Oko stotinjak raznih automobila prodavalo se na tradicionalnom nedjeljnom sajmu kod “Mehanizacije”, na otvorenom platou gdje su se zajedno okupili oni koji prodaju rabljene automobile, znatno manje onih koji nešto i kupuju, a najviše zapravo znatiželjnika koji su došli malo razgledati limene ljubimce, porazgovarati s poznanicima i jednostavno se zabaviti, odnosno „utući“ nedjeljno jutro.
Najskuplji automobili, nekoliko tamnih BMW-a i jedan Audi A6 kočoperili su se odmah uz rub Murvičke ulice, mameći uglavnom uzdahe prolaznika. Tek su rijetki zastali pogledati cijenu, a imali su što i vidjeti:
– Ovakav se 2007. godišta u autosalonu prodaje za 212 tisuća kuna. Ja bih ga dao za dvadesetak tisuća eura, kad bi se našao ozbiljan kupac. Evo pogledajte unutra, boljega auta od ovoga nema. Kod nas se u ovakvima samo ministri vozaju – uvjerava nas kupac koji se nije želio predstaviti.
Sjaji se tamni audi A6 TDI na proljetnom suncu nekim skupim odsjajem, a unutra nema što nema, od skupocjenih sjedišta, upravljačkog mehanizma, navigacije… Prešao je 190 tisuća kilometara (što za takav auto nije ništa, uvjeravaju nas). A i još će koji dok naiđe „ozbiljan kupac“.
Male dalje susrećemo neokrunjenog „kralja“ rabljenih automobila, Šimu Zrilića iz Murvice poznatog po servisu, prodaji rabljenih autodijelova i autootpadu.
– Prodajem ovaj VW kombi T4, 98. godište, 2,5 TDI, s klimom, ABS-om, webastom, alu felgama. Prešao je 170 tisuća kilometara, a prodajem ga za 8 tisuća “hrvatskih” eura. Ima 9 sidala za prijevoz putnika, i nešto je duži od uobičajenih kombija, ma pravo vozilo. Evo i broj mobitela 091/21-031-55, javi li se tko preko “Slobodne”, dat ću mu dodatni popust – poslovan je Zrilić, nema što.
Njegov prijatelj, poznati zadarski taksist Srećko, objašnjava nam kako se kombiji više ne smiju na području grada Zadra upotrebljavati za taksi-prijevoz, već moraju biti registrirani za prijevoz putnika. A Šimin kombi VW upravo je idealan za prijevoz turista na izlete ili za neke druge namjene.
Pitamo ga kako ide biznis s rabljenim dijelovima i automobilima.
– Slabo, nekad sam imao puno radnika, sad sam ostao sam. Znaš kako ide? Koliko kilograma, toliko kuna. Eto tako. Dovede čovjek stari auto i kaže da ga otkupim za dijelove. Što ću s njim? Koliko, pitam. Traži 100 eura. Pitam ga koliko ima kilograma. Petsto? Evo ti ga za toliko kuna. Za staro željezo i ništa drugo. Automobili se slabo kupuju, i stari i novi. Ljudi nemaju novca, svi voze to što imaju, krpaju, pa opet voze. Eto to ti je.
Osiromašio narod, nema tu više neke zarade. Ali ljudi me znaju, pa dođu, pitaju, traže pomoć. Što ću, onda potražim za njih, pa eto nekako ide. A nekad sam i ja radio za “Slobodnu Dalmaciju”, davno, u firmi koja se tada zajednički zvala Duhan. Pa otiša u autobiznis, a moga sam lipo kravatu nositi. Nije mi krivo, neka sam – priča nam Šime, “živi digitron”, kojega znaju svi koji su ikada tražili neki rabljeni dio za svoj automobil.
Za zadarski sajam kaže da rijetko tko zbilja nešto proda ili kupi, više je za razgledavanje.
– Kad nešto odvezen u Split ili Zagreb na sajam, redovno se vratim bez auta, a ovdje rijetko – tvrdi Šime.
Od igle do lokomotive
Zato se osim automobila, na sajmu prodaje i sve drugo, po principu od igle do lokomotive. Skoro i doslovno tako. Igle smo našli, lokomotivu baš i ne, ali zato ima nekoliko poprilično velikih traktora na prikolicama. Razni trgovci, tradicionalno na pod nanizali svoje „blago“ pa prodaju cipele, štikle, vijke, stari grundig radio, crpku za vodu, generatore, udžbenike engleskog jezika, šešire, remene, čizme, sjekire, CD-ove, noževe, nekakve naprave za nešto…
Željko „iz Zagreba“ prodaje već spomenute igle i laštik za 10 kuna, kravate po 40 kuna.
– Nemaju ljudi novca i nitko ništa ne kupuje. Dođem, sjednem ovdje da mi dan prođe i to je to – kaže nam Željko.
Malo dalje od njega, na jednom mjestu izložene uokvirene preslike s motivima Bogorodice s djetetom u krilu.
– Nemoj ovo slikat. Ovo su ti umjetnine – zaključuje naš obilazak postariji prodavač.
Izvor: Slobodna Dalmacija
