Odnos Crkve i države, koji se u hrvatskoj javnosti sve češće predstavlja verbalnim sukobima, deset istaknutih poznavatelja u anketi Hine različito ocjenjuje, a kod objašnjenja pozadine tih odnosa stavovi stručnjaka oblikuju dvije oprečne skupine.

Gotovo ni jedan od desetero anketiranih nije upotrebio istu kvalifikaciju za odnose Crkve i države, nego su koristili razne oznake od tih da su odnosi dobri, uobičajeni ili uglavnom zadovoljavajući, preko upotrebe izraza simbioza i relacija vruće-hladno, do ocjena nestalni, zategnuti i slabi.

Obrazlažući svoje ocjene, stručnjaci su pokazali da su ta dva ključna subjekta moći u Hrvatskoj trenutno međusobno suprotstavljena, oko čega su najviše došla do izražaja dva stajališta. Prvi je da vlast ne uvažava kršćanski svjetonazor koji gaji većina građana Hrvatske, a drugi da sukobi nastaju na višim razinama zbog borbe crkvene hijerarhije za očuvanje privilegija koje je stekla kod hadezeove vlasti.

Anketa je bila pozivnog karaktera. Redakcija Hine uputila je pozive sa šest kratkih pitanja šesnaesterima istaknutih javnih osoba koje poznaju odnose Crkve i države, od kojih se odazvalo deset njih.

Kako ocjenjuju odnose?

Umirovljeni sociolog i diplomat Ivica Maštruko smatra da su odnosi uobičajeni i napominje da se radi o dvjema različitim institucijama koje nisu na istoj društvenoj i/ili političkoj razini. Država se brine o općem dobru i o funkcioniranju zajednice kao cjeline, a Crkva o promicanju zajedništva među njezinim vjernicima. „Određena vrsta tenzija i napetosti između Crkve kao institucionalizirane religije i države uvijek će postojati, jer Crkvi i posebice crkvenoj hijerarhiji neće uvijek odgovarati potezi, odluke i rješenja sekularne države“, kaže Maštruko.

Književnica i bibličarka Jadranka Brnčić ocjenjuje da su odnosi slabi jer su odraz interesa koji se trenutno razilaze, a sociolog religije Ivan Markešić drži da su ponajprije političke i ideološke naravi, te ih opisuje nekom vrstom političko-klerikalne simbioze koja odgovara objema stranama.

Ti se odnosi rješavaju različito na različitim razinama. Primjerice, predsjednik Josipović prihvatio je za savjetnika Stjepana Bartulicu. To što je Bartulica vjernik i konzervativac Josipoviću agnostiku ne smeta, jer će preko njega dobiti najvažnije informacije iz života Katoličke crkve, a katoličkoj hijerarhiji je važno da ima neposredan pristup predsjedniku, objašnjava Markešić.

Za novinara Augustina Bašića odnosi se razvijaju u obliku „vruće-hladno“, jer vlast legalno i legitimno želi ovladati svim institucijama društva, što u Crkvi izaziva nervoza zbog mogućeg gubitka privilegija. Naime, smatra on, Crkva je bila vezana za prošlu vlast, pa je to razlog „borbama i nesporazumima“.

Diplomat Ive Livljanić drži da su odnosi dobri „iako je to teško kazati kada je u pitanju aktualna vlast“. Dio visokih dužnosnika zaboravlja da Crkva nije samo njezina hijerarhija, nego svi vjernici, pa bi pri donošenju određenih zakona trebala razmišljati o njihovu svjetonazoru i vjerskim osjećajima, objašnjava Livljanić.

Ako odnose gledamo pretežno kroz institucije, oni su uglavnom zadovoljavajući, kaže teolog Bono Zvonimir Šagi. Postoje nesporazumi zbog fundamentalistički shvaćenog sekularizma, kada državne vlasti misle da se ne moraju osvrtati na mišljenje i potrebe velike većine vjernika i njihovih predvodnika, pa i nekršćanskih zajednica. To je neopravdano, jer „i sekularno drušvo je izraslo na kršćanskim korijenima“, dodaje Šagi.

Član Komisije Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” Neven Šimac smatra odnose nestalnim i povremeno zategnutim. Razlog je, po njemu, nedostatak međusobnog poštivanja i institucionalizanog djelovanja što je obaveza EU institucija, te zbog, kako kaže, ekscesa s državne strane. Država pod utjecajem političkih i pravnih sljednika Saveza komunista i ideoloških neoliberala nema više „kompleksa prošlosti“ te je na sceni tiha a ponekad i glasna antikatolička restauracija, koja ne zagovara više laičko društvo međusobnog uvažavanja, nego sve borbeniji laicizam, zaključuje Šimac.

Povjesničar Ivo Banac odnose naziva nategnutima, zbog otvorenog nepovjerenja između državnog i crkvenog vrha, što ni jedna strana ne krije. „Nalazimo se usred javnog sukoba između državnosekularističkih i crkvenih snaga i njihovih predstavnika. Novost je u tomu što dijelovi civilnog društva nastupaju uz prvu i drugu stranu“, kazao je Banac.

Prema novinaru Darku Pavičiću odnosi između Katoličke crkve i države nisu nikada bili gori. Razlog je prezir izvršne vlasti prema religioznosti i vjernicima, dok predsjednik države ima „vrlo izbalansiran i benevolentan odnos prema vjerskim zajednicama“, smatra Pavičić.

Teologa Adalberta Rebića, kaže, odnosi podsjećaju na one potkraj bivše države SFRJ, kad se država trudila uspostaviti dobre odnose a „potajno željela da Crkva nestane“. “Ova sadašnja vlast ne trudi se skoro nimalo da održi odnose s Crkvom kakvi su bili uspostavljeni za vrijeme Tuđmanove vlasti i za vlasti koalicije Hrvatske demokratske zajednice i drugih koalicijskih stranaka. Međutim, svim silama se bori da ima dobre odnose sa svim manjinskim crkvama, sektama i religijama. Žalosno! Nema Katolička crkva ništa protiv manjina, ali manjine ne bi trebale diktirati i nametati pravila ponašanja Katoličkoj crkvi”, smatra Rebić.

Razvoj odnosa u posljednjih četvrt stoljeća

Većina anketiranih se slaže da su u posljenjih četvrt stoljeća odnosi Crkve i države prošli duboke obrate. Banac podsjeća da su se „nakon pada komunističke diktature odnosi normalizirali. Crkva je prešutno dobila mnogo od onoga što je izgubila nakon 1945.: slobodu djelovanja, povrat institucija i imovine, drugačiji pravni status. No, zbog pretjerane identifikacije s Tuđmanovim režimom i nemogućnosti da se obrani od optužbe da je neopravdano bogata, kao i zbog loše komunikacije, Crkva je izgubila dio institucijskog ugleda i nadstranački status. To su, od početka proteklog desetljeća, iskoristile sekularne snage i pokrenule novi Kulturkampf. Cilj im je marginalizirati crkveni utjecaj i na taj način osigurati dugoročnu političku prednost“, smatra Banac.

I dok Livljanić drži da dio političara ne shvaća narav poslanja Crkve i ne uvažava njenu povijesnu i društvenu ulogu, Markešić ocjenjuje da su se ti odnosi toliko približili, da smo gotovo imali „simbiozu Države i Crkve, neku vrstu cezaropapizma“. Političke elite priznale su velike zasluge Katoličkoj crkvi, ali Crkva te zahvale nije shvatila kao poziv da se potrudi oko nove evangelizacije i kristijanizacije društva proizišlog iz socijalističkoga jednoumlja, nego se, zahvaljujući naklonosti političkih elita, okrenula povratu tijekom socijalističke vlasti oduzete materijalne imovine i uključivanju svih obrazovnih segmenata u obrazovni sustav nove države, obrazlaže Markešić.

Augustin Bašić kaže da je razvoj odnosa bio klijentelistički od strane Crkve prema vodećoj stranci devedesetih godina. Nije bilo zamjeranja između ovih subjekata jer se sve radilo za tzv. našu stvar, jer kako inače objasniti provođenje privatizacije i ostalih zala koje je nanijela bivša vlast ovoj zajednici čije posljedice i danas osjećamo. Isto tako treba reći da je u tom vremenu prevladavao etno-religijski obrazac i na javnom i na društvenom području (dominiralo je konfesionalno i nacionalno kao najvažniji kriterij djelovanja u političkoj zajednici), kaže religijski novinar Bašić.

Što trenutačno najviše opterećuje odnose?

Prvi veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Livljanić smatra da u tim odnosima ima ponekada i previše ideološke obojenosti. Upozorava da između Crkve i aktualne vlasti postoji nekada čak i bitno različito tumačenje prirodnog moralnog zakona kao što je pravo na život, pitanje pobačaja, eutanazije, itd. Neki se, smatra, nikako ne mogu osloboditi komunističkoga mentaliteta i vremena kada se u Centralni komitet išlo po svoje mišljenje, često zaboravljaju na dijalog i na uvažavanje drugih i drugačijih pristupa nekim temeljnim problemima društva. Takvo je ponašanje onda dovodilo do vrlo ružnih kvalifikacija sa svih strana, do retorike koja se ponekada mogla okvalificirati i kao pravi govor mržnje, smatra Livljanić.

Po Rebiću odnose najviše opterećuje pomankanje dijaloga, i pozitivna podrška liberalističkih medija i drugih ateističkih struktura, nametanje većinskom vjerničkom društvu liberalnog odgoja i promidžba ateističkog i agnostičkog svjetonazora. Obje strane pokazuju više podmetanja i nedostaje im poniznosti i smisla za služenje čovjeku, kaže Rebić.

Šagi kao ključno opterećenje odnosa vidi moralna pitanja i problem moralnog odgoja. Vlast mora poštivati dostojanstvo ljudske osobe, ali i opća moralna načela koja obavezuju svaku osobu. Najveći je sada problem seksualni odgoj. To ne može nametnuti neka državna institucija. O tome postoji općereligijski konsenzus (donesen na tzv. Međureligijskom parlamentu u Chicagu 1993.), “mundijalna etika” u kojoj je i jedno od načela: “ne zloupotrijebi seksualnost”.

Slično viđenje ima i novinar Pavičić: „Dira se u tradicionalne vrijednosti kao što je obitelj, što ne smeta samo većinsku katoličku zajednicu, nego i ostale kršćanske zajednice, kao i islamsku i židovsku. Uvode se nove vrijednosti pod krinkom slobode i demokracije, a radi se zapravo o uvođenju relativizma kao kriterija prosudbe svih stvari oko sebe, što će se pogubnim pokazati tek u budućnosti, jer kada sve bude relativno, onda ni budućnosti više neće biti.“, kaže Pavičić.

Ono što po Šimcu najviše opterećuje odnose je, za hijerarhijsku Crkvu, možda, „tek djelomični povrat imovine“, a za vjernike što „na javnoj sceni svatko ima ‘pravo’ ‘otirati cipele’ o njihove vrijednosti“. Sadašnja izvršna vlast ne vodi računa o pravima većine, koja se izjašnjava vjernički. Ta većina treba imati pravo na poštivanje svih svojih vrijednosti koje nisu protivne univerzalnim vrijednostima, iz kojih proistječu i prava osobe i demokratskih institucija, smatra Šimac.

Odnos Crkve i države, po Maštruku, najviše opterećuju militantni istupi pojedinaca (biskupa) iz vrha Katoličke crkve, kojima kao da bi više odgovaralo jednoumlje („dakako – po njihovoj mjeri“) od društva političkog i svjetonazorskog pluralizma. „Ovdje nije riječ o normalnoj kritici društvenoga stanja i odnosa, već o netrpeljivosti, neprimjerenom diskursu i o civilizacijskoj i religijskoj nedobrohotnosti. Iz duhovne sfere prečesti su biskupski izleti u opsjednutost materijalnim i financijskim poslovima, a iznad svega izrazita netolerancija prema drugačijim svjetonazorima“, kaže bivši veleposlanik, političar i svečilišni profesor Maštruko.

Markešić smatra da se Crkva, iako joj trenutna SDP-ova vlada nije uskratila ni jedno do sada odobreno novčano davanje, ne može pomiriti da je na vlasti koalicija lijevih i liberalnih stranaka koje se ‘usuđuju’ donositi odluke u pitanjima nekih ideoloških, ali i moralnih stavova, suprotnih onima crkvenim. To se posebno odnosi na zdravstveni odgoj u osnovnim i srednjim školama, na istospolne brakove, usvajanje djece od strane istospolnih partnera, odnos prema Domovinskome ratu i hrvatskim ‘neprijateljima’, kao i odnos ove vlade prema zbivanjima u bivšemu sustavu, tzv. Lex Perković. Markešić tvrdi da se „novi katolički aktivizam“ i prikupljanju potpisa što su ga provodile tzv. nevladine i necrkvene udruge – ne događa bez znanja i potpune potpore katoličke hijerarhije.

Bašić problem vidi u dominantno klerikalnoj hijerarhiji Crkve, u kojoj je uloga laika u potpunosti zapuštena i zanemariva, te u visokom stupnju identifikacije nacionalnog (hrvatskog) i konfesionalnog (katoličkog). Stoga je nužno razvijati religijski (konfesionalni) pluralizam kao i zdravi sekularizam, a to sve u duhu tolerancije i dijaloga, kaže Bašić.

Trenutne odnose Crkve i države najviše opterećuje način na koji se razumije što su to nacionalni interesi, smatra Jadranka Brnčić i tomu dodaje miješanje u tuđe kompetencije i nedosljednost, te – vatikanske ugovore.

Na anketu se nisu odazvali glavni urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, akademik Franjo Šanjek, književnik i teolog Anton Šuljić, sociolog religije Siniša Zrinšćak i povjesničar Tvrtko Jakovina.

 Izvor: Jutarnji list