pitanja, međutim, ono što smo našli u ovoj utvrdi, i što nam je potvrdilo da se radi o utvrdi iz 6. stoljeća, jesu mali ulomci karakteristične bizantske keramike koji nam potvrđuju datiranje. Ipak nalazimo i glazirane ulomke keramike, osobito oko crkvice, koja može datirati između 15. i 17. stoljeća, a koji na posredan način potvrđuju da se u to vrijeme ovdje živjelo. Njih ćemo dati kolegama koji se bave tim razdobljem da bismo saznali točnije vrijeme njenog postanka.
Legende Velikog Sikavca
Oko ovog otočića i ostataka postoje naravno i brojne legende koje se prenose među lokalnim stanovništvom, a jedna od njih vezana je uz Gospu od Zečeva, blagdan koji se na ovim prostorima slavi tri puta godišnje, a postao je poznat 1516. godine kada je pastirica imala viziju, isprva jednog redovnika, a potom i Gospe. Naime, legenda kaže kako je na otoku Zečevu u blizini Nina bio samostan s redovnicima i crkvicom u kojoj se nalazio kip Gospe. U navali Turaka 1500. godine spaljen je otočić zajedno s redovnicima, samostanom i crkvicom, a nekim čudom preživio je kip koji je dospio u novosagrađenu kapelicu na Zečevu.
– Između ostalog kaže se kako su samostan, crkva i redovnici stradali za provale Turaka koji su spalili sve na otoku Zečevu, međutim, činjenica je da tamo, koliko ja znam, nemamo arheoloških, odnosno materijalnih dokaza neke redovničke zajednice i samostana. Imamo naravno crkvice, neke još i starije od tog 16. stoljeća, ali nemamo ostataka nastambe. U Vlašićima vjeruju da su ti redovnici živjeli ovdje na ovom otočiću – Sikavcu. Pričaju kako su franjevci, s ovog otočića dolazili povremeno držati misu u srušenu crkvicu u Vlašićima. Veliki Sikavac od Zečeva je udaljen jednu milju, kao i od Vlašića te mještani smatraju da su redovnici upravo ovdje boravili i odavde odlazili držati mise na oba mjesta, prepričao je Gluščević lokalnu legendu.
Izvor: ZL
