Prevaren sam! Pokraden i ponižen! – tako svoju priču, punu uskličnika, počinje 43-godišnji Omišanin Damir Lončar.
Umirovljeni policajac, časnički namjesnik, koji se s naramkom papira istoga dana obratio Slobodnoj Dalmaciji i Državnom odvjetništvu. Želja mu je, veli, da osobe koje su ga prevarile – i ne samo njega, ali o tome nešto poslije – budu procesuirane, te da javnost dozna na koji su se način godinama nezakonito bogatile.
– Prije šest godina, na preporuku jednog rođaka, moja je obitelj, supruga, ja i troje djece, postala član Udruge molitvenih zajednica svetog Josipa. Sjedište Udruge bilo je u Dugome Ratu, i to u stanu u kojemu smo se u početku, nas tridesetak članova, i okupljali. U Statutu Udruge jasno piše kako joj je cilj promicanje života u Isusu Kristu i u Marijinu duhu. A tako je i bilo. Sve dok nije počela pljačka – govori Damir Lončar, pa zastaje da otpije gutljaj crne kave, a najradije bi, samo da može, s njom otpio i sudbinu koja mu steže grlo još od tog studenoga 2007. godine.
Članovi Udruge okupljali su se po stanovima i privatnim kućama. Molili su krunicu, čitali Sveto pismo, dogovarali hodočašća… Bila je to, objašnjava Lončar, svojevrsna nadogradnja u prakticiranju vjere. I svi su bili sretni i zadovoljni. Dok nisu shvatili da im je novčanik nakon svakog sastanka sve tanji i tanji.
– Uvijek smo za nešto skupljali novac. Jednom za kupnju molitvenika, drugi put za kupnju medaljona, pa treći put za nabavu kipova svetaca, a čitava stvar otišla je toliko daleko da smo na koncu skupljali novac i kako bismo, primjerice, čelnici Udruge pomogli plaćati podstanarstvo – objašnjava Lončar.
A čelnica Udruge molitvenih zajednica svetoga Josipa je Anđa Lucija Jović. Ona je, tvrdi Lončar, mozak operacije izvlačenja novca od naivnih vjernika. Samo njegov račun je, a sada se čvrsto pridržite, u manje od godinu dana olakšan za 200.000 eura.
– U radu molitvene zajednice nerijetko je sudjelovao i fra Anto Barišić, ugledni franjevac, sada na službi u Petrinji, javnosti poznatiji kao duhovnik hrvatske nogometne reprezentacije. On je Anđi Jović i njezinim kompanjonima očito služio kao paravan, jer tko može sumnjati u nečasne namjere voditelja Udruge pored tako ugledna franjevca – nastavlja Lončar.
Molitvenike, kojima je maksimalna cijena tiskanja pet kuna, “zajedničari” su, otkriva naš sugovornik, plaćali i po 20 kuna. No, to nije ništa naspram kupnje kipova s likom svetoga Josipa. Svaka je obitelj, napominje Lončar, morala imati najmanje jedan takav kip, a nerijetko su ih kupovali i kao donacije crkvama diljem zemlje.
– Kip je bio obavezan, bez njega ni molitva ništa nije vrijedila. Tako nam je barem Anđa govorila – veli Lončar, dodajući kako su donacije varirale, od 100, 200 kuna, pa sve do nekoliko tisuća eura.
A s vremenom su bile i sve bizarnije. Lončar je tako sakupio svjedočanstva desetak dojučerašnjh članova molitvene zajednice s područja Dugoga Rata i Omiša koji su u svojim pisanim izjavama, ovjerenim javnobilježničkim biljezima, posvjedočili kako ih je Anđa Lucija Jović, zajedno sa svojim kompanjonima i fra Antom Barišićem, godinama varala, uzimajući im desetinu od svih prihoda.
Da nisu tužna, ta bi svjedočanstva, iskreno, bila smiješna. Za 21. stoljeće nevjerojatna. Jedna članica Udruge molitvenih zajednica svetoga Josipa tako navodi kako je Anđi Jović dala 500 eura za kupnju fotelje i radnoga stola, a drugi se, primjerice, prisjećaju kako su skupljali po 200 kuna da bi Anđa mogla plaćati podstanarski stan u Omišu, a davali su i po 200 eura za nabavu zvona za crkvu u Koriji, filijali župe Špišić Bukovice pokraj Virovitice, pri čemu od tog novca, kunu se, zvona nikad nisu kupljena.
Teške optužbe padaju i na račun fra Ante Barišića, koji je ne samo držao mise po privatnim stanovima nego i rado od vjernika uzimao novac, te ga, a to su “zajedničari” i pred sudom spremni posvjedočiti, još radije spremao u vlastiti džep.
– Još bi više ljudi javno istupilo, ali ih je sram priznati na koji su način nasamareni. Ta molitvena zajednica nije ništa drugo nego sekta, navukli su nas na račun vjere, pa nas držali u strahu uporno tvrdeći da će nam se, ako ih ne budemo slušali i davali novac, nešto loše dogoditi. Plašili su nas da će nam djeca nastradati ili se razboljeti, a čovjek bi, kad mu netko spomene dijete, sve napravio da ga zaštiti. Sad smo, međutim, napokon progledali i spremni smo na dugu pravnu bitku kako bismo dokazali o kakvim se prevarantima radi – ističe Lončar.
A nama je vrijeme da prijeđemo na drugu stranu ove baruštine. Lončaru ćemo se, naravno, vratiti, jer je njegova priča, vjerujte, tek na početku, no treba čuti i Anđu Luciju Jović. Predsjednicu prozvane udruge koja se, navodno, povukla u Međugorje.
– Gospođa Anđa je na putu i neće se tako skoro vratiti, ali sam ja zato tu da vam sve nejasnoće pojasnim – dočekao nas je Darijan Jović, Anđin sin i drugooptuženi u Lončarovu iskazu.
Darijan živi u Omišu, praktično je susjed Damiru Lončaru, te odmah, u glavu, tvrdi kako je naš prvi sugovornik psihički poremećena osoba.
– Znate li da Lončar ima dijagnosticiran PTSP? – pita Jović, uvjeren kako će nabrzinu riješiti slučaj.
– Iskreno – nastavlja ne čekajući novinarov odgovor svjestan kako ga on neće zadovoljiti – ništa mu ne zamjeram, to je njegov invaliditet i ja ga, zapravo, žalim.
Gospodine Joviću, jeste li svjesni da ste izgovorili glupost?
– Svjestan sam tek da vas neki ljudi vole, a neki ne vole, te da ih vaš uspjeh najviše boli i da vam ga nikad neće oprostiti.
Pustimo sad to, jeste li ili niste na prijevaru uzimali novac od članova molitvene zajednice koju ste osnovali skupa sa svojom majkom?
– Onaj tko je u zajednicu svojevoljno ušao, taj iz nje svojevoljno može i izići, ne vidim u čemu je tu problem. Nitko Lončara ni na što nije tjerao.
Nije samo Lončar u pitanju, nego i desetak dugih obitelji…
– Oni su svi dio jedne velike familije, koja se okrenula protiv nas. Uostalom, više nam je članova u posljednje vrijeme pristupilo negoli ih je otišlo. Ako su oni i davali neki novac, sve je to bilo na dobrovoljnoj bazi.
Znači, Vama je normalno da Vaša majka na dar, iz čista mira, dobije radni stol i fotelju?
– Za taj slučaj ne znam, to pitajte gospođu Anđu.
Ili da fra Anto Barišić uzima novac za dolazak na molitvu?
– Ako je fra Anti netko nešto i dao, to je više bilo kao davanje lemozine u crkvi.
Je li istina da fra Anto mise drži po stanovima?
– Jest. Drži ih i u mojem stanu. U čemu je problem?!
Zvona za crkvu u Koriji su, navodno, plaćena, ali nikad nisu isporučena?
– Ne znam detalje, ali znam da su neki naši članovi odlazili raditi na toj crkvi. Ako me pamćenje služi, svojevoljno su išli.
Lončar tvrdi da ide do kraja, sa suda na sud ako treba.
– Ne bojim se, neka institucije rade svoj posao. Iako, čudno mi je što se nedavno nije pojavio kada smo ga gospođa Anđa i ja zvali da dođe na razgovor. Evo, baš u ovaj kafić gdje se i mi sada nalazimo.
Gospođa Anđa? Mislite, Vaša majka?
– Da.
Lončar kaže da mu gospođa Anđa već mjesecima ne uzvraća pozive?
– On nas već mjesecima maltretira i šalje prijeteće SMS-ove. Stoga i jesam na mobitelu stavio blokadu za njegove pozive.
Otkad ste mu blokirali pozive?
– Ima tome već godinu dana.
Maloprije ste rekli da ste se nedavno s njim čuli…
– To je bila gospođa Anđa, a ne ja.
To je, dakle, bio Darijan Jović. Čut ćemo se opet poslije. Idemo sad još jednom do Damira Lončara. Slijedi vrhunac priče, pa ćemo napokon doznati i kako je uspio nepovratno potrošiti/izgubiti/uložiti 200.000 eura, te što o svemu kažu svjedoci iz Linza, Metkovića, Zagreba i Beograda.
Obitelj Jović, sin Darijan i majka mu, gospođa Anđa Lucija Jović, ušla je u biznis s distribucijom matične mliječi. Prvo u Austriji, a potom i u Mađarskoj, te Hrvatskoj, distribuirali su Revitu, proizvode beogradske tvrtke “Altame”’. A idealne akvizitere pronašli su u članovima Udruge molitvenih zajednica svetoga Josipa. Jedan od njih, a riječ je, pogađate, od Damiru Lončaru, postao je i suvlasnik tvrtke “Ionel” koja je iz Linza pokrivala austrijsko tržište.
– U dionice sam uložio 15.000 eura, a nakon toga sam, na ime raznih davanja, a poslije se ispostavilo da su sve to bili fiktivni troškovi, u tu tvrtku ulio ukupno oko 200.000 eura. A sve to bez papira i na čisto povjerenje prema gospođi Anđi.
Što Vam bi? Ovako, na prvi pogled, ne izgledate baš kao nenormalna osoba?
– Ne znam ni ja što mi je bilo. Koliko je god gospođa Anđa od mene tražila, ja sam davao.
Odakle Vam toliki novac?
– Digao sam četiri kredita, pa potom prodao obiteljsko zemljište, a prodao sam i braniteljske dionice, te dionice HT-a i Luke Rijeka u ukupnoj vrijednosti oko 300.000 kuna.
Darijan Jović, jer sada smo opet u njegovu društvu, ne zna za Lončarova ulaganja, ali priznaje da je Lončar uistinu bio suvlasnik austrijskog ogranka tvrtke “Ionel”.
– Mi smo mu, kad već želite čuti pravu istinu, darovali suvlasnički udio.
Znači, Vi tvrdite da ni eura nije uložio.
– Tako je.
Zašto ste ga onda uzeli za partnera?
– Tada smo bili u dobrim odnosima, pa smo ga, eto, htjeli nagraditi.
Austrijski “Ionel”, Jović i to priznaje, neslavno je završio. Baš kao i mađarski, koji je osnovan nedugo nakon austrijskog, pa potom i hrvatski. Sva tri puta posao s distribucijom matične mliječi dobro je krenuo, da bi naglo propao. Jović, međutim, ima zanimljivo objašnjenje te propasti. I dok Lončar tvrdi kako poslovni uspjeh nikome i nije bio u interesu, nego samo izvlačenje novca od naivnih ulagača, njegov dojučerašnji partner za sve optužuje, citiramo, srpski lobi.
– Obarali smo sve rekorde u prodaji, a onda su gospoda iz “Altameda” počela štopati s robom. Jednostavno nisu mogli pripraviti toliko proizvoda koliko smo ih mi mogli prodati.
Ispravite me ako griješim: da ste prodavali manje robe, da ste, dakle, i svojem dobavljaču donosili manje novca, posao ne bi propao?
– Znam da je to vama teško shvatiti, ali baš je tako bilo. Srpska su to posla, nisu nam mogli oprostiti uspjeh.
Srpska posla?!
– Nemojte biti naivni, Lončar je igrač “Altameda”. Nećemo valjda dopustiti da još jedna hrvatska firma, koja je poslovala sa Srbijom, bude izigrana. Srpski lobi u Hrvatskoj na sve načine pokušava oboriti naš novi projekt, naše samostalno distribuiranje matične mliječi, pa nastavljaju tamo gdje su stali početkom devedesetih.
Zanimljiva teorija: poremećeni Lončar šuruje sa Srbima kako bi vas uništio!
– Da! A te Srbe iz “Altameda” smo već tužili za iznos od 600.000 eura. Uskoro bi na Cipru, ne pitajte me zašto Cipar, trebalo biti održano i prvo ročište.
Došlo je, eto, vrijeme da skoknemo i do Beograda. Zovemo Dragana Mijanovića, direktora “Altameda”.
– Šta kažete?! Da će oni nas da tuže?! Ma, mi ćemo njih da tužimo!
Znači, nikakav poziv za sud niste dobili?
– Ma, kakav poziv, kakav Cipar, šta vam je. Ti prevaranti su nam ostali dužni 60.000 eura. Jao onome ko s njima ima posla.
O tužbi, zanimljivo, ništa ne zna ni Ivana Kilić, jedna od najbližih suradnica Jovićevih, koja je bila zadužena za pokrivanje austrijskoga tržišta. Halo, Linz!
– Ne znam ja ništa o toj tužbi prema “Altamedu”, ali znam da je Lončar najobičniji kurvar i kockar.
Polako, polako, njegove optužbe su ozbiljne.
– Sve mi imamo snimljeno, sve dokumentirano što je on radio po Austriji.
Kako to mislite?
– Pa, fino, imamo snimke na kojima se vidi kako kocka u kasinu.
Odakle vam te snimke?
– Zar vi ne znate da postoje nadzorne kamere koje snimaju takve prostore?!
Znam, ali ne znam odakle vama te snimke. Jeste li svjesni da ste upravo priznali protuzakonitu rabotu?
– Nisam ja ništa priznala.
Snimate li možda sada i mene?
– Da. To sam od Lončara naučila, mora čovjek znati s kime ima posla.
S kime ima posla u ožujku je 2012. godine shvatio Aleksandar Javorac, knjigovođa zadužen za hrvatski ogranak tvrtke “Ionel”. Novinarski poziv nije ga iznenadio. Znao je, veli, da će Jovići kad tad završiti u novinama.
– Jovići su imali javni i tajni dio poslovanja. Ulaganja nisu bila vidljiva, niti su bila evidentirana, to su sve bili osobni dogovori, a zašto su ljudi pristajali financirati njihove privatne poslove, to nemojte mene pitati.
Zbog čega je tvrtka ugašena?
– Nije ugašena, eno je još u blokadi, vegetira. Kad sam ja otišao, nakon što su i meni ostali dužni nekoliko plaća, ostao je minus od 220.000 kuna.
A kako je uopće taj dug nastao? Darijan Jović tvrdi da su dobro poslovali.
– Ne vjerujete valjda Darijanu Joviću?! Oni su odmah iz firme povlačili novac, ni kune nisu ulagali, pa su ih dobavljači prestali kreditirati, a ni distributeri nisu htjeli raditi bez naknade. A to je još ništa, jer bilo je ljudi koji su im toliko vjerovali da su im vlastite nekretnine dobrovoljno prepisivali.
Kako je to moguće?
– To i ja pitam vas.
Premda je Darijan Jović, kao kontru pobunjenicima, obećao vašem reporteru pronaći sugovornika (“…šta jednog, mogu vam ih dovesti koliko god hoćete!”) iz dugoratsko-omiškog ogranka molitvene zajednice to se nije dogodilo. Nakon nekoliko dana čekanja u kontakt smo stupili tek sa Sanjom Jerković iz Metkovića. Dugogodišnjom prijateljicom obitelji Jović.
– Gospođa Anđa je sveta žena, a njezin sin je pošten čovjek i ne dam nikome da po njima pljuje!
Polako, ne žestite se…
– Znadete li vi da ti otpadnici napadaju sam vrh Crkve?! Znadete li s kime mi sve imamo posla, znadete li da s nama surađuju i poznati egzorcisti kao što su velečasni Zlatko Sudac i fra Smiljan Kožul?!
Egzorcisti?! Što će vam egzorcisti?!
– Vi to ne možete razumjeti.
Jesu li oni ikada dolazili u zajednicu kako bi obavljali egzorcizme?
– Ne, mi smo išli k njima.
A kako se u to uklapa kupovanje, recimo, kipova svetaca?
– Kupujemo ih za svoje dobro.
Po kojoj cijeni?
– Zavisi, za manji kip oko 1000 eura.
Tko skuplja novac od članova zajednice?
– Kako za koje područje, ja skupljam od članova iz Metkovića.
Koliko ste do sada kipova kupili?
– Puno, nisam brojila.
Puno je to i novca, čudno da niste barem približno brojili.
– Brojite li vi kad činite dobra djela?
Jeste li i Vi sudjelovali u poslovima s tvrtkama Jovićevih za distribuciju matične mliječi?
– Nisam ja, ali jest moj sin. Bio je dioničar u tvrtki iz Mađarske.
Koliko je novca uložio?
– To je nepristojno pitanje.
Dobro, onda, koliko je novca izgubio, s obzirom na to da je i ta tvrtka propala?
– Nije bitno, da je znao raditi, zaradio bi.
Za kraj, idemo se opet vratiti Damiru Lončaru. On, naime, optužbe na račun Jovićevih sipa kao da se pijeskom na plaži igra.
– Kad su po Hrvatskoj prodavali matičnu mliječ, onda su im akviziteri bili mnogi članovi molitvene zajednice, koji su pakete, realno vrijedne 4800 kuna, od njih kupovali za 27.000 kuna. Svi su propali. Nakon svega je familija Jović u Omišu unajmila prostor za svoju novu tvrtku, “Doktoricu pčelicu”, sa sjedištem tek nekoliko ulaza dalje od bivše tvrtke i namjerom da i dalje prodaju matičnu mliječ, no najam prostora ne plaćaju. Očito smišljaju novu prijevaru.
Ne sjećam se svih donacija
Damire?
– Molim.
Još jednom vas pitam, što Vam bi? Ako je sve ovo što ste ispričali istina, što Vam bi, i Vama i ostalim članovima zajednice? Zar se Bogu niste mogli moliti u crkvi?
– I ja se to svakodnevno pitam. Vjerujte mi da se mnogih donacija ne sjećam. Ni ja ni ostali članovi zajednice. A davali smo bez pogovora. Koliko je god Anđa tražila, mi bismo dali. Ili je u pitanju crna magija ili neka droga, ja drugo objašnjenje nemam, ispričao je Damir Lončar za Slobodnu Dalmaciju.
Izvor: Jutarnji list
