Redatelj Zvonko Festini jedan je od onih ljudi koji se nakon prvog susreta, bez obzira na to koliko je kratak, ne zaboravljaju tako lako. Šarmantan, elokventan, pravi erudit. Čovjek je to koji je u kazalištu, što lutkarskom, što dramskom proveo cijeli svoj život i koji o njemu može pričati satima. Iako već godinama nije ništa radio u Kazalištu lutaka Zadar, priznaje kako zadarsko kazalište u njegovu srcu ima posebno mjesto koje nijedno drugo kazalište ne može zauzeti. S renomiranim redateljem koji iza sebe ima osamdesetak predstava razgovarali smo u povodu održavanja 46. Međunarodnog festivala kazališta lutaka – PIF 2013. koji se od 9. do 14. rujna održava u Zagrebu, festivala s kojeg je ovaj redatelj u više od pola stoljeća rada donio svu gomilu nagrada.
Kada ste započinjali karijeru jeste li mislili da ćete postići ovo što ste postigli danas?
– Za neke stvari sam mislio da ću postići više, za neke manje, ali sam uglavnom zadovoljan. Kad se čovjek okrene unatrag i pogleda na svoj život nitko ne gleda uspjehe, već samo promašaje. Tako je i sa mnom. Sve ono dobro što sam napravio pada u vodu kad se sjetim onoga što nisam uspio realizirati.
Zbog čega najviše žalite u životu?
– Jako mi je žao što nikad nisam nastavio raditi na stvaranju zadarskog teatra. Naime, 1972. godine u Zadru smo postavili Lorcinu Donu Bernardu od Albe. Kao producent sam okupio stvarno dobru ekipu. Riječ je o predstavi u kojoj su sve glumice, a ja sam tada imao sreću i okupio sam sve same vrsne glumice. Bila je tu prvakinja zadarskog teatra Jelica Lovrić Vlajki, vrsna glumica kakva se rijetko rađa, zatim Božena Kraljev, Zdenka Heršak, Mira Županica, sve vrsne glumice. U toj predstavi je glumila i Jasna Ančić koja je tada još bila studentica, Marija Sekelez, Lana Golub, Ljubica Jović… Ta predstava je trebala biti početak teatra. Već sam bio sastavio i repertoar, ali zbog nekih problema koje sam imao tada umjesto da ostanem u Zadru otišao sam u Zagrebu i tu proveo eto već 30 godina.
Prije tri godine ste proslavili 50 godina rada uz Tolstojevu “Priču o konju”. Kako ste se odlučili na taj iskorak iz lutkarstva za djecu u lutkarstvo za odrasle?
– Iako se u Hrvatskoj 70 posto repertoara u lutkarskim kazalištima radi za djecu, ono nije isključivo dječja umjetnost. Lutkarstvo nije dobna kategorija, lutkarstvo je estetska kategorija, rečenica je koju uvijek govorim.
Problem je u tome što se u vrijeme bivše Jugoslavije lutkarstvo poistovjećivalo s predstavama za djecu te je pred nama sada velika borba da publika shvati da je riječ o umjetnosti koja nije samo za djecu već i za odrasle. Na Zapadu nikad nije postojala takva kategorizacija. Publika je tamo mogla vidjeti predstave poput Bitke za Staljingrad, Posljednji dani Hitlera.
Gdje se tu nalazi Zadar?
– U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj smo imali nekoliko dobrih pokušaja lutkarskih predstava za odrasle, a najbolji takav primjer je napravljen upravo u Zadru. Riječ je o predstavi Michelangelo Buonarotti redatelja Dražena Ferenčine nastaloj po djelu Miroslava Krleže. Michelangelo Buonarotti je premijeru imao 2010. godine, a te godine to je bila uvjerljivo najbolja kazališna predstava u državi, ne računajući lutkarstvo. Najveća ocjena koju možete dati jednoj predstavi je kad joj kažete da je predstava. To je Michelangelo bio te godine. Otvarao je Marulove dane, bio je u Dubrovniku… ne znam gdje nije bio te godine.
Zadar je desetljećima bio jedan od centara lutkarstva u Jugoslaviji, pa onda i u samostalnoj Hrvatskoj. Gdje se nalazi danas?
– Zadar je i dalje pri samom vrhu lutkarske umjetnosti, grad gdje stvaraju vrsni glumci i iz kojega dolaze odlične predstave, ali se centar lutkarstva, treba i to reći, iz Zadra prebacio u Slavoniju. Osijek ima SLUK, (Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske), na Umjetničkoj akademiju u Osijeku može se studirati lutkarstvo, a upravo u Slavoniji planiraju otvoriti prvi lutkarski muzej u Hrvatskoj. Dakle, iako je Zadar pri vrhu, s vrha ga je skinuo Osijek.
Izvor: Zadarski list
