Benenat, mudri i proračunat mletački dužd, odlučio je tijelo mučenice odnijeti sa sobom u Veneciju. Ali, počelo se događati čudo. Zrak se odjedanput uskovitlao, vjetar je zapuhao te je valjao brodove na moru. Benenat je više puta pokušao krenuti s relikvijama, ali je shvatio da se radi o Božjem znaku. Odustao je od prvotne namjere te je nadbiskupu Donatu, časnom kleru te narodu zadarskom prepustio svetičino tijelo
Jučer je obilježen spomen prijenosa moći, odnosno relikvija sv. Stošije iz Carigrada u Zadar.
O ovom spomendanu razgovarali smo s profesorom crkvene povijesti mons. dr. Eduardom Peričićem.
– Godine 810. Stošijine relikvije dobio je biskup sv. Donat od cara Nikifora I. u znak zahvalnosti što je zajedno s mletačkim duždom Benenatom i zadarskim protom Pavlom došavši u Carigrad kao poslanik dalmatinskih gradova uspio spriječiti sukob između Bizanta i Franaka. Po završenom poslanstvu krene sv. Donat natrag u Zadar. Kud god su prolazili, svete relikvije koje je poslanstvo sobom nosilo uzrokovale su najrazličitija ozdravljenja kod svih bolesnika, koji su im se približili.
Ozdravljenja po zagovoru svete Stošije
U Povijesti prijenosa stoji: “Bog je poslao te mirotvorce, pa nije ni čudno to da su, sa samo dvije riječi mira, dobili na dar dragocjeno tijelo mučenice. Tako se tijelo blažene djevice i mučenice iz Sirmija, po našim mirotvorcima uputilo prema Dalmaciji, gdje su je primili s velikom čašću i milošću.
Putujući lađom, vrlo često su se zaustavljali zbog opskrbe raznim potrepštinama na otocima, u naseljima, utvrdama i gradovima. Kada su demoni čuli za dolazak svetičinih relikvija zrakom su urlali; drugi su pak klicali vičući: evo dolazi mučenica Anastazija (Stošija), evo dolazi Kristova mučenica; drugi pak kao dječjim glasom škrgutali su zubima i vapili: O Stošijo, mučenice Kristova, zašto nas dolaziš uznemirivati, što mi imamo s tobom, idi odavde, odstupi od nas. Na taj prizor svi su ozdravljali, mnogi su bili oslobođeni od zlih duhova, oslobođeni željeznih veriga, k njoj dovedeni bili su oslobađani, gubavi se čistili od gube, ozdravljali su paralizirani, slijepima se vraćao vid, gluhima sluh, šepavima siguran hod, kljastima desnica… I sve se to događalo po tijelu blažene djevice i mučenica našega Gospodina Isusa Krista”.
I tako je, govori mons. Peričić, Božjim vodstvom, tijelo došlo u Zadar, međutim, Benenat, mudri i proračunat mletački dužd, odlučio je tijelo mučenice odnijeti sa sobom u Veneciju. No ono što je Donat morao dopustiti, sam Bog nije dopustio. I počelo se događati čudo. Iako je do tada nebo bilo vedro, a more, kao i vjetar mirno, sve se u trenu promijenilo. Zrak se odjedanput uskovitlao, vjetar je zapuhao te je valjao brodove na moru. Benenat je više puta pokušao krenuti s relikvijama, ali je shvatio da se radi o Božjem znaku. Odustao je od prvotne namjere te je nadbiskupu Donatu, časnom kleru te narodu zadarskom prepustio svetičino tijelo. Od takvog čuda svi su bili van sebe. Bez obzira na spol i godine, svi su od radosti klicali, pljeskali rukama i hvale pjevajući govorili dajući hvale Bogu: Slava tebi Gospodine! Slava tebi Gospodine! Lađa pak, u kojoj je bilo tijelo svete Stošije, djevice i mučenice, a da nitko njome nije upravljao krenula je sama kao da je vođena lakim vjetrom prema gradskim vratima. Nadbiskup Donat je obučen kao za misno slavlje, zajedno s klerom svjetovnim i redovničkim, s pripremljenim svijećama s klericima, monasima i posvećenim ženama i ostalim duhovnim osobama, vojnom pratnjom i spomenutim mletačkim duždom, pjevajući pjesme i psalme i s najvećim pohvalama slaveći dolazak tijela preblažene djevice i mučenice Stošije, kroz gore rečena vrata svete relikvije u svoj ga uvedoše grad i dadoše joj utočište u crkvi sv. Petra, gdje nadbiskup i sada stoluje.
Zahvalnost svetici
Čuvali su je danju i noću s velikim štovanjem, dajući joj crkvu i sklonište, kako joj i dolikuje. Uslijedila su opet brojna čuda i ozdravljenja: slijepci su prosvijetljeni, mnogi bolesni izliječeni, oni koje su opsjedali demoni bili su oslobođeni, a nijemi su progovorili. Za zahvalu su mnogi građani svetici poklanjali polja, vinograde, otoke te mnoga druga dobra. I bazilika, koja je nekoć bila posvećena sv. Petru apostolu, sada je, kako kaže apostolski dekret, prozvana bazilikom sv. Stošije, djevice i mučenice. Konačno, kad je za svetu djevicu i mučenicu završena predviđena građevina i pripremljen oltar, uz velike počasti prenesene su njene relikvije na svoje novo, i sadašnje, mjesto gdje su se nastavila događati brojna čuda”.
Navedeni tekst legende, govori mons. Peričić, preuzet je iz djela Documenta, Franje Račkoga. On je pak isti tekst prenio iz djela Illyricum sacrum, Danielea Fralatia, čiji se tekst često navodio kao najstariji sačuvani prijepis legende, ali se nije znalo odakle ga je on prepisao. No postoji stotinjak godina stariji tekst u zadarskom Povijesnom arhivu. Sačuvan je pod imenom Narratio historica circa Beatam Anastasiam Virginem et martyrem i identičan je Farlatijevom tekstu legende što nas upućuje na to da ga je on, vjerojatno, prepisao upravo iz ovog izvora. Da je pak jezgra legende možda i suvremena opisanim događajima dokazuje Gavro Manojlović u svom radu O godini Prijenosa svete Anastazije u Zadar, objavljenom još 1901., u Vjesniku kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog arhiva.
Izvor: ZL
