Nikad u životu nisam sebi postavio pitanje zašto se ovo dogodili baš meni, nikad nisam popio niti jedan antidepresiv, niti imam PTSP. Zašto i bih, kad sam ja zaista sretan čovjek, nevjerojatnom snagom i optimizmom zračeći govori nam Ante Filipović, stopostotni hrvatski ratni vojni invalid, dok s njim i njegovom suprugom Marinom razgovaramo u obiteljskoj kući Filipovića na zadarskoj Plovaniji.
Ante, kojemu je zapravo pravo ime Anto, rođen je u Orašju, Bosanskoj Posavini, kao i njegova Marina, a u Zadar su se doselili 2003. godine kada su se uselili u kuću koju je Anti, kao stradalniku Domovinskog rata izgradila hrvatska država. Tople posavske duše Zadar su odabrali intuitivno, kažu. Pitali su ih gdje bi živjeli, a Ante je rekao u Zadru.
– Ne znam to objasniti, prije toga nikad u životu nisam bio u Zadru. Nemamo tu ni rođake, ali ja sam poželio živjeti u Zadru. Marina se složila i tako smo prije 10 godina sa sinovima Marijom i Hrvojem došli tu, u našu kuću. Ne vjerujem da bi nam igdje bilo ljepše nego u Zadru, kaže Ante.
Kada prvi put vidite Antu, vidite čovjeka u kolicima. Amputirane su mu obje noge iznad koljena i desna ruka do lakta. Onda pogledate u njegovo lice i više vam pogled ne ide nigdje. Nemate više potrebu gledati ono što Ante nema. Gledate ono što ima u izobilju, a to je životna radost, optimizam, hrabrost… Jednostavno zastanete pred tolikom ljepotom njegove duše. Nigdje gorčine, tuge, zabrinutosti. Ante ne zna što je to.
Jedna želja još čeka ispunjenje – susret s generalom Antom Gotovinom.
– Htio bih ga vidjeti, stisnuti mu ruku, eto to mi je želja, govori Ante koji je Gotovinu upoznao u Zagrebu dok je bio na rehabilitaciji. U sobi je bio s ratnim prijateljem koji je, također imao amputiranu jednu nogu i on je pozvao Gotovinu. General je za samo sat-dva došao kod nas. Bio je tada glavni inspektor HV-a. Popričali smo s njim, a on je upitao liječnike: »Recite mi, gdje se njima u svijetu može pomoći?« Kad su doktori rekli u Njemačkoj, general je rekao neka samo nađu bolnicu, stupe s njom u kontakt i predračun pošalju njemu u ured. Tako je i bilo. U roku mjesec dana dobili smo termin u Duderstadtu na sjeveru Njemačke gdje smo dobili proteze. Nikad neće, govori Ante, zaboraviti tu generalovu gestu.
Izvor: Zadarski list