Iz Češke se izvozi po glavi stanovnika tri i pol puta više nego iz Hrvatske, iz Slovenije četiri puta. Što to znači? Jednostavno, da se toliko kod kuće više proizvodi, više zapošljava, više ubire poreza od tvrtki i građana

Hrvatska kroz manje od sto dana postaje punopravna članica EU . No, kako i kada je to događanje počelo? U novoj Europi, nastaloj padom Berlinskog zida, najveća očekivanja bila su usmjerena na Sloveniju, Češku i – Hrvatsku. Razvojni potencijal, industrijska tradicija, obrazovano stanovništvo te otvorenost i usmjerenost na globalni svijet bile su startne reference za novo doba. Kako izgraditi novi djelatni sustav: politički i ekonomski, a istovremeno socijalno osjetljiv i prihvatljiv, bile su dominantne teme promišljanja intelektualnih krugova na kreativno motiviranom Istoku te strateški orijentiranom Zapadu.

Modeli su bili različiti, posebice na području privatizacije državne imovine, od raspodjele vauchera, poštujući načelo pravednosti, do odabira strateških investitora – vodeći se principom efikasnosti i doprinosa proračunu. Hrvatsku je, pak, usporio rat i agresija; no još 1995. bila je u prosjeku tranzicijskih država, po ukupnoj pripremljenosti za priključenje EU. No, u godini 2000. spustila se na toj skali za nekoliko mjesta ispod prosjeka.

Taj je trend nastavljen i u idućem razdoblju, prema 2003. i 2004., trenutku kada tek počinje put konvergencije prema europskoj pravnoj stečevini, što znači niz zakonskih prilagodbi, vezano uz pojedina pregovaračka poglavlja. Cilj je bio normativno usklađivanje s klubom u čije se članstvo želi ući.

Kako se nastavilo? Činjenicom da je EU agenda postala cilj: operativni i razvojni svakoj vladi i izvršnoj vlasti. Dogodila se zamjena teza: EU je društvena i politička zajednica, okupljanje država u okviru zajedničkog tržišta – tako je Europska zajednica i nastala. Isto je tako realnost da je u međuvremenu postala društvo zajednički usvojenih standarda življenja na nizu područja. To je bitno, ali članstvo u EU ne zamjenjuje nacionalnu odgovornost za vlastitu ekonomsku sudbinu i perspektivu.

Shodno tome, kreiranja i donošenja odgovarajućih politika, odabira mjera i instrumenata koji tu perspektivu mogu i moraju učiniti realnom i ostvarivom. Postizanje članstva u EU ne može biti supstitut za odgovornost i sposobnost političkih elita da u globaliziranom i visokosofisticiranom svijetu današnjice pronađu optimalno moguće i kvalitetne nacionalne odgovore na sve izazove: rast BDP-a, zaposlenost, životni standard građana, perspektivu za mlade, sigurnost za starije, ravnomjerni regionalni razvoj države…

Jezikom suvremenog svijeta to se kaže good governance – sposobnost adekvatnog upravljanja društvom u danim okolnostima. Uz sve poteškoće koje se pojavljuju na tom putu danas se, primjerice, iz Češke izvozi po glavi stanovnika tri i pol puta više nego iz Hrvatske, iz Slovenije četiri puta, a također sličan je omjer u odnosu na Slovačku; danas nedostižnih tri puta više.

Što to znači? Jednostavno, da se toliko kod kuće više proizvodi, više zapošljava, više ubire poreza od tvrtki i građana. I tako puni proračun iz kojeg se pokrivaju zajednički prioriteti i obveze. Članstvo u EU je dobrodošlo, kao i potpora strukturnih i kohezijskih fondova, ali naglasak i imperativ je na stvaranju nove vrijednosti vlastitim naporima i sposobnostima.

Tu je važna komponenta ukupne i ekonomske politike, tečajna politika koja mora biti instrument, a ne krajnji cilj ekonomske politike. Stabilnost kao trajno održiva kategorija bazira se jedino na snazi ekonomije. Zaustavite Reuters… zato jer mi hoćemo da bude tako… u svijetu, ekonomiji i monetarnoj politici više ne postoji.

Stoga je pitanje koliko se u Hrvatskoj želi otvoriti oči i ne tek registrirati, nego shvatiti i prihvatiti ocjene i poruke relevantnih svjetskih igrača i adresa , poput konstatacija: Jedina ste država koja neće iskoristiti ulazak u EU (Moody’s), Bez reformi Hrvatska nema koristi od EU (Fitch), Teški gospodarski problemi zahtijevaju ambiciozne i trajne mjere politike… Gospodarski su se uvjeti pogoršali od sredine 2012., a rizici za izglede su znatni (MMF). Ova upozorenja su drastična i – u cjelini – dobronamjerna. Zašto? Zato jer (statističke) činjenice pokazuju da je pad BDP-a kontinuirano od 2007. do danas, a trendovski i prema 2014., nakon Grčke najveći upravo u Hrvatskoj.

Izvor: Jutarnji list