Najpoznatiji hrvatski politički emigrant Zvonko Bušić (67) počinio je suicid u nedjelju oko šest sati u obiteljskoj kući u Rovanjskoj. Njegovo beživotno tijelo u kupaonici katnice pronašla je sat vremena kasnije supruga Julienne, nakon čega je pozvala Hitnu medicinsku pomoć. No liječnički tim mogao je tek konstatirati smrt.
– Jutros oko sedam sati primili smo dojavu iz Hitne medicinske pomoći u Zadru. Obavijestili su nas da im se javila ženska osoba iz Rovanjske koja im je rekla da joj je 67-godišnji suprug, vjerojatno, izvršio samoubojstvo – rekao je Elis Žodan, glasnogovornik zadarske policijske uprave dodavši da policija još uvijek utvrđuje sve okolnosti događaja i provjerava podrijetlo vatrenog oružja iz kojeg si je hitac u glavu ispalio Zvonko Bušić, inače rodom iz Gorice u BiH.
Dom Bušićevih u Rovanjskoj jučer su već tijekom prijepodnevnih sati obilazili prijatelji i rodbina, a u ime obitelji novinarima se obratio Zvonkov prijatelj Dražen Budiša, koji je u Rovanjsku, stigao već oko deset sati iz Murtera gdje ljetuje.
– Izdržavati sanjajući slobodnu Hrvatsku izgleda da je uz sve nevolje bilo amanje teško nego izdržavati hrvatsku zbilju. Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, jedno supruzi, a drugo rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima moli za oprost zbog onoga što je učinio kad više nije mogao izdržati – rekao je Budiša te dodao kako je u pismu supruzi na jednom mjestu napisao kako više nije mogao živjeti u »Platonovoj pećini«. Svog je prijatelja Budiša okarakterizirao kao iznimno dobra čovjeka, a jednako tvrdi i Josip Đerek, iz Vinjana Donjih kod Imotskog, koji se s Bušićem intenzivno družio od njegova dolaska u Hrvatsku prije pet godina.
– On se jednostavno nije mogao vratiti u ovaj svijet. Najviše ga je tištio nered. Nije mogao shvatiti da danas možemo govoriti jedno, a nakon 24 sata nešto stoto. On je došao iz svijeta gdje vladaju pravila i gdje onaj tko ih prekrši gubi glavu, a ovdje se za kršenje pravila dobivala zlatna medalja. To je otprilike klica koja je radila i odradila svoje – ispričao je novinarima Đerek, a spominjući Bušićev odlazak na Udbinu dan ranije gdje je slušao misu u povodu Dana hrvatskih mučenika, naglasio je kako je on bio jedan od najvećih. Prisjetio se i koliko se Bušić radovao povratku u domovinu, no sa žaljenjem je zaključio da se nije mogao nositi s licemjerstvom oko sebe i živjeti tu. Surađivali su, kaže, na snimanju filma koji govori o njegovu životu, a pomogao je i Julienne kod izdavanja njezine knjige »Živa glava« o silovanim Vukovarkama.
Ni u Bušićevu susjedstvu nitko ništa nije čuo, a niti zamijetio. Jedan od susjeda-vikendaša sreo je bračni par Bušić uz obalu tik ispred njihove kuće u večernjim satima u subotu, a Zvonko mu je, kaže, uz pozdrav dobacio kako on i Julienne idu gledati »Prosjake i sinove«.
– Bio je jučer tu, popio je kavu, pričao… Ništa neobično nisam primijetio – rekao je Marko Basa, konobar u kafiću odmah uz Bušićevu kuću u Rovanjskoj.
Jedna od nepoznanica jučer je bila i mjesto gdje će Zvonko Bušić biti pokopan. Nitko, naime, nije mogao reći hoće li to biti njegova rodna Gorica u BiH, Zagreb gdje je veći dio godine živio otkako se vratio u Hrvatsku ili u Rovanjskoj.
Izvor: Zadarski list