Mi smo u povijesti bili jedini katolici rimskog obreda, a to znači jedini u zapadnoeuropskoj hemisferi i civilizaciji, koji od samog početak u crkvenom bogoslužju nismo upotrebljavali latinski jezik nego staroslavenski i starohrvatski (šćavet) i to iz crkvenih knjiga pisanih glagoljicom. Otuda nazivi glagoljaško bogoslužje, pjevanje, pop glagoljaš
U utorak, 20. kolovoza u Velom Ižu, u Župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, s početkom u 17 sati, održat će se svečana promocija multimedijske monografije Glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Zadarskoj nadbiskupiji – Veli Iž autora prof. Livija Marijana, etnologa i prof. filozofije, koju je izdala Hrvatska kulturna udruga “Pjevana baština” iz Zagreba. Multimedij je izašao kao prva u nizu monografije o glagoljaškom pjevanju Zadarske nadbiskupije, zajedno s monografijom o glagoljaškom pjevanju Radovina, a prvi je put promoviran u sv. Donatu u Zadru, 3. svibnja ove godine.
Promocija u Velom Ižu posebna je po tome što se održava pod visokim pokroviteljstvom prof. dr. Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, koji će i osobno biti nazočan promociji u Velom Ižu.
Otkuda Predsjednik Republike na promociji vaše monografije?
– Velika mi je čast da Predsjednik Republike, prvi čovjek u zemlji, da tako kažem, dolazi na promociju monografije. Prigodom pohoda delegacije Otočnog sabora predsjedniku ove godine, Denis Barić uručio je osobno Predsjedniku monografiju kao jedan spomenik naše izvorne i stare otočne tradicije. Predsjednik mi je zahvalio na monografiji riječima: “Izdavanjem ove monografije dan je doprinos spoznajama o glagoljaškom pjevanju koje svojim kulturno umjetničkim i jezičnim kontinuitetom čini posebnost naše kulture, specifičnost kojom su Hrvati obogatili liturgijski jezik i pjevanje, kao osobito važnom dijelu naše baštine”.
Predsjednik se posebno osvrnuo na don Vladislava Cvitanovića (1874-1973), Veloižanina, dugogodišnjeg veloiškog župnika, poznatog i priznatog proučavatelja glagoljaške pisane baštine, povijesti i kulture ne samo Velog Iža već čitave sjeverne Dalmacije, koji je surađivao s akademijom u Zagrebu i koji je napisao brojne znanstvene članke i rasprave. Naime, ove godine se navršava 40. obljetnica njegove smrti te je ovaj multimedij na poseban način njemu posvećen. U pismu predsjednika Josipovića se ističe njegov znanstveni i kulturni predan rad kojim je zadužio ne samo svoje Veloižane već i cjelokupnu hrvatsku kulturu.
Prigodom spomenutog posjeta, gospodin Barić je uručio Predsjedniku zajedničku pozivnicu Otočnog sabora, Župnog ureda i Mjesnog odbora Veli Iž, te Udruge “Pjevana baština” da bude pokroviteljem i osobno nazoči promociji u Velom Ižu, u sklopu svoga pohoda zadarskim otocima ovo ljeto. Predsjednik je prihvatio i evo s radošću ga očekujemo na promociji. Kao čovjek kulture, s osobitim osjećajem za glazbu i kulturnu baštinu, vjerujem da će i njemu osobno ovo biti jedan drag i ugodan doživljaj.
Koja je posebnost monografije o glagoljaškom pjevanju Velog Iža?
– Multimedijska monografija o glagoljaškom pjevanju u Velom Ižu je uistinu dosad najbogatije izdanje svoje vrste u nas. Ja sam do sada radio na monografijama o glagoljaškom pjevanju Jezera i Tisnoga na Murteru, Radovinu, a surađujem sad i u monografijama o Kalima i Kolanu, koje su u pripremi. Monografiju o Velom Ižu sam u cjelosti sam napravio i mogu reći da mi je to životno znanstveno djelo.
Naime, po koncepciji i sadržaju, ona uistinu predstavlja standard i uzor za dokumentarne monografije ovog tipa. Sadrži knjigu s 200 stranica, dokumentarni film u trajanju od 50 minuta i tri nosača zvuka sa 112 napjeva, zatim sažeti engleski prijevod, hrvatsko-englesko-latinski popis napjeva, sedam notnih zapisa kao i više od 20 fotografija, od kojih su jedan dio povijesne i prvi puta objavljene. Tekst prikazuje povijest mjesta i župe Veli Iž od samih početaka do danas. Prvi put u povijesti su opisana i objelodanjena zbivanja u Velom Ižu u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog komunističkog razdoblja, na temelju župne kronike don Vladislava Cvitanovića i don Šanta Bilana te župnog i nadbiskupijskog arhiva. Naime, nakon razdoblja rata, u kojem su brojni Veloižani časno sudjelovali u antifašističkoj borbi i mnogi izgubili svoje živote, uslijedilo je vrijeme kada se režim svom žestinom oborio upravo na Crkvu, i to u Velom Ižu možda žešće i neciviliziranije nego igdje drugdje u Dalmaciji. Nastojao sam prikupiti sve moguće dokumente, od arhivske građe do svjedočanstava. Nakon slavne glagoljaške povijesti, u kojoj je veloiška crkva i njezinih 140 glagoljaša odigrala jedinstvenu i časnu ulogu kao nositeljica svekolikog kulturnog, gospodarskog i društvenog napretka, povijesni paradoks je htio da se novi “narodni” režim oborio upravo na nju, jedinu ustanovu koja je čitavu povijest bila uistinu “narodna”, koja je stoljećima krvavo čuvala i branila naš težačko-ribarski puk i od odnarođivanja u vrijeme mletačke, austrijske i talijanske vlasti, i od ekonomskog izrabljivanja i samovolje raznih veleposjednika te uvijek stajala uz narod, i u vrijeme fašizma i u vrijeme komunizma.
Knjiga donosi i prikaz sakralno-umjetničke kulturne baštine veloiške župe kao i prvi put cjeloviti prikaz glagoljaške pisane baštine (kamene, rukopisne i tiskane) Velog Iža, gdje su do danas sačuvani klesani glagoljski pragovi, kurzivnom glagoljicom pisane matice i oporuke, brojni tiskani glagoljski misali i časoslovi. Tu je i popis svih veloiških glagoljaša u povijesti (oko 140), opis njihova života i rada, kao i posebni biografski prikazi istaknutih veloiških glagoljaša: don Tome Strgačića, koji je u 18. st. bio vođa pobune zadarskih otočana protiv davanja dohotka vlasteli, zatim don Blaža Cvitanovića (1844-1932), glasovitog konkiliologa i suradnika Špire Brusine, zatim don Marka Cvitanovića (1868-1977) legendarnog župnika na Pašmanu, spomenutog don Vladislava Cvitanovića, zatim dr. don Ante Strgačića (1901-1971) povjesničara i direktora zadarskog arhiva, don Alfonsa Cvitanovića (1914-2005), don Eugena Konatića (1910-2008) i don Šanta Bilana (1917-1995) koji su bili podvrgnuti montiranim političkim procesima i robijali u vrijeme komunizma, te drugih.
Kako je danas glagoljaško pjevanje očuvano i zaštićeno?
– Premda je donesen i zakon o zaštiti nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske u koji je ušlo i glagoljaško pjevanje i premda će vjerojatno ući na UNESCO-ov popis svjetski zaštićene baštine, na terenu je slika dosta loša. Naime, što nebrigom viši instancija i odgovornih kulturno znanstvenih ustanova, a što i nepažnjom same Crkve koja je pomalo nekontrolirano i često bez kriterija dopustila kojekakvu nekvalitetnu domaću i stranu glazbu u bogoslužje, zadnjih 30-40 godina došlo je do propadanja glagoljaškog pjevanja po našim crkvama. Ono se još jako dobro čuva na otocima Hrvatskog primorja, u desetak kopnenih i otočnih župa Zadarske nadbiskupije (Iž, Sali, Tkon, Ist, Kolan, Radovin, Posedarje, Novigrad…), a nešto bolje na šibenskom i splitskom području, osobito na Šolti, Drveniku, Hvaru.
U Velom Ižu smo čudom uspjeli sačuvati najveći dio baštine. Možda je tome zaslužno i što su nam kroz 20. stoljeće župnici bili uistinu kulturni i obrazovani ljudi, k tome i domaći sinovi, koji su to znali čuvati. Ali smo imali i župnike strance, nedavno iz Poljske, koji su to pjevanje s osobitom pažnjom njegovali. No tu su i sociološki, povijesni, psihološki i kulturni faktori koji utječu na njegovo propadanje. Naime, Veli Iž je nekada imao više od tisuću ljudi, a vrsnih pjevača nije nedostajalo. Danas ima tek 300 stalnih, uglavnom umirovljenika. Pola stoljeća represije protiv Crkve i loše obrazovanje brojnih naraštaja nakon Drugoga svjetskog rata, također su učinili svoje. Ali kao i drugdje u manjim sredinama, problem kulture je uvijek problem nivoa svijesti onih kojima ta kultura pripada. Naime, ako jedna zajednica ljudi iz bilo kojeg razloga nije svjesna svojih kulturnih i civilizacijskih vrednota, uza sve zakonske ili druge intervencije odozgo, ona nužno propadaju. Nažalost, ni velika većina mojih sumještana nije svjesna vrijednosti i civilizacijske važnosti očuvanja vlastite kulturne i povijesne baštine, koju su im ostavila stoljeća i naraštaj. Ovdje ne mislim na pitanje vjere kao vjere. Tu je svatko slobodan birati svoj svjetonazor. Ovdje je pitanje zajedničke kulturno povijesne baštine koja je šira od osobnog svjetonazora, i eto, pripada svima, ne samo nama, već čitavom narodu i Europi i čovječanstvu kao objektivna vrijednost koju smo kao civilizirani ljudi dužni čuvati. Dokumentiranjem te baštine, što je bio cilj i smisao ovoga moga znanstvenog rada, je samo mali dio u njezinu očuvanju i spašavanju. Ako ne bude pjevača i ne bude tko pjevao, ta će baština jednostavno nestati.
Izvor: Zadarski list