Italija posljednjih godina svakako ne živi najslavnije dane svoje povijesti, no kao zemlja s golemim gospodarskim potencijalom, snažno združenim s kulturnim identitetom, posjeduje nominalno sve adute za eventualno vraćanje statusa regionalne sile

Nije trebalo dugo čekati nakon izbijanja grčke dužničke krize u 2010. da se prstom počne upirati u Italiju kao jednog od najvećih ‘bolesnika’ Unije i eurozone. Pogled pun strepnje upućen u treću ekonomiju eurozone i jednu od zemalja osnivačica Unije otkrivao je sve donedavno potencijalno razorni učinak nagomilanih talijanskih problema na europsko-monetarna uređenja i sustave te na ‘zdrave’ centre moći na sjeveru. Paneuropska bojazan je proizlazila iz više razloga, iz ekonomski mjerljivih podataka o golemom nacionalom dugu (oko 130 posto BDP-a), rastu kamata, padu rejtinga, no i iz sindroma raširene korupcije te, ne treba zaboraviti, opće antipatije spram vlade Silvija Berlusconija koja je većinu upozorenja iz Europe tretirala poprilično frivolno. Tako da ih je pomno slušala, a potom izvodila tek minimalne i kozmetičke pomake.

Ako se izuzme kratki, jednoipolgodišnji period Montijeve tehnokratske uprave, Italija je slične neslavne epitete i packe nastavila primati tijekom teškog formiranja aktualne vlade početkom godine, prije svega u anglosaksonskim medijima, sklonim davanju svakakvih preuzetnih etiketa.

Iako situacija s konačno odabranim i odobrenim premijerom Enricom Lettom pod palicom vremešnog predsjednika Giorgia Napolitana djeluje nakon duže vremena staložena te se čini da je Italija povratila dobrano poljuljani politički legitimitet na međunarodnoj sceni, aktualna situacija u zemlji, s obzirom na njen mogući ekonomski doseg i opseg, sve je osim blistava. Kad se izmakne tako pitoreskni kontekst talijanske dnevne politike, ostaje jedna veoma siva slika. Prema svježim podacima državnog instituta za statistiku, nezaposlenost među mladima doseže skoro 40 posto (na jugu skoro 50 posto), broj ljudi pogođenih siromaštvom udvostručio se u posljednje dvije godine te sad iznosi 8,6 milijuna ili 14 posto populacije, stanovništvo je među starijima u Europi, a sve je više domaćinstava koja ne mogu platiti račune za grijanje i koja si ne mogu priuštiti mesni obrok.

Nova, hibridna vlada stoga ne mora samo pronaći iole održivi recept za poticanje rasta i otvaranje radnih mjesta, već mora neprestano žonglirati između socijalnih zahtjeva ljevice, poreznih olakšica koje su obećali konzervativci te generičkih mjera štednje po recepturi Bruxellesa. Upravo je stoga sad vrijeme da se nanovo afirmira njen ne samo golemi gospodarsko-izvozni, već i kulturni potencijal za vraćanje statusa regionalne sile kojeg je Italija stekla i održavala davno prije ‘risorgimenta’ u 19. stoljeću.
Taj se potencijal može vezati kako uz razvijenu i prepoznatu modnu ili automobilsku industriju, uzoritu školu dizajna te jednu od najutjecajnijih i najbogatijih gastronomskih tradicija na svijetu, tako i uz razvijenu mrežu srednjeg i malog poduzetništva. To su tek neka od područja preko kojih Italija može povratiti svoj posrnuli status, i to vjerojatno bitno brže i efikasnije no neke druge mediteranske zemlje koje također grcaju pod teretom recesije.

Moguće je da teška situacija na domaćem terenu i priječi aktualnu vladu u ikakvim odlučnijim potezima i odlukama na međunarodnoj sceni i u bilateralnim odnosima. S burnim višestoljetnim odnosima te snažnim kulturnim utjecajem na čitavoj obali, odnosi Hrvatske i Italije danas su mahom harmonični, s tek sporadičnim spominjanjem neriješenih odnosa iz bliske prošlosti.

Tako su se posljednji verbalni trzaji između Italije i Hrvatske odvijali na predsjedničkoj liniji Giorgio Napolitano – Stjepan Mesić 2007. godine. Prilikom obilježavanja egzodusa Talijana s hrvatskih teritorija nakon Drugog svjetskog rata i sjećanja na fojbe, talijanski predsjednik podsjetio je na brutalnost Slavena i na otete talijanske teritorije (Istru). Mesić ga je potom otvoreno optužio za povijesni revizionizam, umiješao se i Bruxelles, da bi se na kraju obje strane ipak mirnodopski pozvale na Rimske i Osimske ugovore te na osudu totalitarnih režima. Sitne međugranične prijepore s relativnom redovitošću pak evociraju ‘zalutale’ talijanske ribarice.

Talijanska manjina, mahom naseljena u Istri, jedna od je od organiziranijih, s vlastitim kazališnim trupama, novinama i kulturnim društvima. Kao redoviti, tradicionalni i zapravo rado viđeni posjetitelji na obali, Talijani čine treću najznačajniju skupinu stranih gostiju, a lagani pad posjeta posljednjih godina može se prije svega pripisati otežaloj gospodarskoj situaciji. Što se tiče široko raširenih klišeja o talijanskim gostima kao o ‘bučnim gizdavcima sklonim nekontroliranim izljevima komplimenata’, ne treba sumnjati da ih i s druge strane prati paralelna serija stereotipa o domaćinima. Fenomen je to koji je najlakše pripisati živopisnom folkloru obiju zemalja.

Izvor: Tportal.hr