Kako je Robert Knežević zbog prevare od 6 milijuna maraka dobio 10 godina zatvora (kažu da bi dobio mnogo više da je policija znala punu istinu), služio kaznu u Lepoglavi i postao intimni prijatelj s najgorim ubojicama, pobjegao išetavši kroz glavni ulaz zatvora, slao topla pisma sutkinji da se ispriča za bijeg, potajno živio u Varaždinu dok ga istražitelji nisu locirali u teretani u kojoj je upravo radio trbušnjake, kako ga je sve to vrijeme supruga Ana, inače manekenka Midikena, vjerno čekala, te kako je nedavno pokrenuo novi biznis, za koji se kune da nije prevara, a koji se sastoji od izdavanja licence za franšizu njegova nepostojećeg lanca hostela

Prvi hostel otvaramo 2014. u Zadru!

elimo ulicu u središtu grada pretvoriti u hostele i povezati ih zračnim tunelima!

Najava je to projekta na Facebook stranici, nazvanoj Blue Paradise Hostels. Krenuli smo tragom projekta.

Kontaktirali smo vlasnike Facebook profila te ugovorili sastanak. U atraktivnom stanu, u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni, dočekala nas je 37-godišnja Ana Knežević, direktorica tvrtke Plavi raj hostel j.d.o.o. (jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću). Tvrtka je prijavljena na adresi na kojoj je ugovoren sastanak, kod direktorice u stanu.

Temeljni kapital tvrtke je 10 kuna, a raspon djelatnosti za koje je prijavljena je brojan.

Sređuju papirologiju

Na prvom katu atraktivne urbane vile, u stanu od stotinjak četvornih metara, dočekuje nas direktorica Knežević.

Prisutna su i njezina malodobna djeca. Na stolu u blagovaonici nalazi se hrpica papira. Direktorica Knežević započinje izlaganje o ambicioznom projektu povezivanja hostela po Zadru, pa onda obali, potom Hrvatskoj, a voljela bi da se povežu hosteli diljem Europe te po cijelome svijetu. U razgovoru prvo najavljuje otvaranje hostela sa 15-tak ležajeva u Zagrebu, i to za nekoliko mjeseci. Potom planira u centru Zadra izgradnju hostela od 700 četvornih metara, prvog u Hrvatskoj koji bi u ponudi imao bazen. Trebao bi biti gotov do 2014. godine. Uvjerava me da su na putu realizacije projekta. Pokazuje tu i tamo na hrpicu papira ispred sebe, govoreći kako imaju lokacijsku dozvolu te da još sređuju papirologiju, ali ne može mi otkriti konkretne adrese. Uvjerava me da ih kao mlade poduzetnike podržavaju država, sva ministarstva te Hrvatska banka za obnovu i razvoj. Pitam na koji način. Objašnjava mi da ih država potiče tako što je preko Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje ušla u program samozapošljavanja te kako su ih u Hrvatskoj banci za obnovu i razvoj informirali o povoljnim hipotekarnim kreditima. Tri godine radi na tom projektu. Dosad je bila kućanica, odgajala je djecu, zbog njih nije završila ni studij. No, sada, kad su odrasli, odlučila je krenuti u poduzetničke vode. Pitam je posjeduje li neku projektnu dokumentaciju, faze izgradnje, financijsku konstrukciju.

Nema još ništa, ali sve bi trebalo izgledati kao na fotografijama na Instagramu.

“Na Instagramu ste objavili fotografije hostela koji nisu vaši i koji već rade”, primjećujem. Direktorica Knežević objašnjava mi da su to hosteli s kojima surađuju. Poslovna suradnja o kojoj govori temelji se na razmjeni informacija preko Facebooka te Instagrama. Zasad. No, u budućnosti direktorica Knežević ima velike planove. Potencijalnu suradnju s budućim partnerima zamišlja na nekoliko načina: tako da im vlasnici nekretnina u Zadru daju na korištenje nekretnine u kojima bi oni pokrenuli posao hostela, ili da vlasnici otkupe njihovu franšizu Blue Hostelsa. Planova je mnogo. U poslu je, priča, podržava i obitelj. Suprug bi se također angažirao na projektu. Zadužen će biti za širenje posla, nove investicije, potragu za novim partnerima. Podrška joj je u poslu, jer dosad joj je obitelj bila na prvome mjestu. Djecu je odgajala u kršćanskom duhu, držala je do tradicionalnih obiteljskih vrijednosti.

Vraćam se na temu njezina supruga.

Pitam je:

“Je li vaš suprug Robert Knežević, nekadašnji vlasnik riječke tvrtke Mesomarkt, pravomoćno osuđivan zbog više desetaka kaznenih djela iz sfere gospodarskoga kriminala ?”

Direktorica Knežević je zanijemila.

Klimnula je potvrdno.

I krenula u obranu.

“Kakve to sad ima veze?”, pitala je.

“Razgovaramo o našem novom projektu, novom početku…”.

Ubrzo se na vratima stana pojavio Robert Knežević u trenirci i tenisicama. Stalno je u njima. Ne nosi cipele otkad prije nekoliko godina nije uspio pobjeći policiji. Bolje trči u tenisicama.

Deset godina u Lepoglavi

Tu priča o ambicioznom projektu kreće u sasvim drugome smjeru.

Robert Knežević je u ožujku izašao iz zatvora u Lepoglavi! Odslužio je jedinstvenu zatvorsku kaznu od 3620 dana! Više od deset godina! Još je na uvjetnom otpustu. Svaki se tjedan mora javljati u probacijski ured. Isprva je Knežević pristao na razgovor za Jutarnji list, ali dan kasnije se predomislio. Kazao je da mu je sudac zabranio istupanje.

Zato smo odlučili prepričati Kneževićeve buduće poslovne planove te njegov potencijalni povratak u biznis, kao i njegovo viđenje prošlih događaja.

No, vratimo se na početak Kneževićevog poslovnog puta. Dvadesetdvogodišnji Zadranin 1995. sanjao je kako će postati uspješni poduzetnik. Imao je suprugu Anu i kćerkicu.

No, oduvijek je mašatao o tome kako će se obogatiti, započeti biznis. U Rijeci je 1995. osnovao tvrtku Mesomarkt. Punio je tada stranice novina jer je po upola manjoj cijeni prodavao meso i mesne proizvode. Nevjerojatno niskim cijenama izazvao je pravu revoluciju na tržištu mesa i mesnih prerađevina.

Ostao je zapamćen po rečenici kojom je završavao Mesomarktove reklame:

“Sve vas pozdravlja vaš direktor Robert Knežević”.

No, krajem 1995. počeli su problemi.

Kao i svima, tako su financijskim inspektorima postale sumnjive Mesomarktove niske cijene, a ubrzo su neke trgovine i zatvorene. Knežević je početkom 1996. netragom nestao. Objavljena je tjeralica, a iza njega su ostali milijunski dugovi.

Danas Kneževići pričaju kako je njihova namjera u tom poslu ispočetka bila poštena, ali priznaju da je u jednom trenutku sve otišlo u pogrešnom smjeru.

Policiji je trebalo godinu i pol da ga nađu i uhite, zbog čega ga je pratio glas uspješnog bjegunca.

Kad su ga napokon priveli, na tiskovoj konferenciji u veljači 1997., inspektori su izjavili:

– Njegovim uhićenjem spriječena je šteta od šest milijuna njemačkih maraka.

Ali tek tada, tih prvih godina u zatvoru, Knežević je zapravo upoznao svijet kriminala. Tek se tamo obučio životu s druge strane zakona, a i povezao se s kriminalnim miljeom.

Danas kaže da je iz zatvora izašao gori nego kakav je bio kad je ušao.

Knežević uživa u pažnji.

U ovom razgovoru otvoreno priznaje da se bavio kriminalom, predstavlja se kao teško uhvatljivi bjegunac, s užitkom opisuje vlastita nadmudrivanja s policajcima. Obožava pričati o tim bjegovima, policijskim lovovima, tučnjavama u zatvoru, prijateljima iz kriminalnog miljea koje je stekao. Sve ga to zabavlja, pa i nadmudrivanje s pravosudnim sustavom, kao i prepiska s ubojicama, narkodilerima… Zapamćen će u medijima ostati i po pismu koje je poslao sutkinji 2009. dok je bio u bijegu, kad se ispričao zbog toga što ne može doći na ročište jer je pobjegao iz zatvora.

Smije se tome i u četvrtak navečer, dok sjedimo u njegovu domu.

Knežević toči crno vino. Presvlači se za fotografiranje. Odijeva crno odijelo.

Vraćamo se nešto kasnije na priču o njegovom velikom bijegu iz zatvora.

Ne želi otkrivati detalje. Izašao je kroz glavni izlaz.

Izvor: Jutarnji list