Na Pozitivnom koncertu, koji će se održati u subotu, 30. studenog u Domu sportova u Zagrebu, uz Gorana Bareta i Majke, S.A.R.S. i Quasarr, nastupa i Urban & 4. Iskoristili smo priliku njegova skorašnjeg nastupa i popričali s Urbanom o njegovom aktivnostima, poslovima, projektima i stavovima kojima je okupiran u posljednje vrijeme: o slikanju, povlačenju u osamu, stvaranju glazbe, predavanju studentima, AIDSU-u, referendumu…

U utorak navečer, 19. studenog održao si audio performans na otvaranju izložbe Tomislava Torjanca u Klovićevim dvorima. To nije tvoje prvo sudjelovanje ni tvoj prvi projekt u sklopu neke likovne izložbe?

Ne, nije. Mislim, šteta je, kad već imaš mogućnosti, ne pomaknuti malo stvari. Kada me ljudi pitaju kako se uspijem baviti s toliko različitih stvari: pisanjem, slikanjem, snimanjem zvukova, ja ne razumijem kako ljudi ne vide da je to jedno te isto. Vrlo slično! Što se tiče Tomislava Torjanca, on mi je vrlo dobar prijatelj. Osim toga mi smo prijatelji postali tako što sam ja bio fan njegovih djela i upoznali smo se kada je napravio slikovnicu ‘Djevojčica i div’. Kako i sam slikam i crtam, tako mi je to bilo čudesno i htio sam tog čovjeka upoznati. Moja supruga, da me iznenadi, kupila je sliku koja mi je bila najbolja u toj slikovnici (ulje na platnu) i poklonila mi je za rođendan. Onda sam saznao i da je on moj fan i da je to njemu ogromna čast pa smo se počeli družiti. Ja sam mu još tada obećao da kad bude imao svoju prvu izložbu, napravit ću soundtrack za izložbu. Izložba se dogodila i ja sam održao riječ.

Kako je glazba zaživjela uz izložbu?

Ona se vrti i sada na izložbi. To je glazbena podloga za izložbu.

Posvetio si se u potpunosti umjetnosti. Osim skladanja glazbe i pisanja pjesama, slikao si, crtao… Što te u posljednje vrijeme najviše preokupira?

Imam lijep prostor za raditi. Ako doma nešto želiš raditi a imaš samo olovke, onda je velika vjerojatnost da ćeš početi crtati olovkama. Trenutno imam prostor u sklopu prostora gdje vježbamo i sad prvi put mogu raditi s nekim materijalima s kojima prije nisam mogao. U stanu nisam imao tu mogućnost. Žena mi je kupila nedavno za rođendan jednu brusilicu koju sam htio pa sad mogu njome brusiti i variti, lupati, paliti… Tako da mogu raditi s katranima, s gumom, sa zemljom… s materijalima s kojima prije nisam mogao. To me sad jako veseli i ujedno sam se oslobodio tog pritiska drugog mišljenja. Kako sam prije radio u stanu, svi koji su došli k meni su gledali kako bi što nastalo i onda bi te pitali ‘a što ti je ovo, što ćeš s tim’ itd. Kao i u glazbi, čim počneš nešto istraživati, ti moraš u glavi raditi neko finalno djelo. U ovom slučaju ja sam sada zatvoren, nitko ga ne posjećuje i ja sam u stanju prvi put u životu učiti i eksperimentirati. Velik dio radova koji tamo radim je započet, a nikada završen. Neki su vrlo loši, neki su propali, a neke sam uništio jer sam mislio da će se čudo desiti pa su izgorjeli jer ih nisam ugasio na vrijeme. To je najljepše što mi se moglo desiti. Radim nešto samo da bih radio, da bih učio, da bih stvarao bez ikakve želje da se to kapitalizira ili da se to negdje prikaže. Ako se desi da se prikupi veći broj radova koje bih ja mogao nekim konceptom objediniti u cjelinu, lako je moguće da ću imati i neku izložbu. Poziva imam gotovo sa svih strana. Od Novog Sada na dalje gdje bi i volio imati izložbu mojih radova. S druge strane ne bih volio izložiti tuti-fruti pa zato još čekam.

[vsw id=”CzL4_t_4QEc” source=”youtube” width=”550″ height=”344″ autoplay=”no”]

Prošlo je već dosta vremena od EP-a ‘Kundera’. Strastveno si uronio u ostale vidove umjetnosti. Znači li to da je glazba trenutno po strani ili se svejedno radi na novom albumu?

Glazba nije po strani. Ja sam čak dio opreme iz Zagreba prebacio u Rijeku da nam je sve pri ruci. I ljudi iz Zagreba su nas naučili par stvari iako mi imamo svoj studio u Rijeci. Međutim, mi imamo sve pjesme snimljene, ali ja moram snimiti nanovo vokale i doraditi tekstove. Pjesme su snimljene istovremeno kad i ‘Kundera’. Ploča je gotova. Međutim, u to je vrijeme mom tati, koji je bio bolestan dugi niz godina, stanje se pogoršalo. Ja sam se u tom momentu preselio kod mame da bih joj mogao biti 24 sata pri ruci jer je brat plovio u to vrijeme. U jednom momentu sam shvatio da neće biti dobro i uza svu pomoć, tata je preminuo i ja se u toj situaciji nisam snašao najbolje i sve se to oko snimanja albuma odgodilo, odgodilo i odgodilo. Kada sam nakon par mjeseci, tog ljeta pokušao pohvatati taj materijal, nisam bio u stanju. Samo sam pustio. To ne znači da nisam ništa radio. Zapravo mi je mozak odlutao na neko intimno područje i počeo sam se baviti nekim fields recordingsima i nabavio hrpu opreme. Čak sam 15 dana boravio u šumi gdje sam sam sa sobom pokušao riješiti neke stvari. Tamo sam snimio hrpu snimaka prirode. Od toga da sam ujutro na instalirane mikrofone u šumi oko hrane i mamaca snimio hranjenje jelena, čak su mi pojeli spužvu s mikrofona, do snimaka kiš,e a i navratili bi mi članovi benda na dan, dva da vide jesam li živ i zdrav pa smo i to iskoristili i snimali svirku na stablima. U jednom momentu je čak svatko bio na jednom brdu gdje se čuju veliki odjeci pa smo i to snimali. Snimio sam svojevrstan zvučni dnevnik. U to vrijeme sam i dosta putovao pa sam od Dubrovnika preko Bosne i Hercegovine do Slovenije snimao sve oko sebe. Žena me jednom odvela na vrh jednog brda u Sloveniji, jer mi je pasalo da se maknem, gdje sam snimao stvarno hrpu svega. Doma sam na klavijaturama snimio 20-ak klavirskih kompozicija koje sam dao nekim ljudima da čuju koji tvrde da je to čudesno.

Uza sve što si nabrojao, istovremeno predaješ na sveučilišnom studiju Gluma i mediji u Rijeci.

Rade Šerbedžija, kao voditelj tog studija (studij glume), me pitao ovo ljeto bih li volio predavati.
Imamo među studentima ljude koji su došli odmah poslije srednje škole, a imamo i ljude koji su već završili neki fakultet. Rijeci treba to. Kada je on radio studij, računao je da je važno da klinci znaju engleski jer se puno predmeta radi na engleskom jeziku zato što su engleski predavači. Čak i posebnu pažnju posvećuju izgovoru engleskog jezika. Oni se pripremaju za jedno šire tržište. Njih pripadnost i to što smo trenutno u Rijeci na neki način ne onemogućuje da odu negdje drugdje raditi.

Što konkretno ti predaješ?

Ja držim kolegij glas. Budući da Rade pokušava proširiti učenje da se klinci svemu i svačemu nauče, pozvao je i mene da s njima radim na pjevanju. Počinjem od motivacije jer neki od njih nisu nikada pjevali. Neki pjevaju izvrsno, a neki neće nikad. Sve njih učim da zavole to što rade i da dođu do jedne razine gdje je to iskoristivo. Učim ih nekim studijskim tehnikama jer svi ti glumci će danas-sutra morati znati nešto i o ponašanju pred mikrofonom i pjevanju na mikrofon koje je potpuno drugačije od pjevanja bez mikrofona. Općenito, rad s glazbenom skupinom, rad s orkestrom, rad s podlogama td. Hoću ti reći da biti glumac puno je šira stvar nego što ljudi misle. Rade želi da ti klinci, dana-sutra kad završe studij, budu spremni za sve što im se nudi.

Osim nastupa na Pozitivnom koncertu 30. studenog u Zagrebu, koliko je ti je uopće bliska tematika AIDSA i HIV-a?

Vrlo bliska. Puno bliža nego što ljudi misle. Kad si mladi i imaš 18, 19 godina, misliš da je život jedna mala i kratka stvar i to što sad doživljavaš je vjerojatno od presudne važnosti u tom trenutku. Međutim, život je vrlo dug i mi kao ljudi i osobe umremo više puta u životu. Kad meni netko kaže što sam ja radio prije 15, 20 ili više godina, ja to ne mogu razumjeti. Kao da to nisam bio ja. Kako po stavovima i odlukama tako i po nekim reakcijama. Mijenjamo se. Ja se želim mijenjati i učiti i mijenjati se kao osoba. Ne bježim od toga. Promijenio sam svoje stavove više puta. Možda ne one osnovne, ali i glazba koju slušam je drugačija. Isto tako i ovo o čemu pričamo. U jednom sam momentu bio dosta vezan za te stvari. Jedan dio mojih prijatelja je obolio od AIDS-a. Neki su i na žalost i umrli. Ja mislim da je ovaj koncert odlična stvar za osvijestiti ljude da se odu testirati, jer smo svi jedna rizična skupina. Nisu samo narkomani i pripadnici gay populacije, kako se to pokušava prezentirati. Izloženi AIDS-u smo svi. AIDS se može dobiti na razne načine. Ne zrakom i poljupcem, već na niz nekih drugih načina. Neke heteroseksualne osobe su oboljele i neki koji nikada nisu imali veze s drogom. Drugim riječima, svi bi se trebali testirati. Ja sam to učinio više puta u životu. Osim toga što treba ljude osvijestiti da se brinu za svoje zdravlje, treba osvijestiti i društvo. Nije dovoljno osvijestiti samo ljude da se testiraju jer je problem da kad čovjek možda i dobije nekakvu dijagnozu i vidi se da je bolestan – što onda? Društvo nije spremno to prihvatiti. Puno ljudi je bolesno od AIDS-a i ja znam neke koji to skrivaju. To se uglavnom otkriva vrlo bliskim osobama, od drugih se krije jer je u pitanju strah. Ovo društvo je spremno stigmatizirati sve i svakoga.

Ostanimo kod stigmatiziranja. 1. prosinca održava se referendum koji je pokrenula inicijativa U ime obitelji. Kakav je tvoj stav o referendumu i samom pojmu braka?

Ja sam, na žalost, to očekivao. Meni je žena rekla da sam ugrožen i opsjednut urotama kada sam prije par godina govorio da bi se to moglo dogoditi. Cijela je civilizacija na jednoj prekretnici. Prvo se radi na promjeni društva. Do sada je čovjek pisao da bi zapisao npr. broj ovaca. Sada klinci, s obzirom na dolazak sve te tehnologije i zbog brzine protoka informacija, ne zapisuju više ništa. Ne više ni svoje misli. Mi smo na početku jedne nove civilizacije. Hrvati su mislili, kada su izlazili iz socijalizma, da je taj kapitalizam kao stvoren za nas, a doživjeli smo ga kroz privatizaciju i mislili smo da je to, to. Potpuna greška koja nas je dovela tu gdje jesmo. Ulazak u EU doživljavamo kao da sad možemo reći sve što mislimo i zašto ono što ja mislim ne bi bilo prihvatljivo. Sad zbog toga imamo razne referendume i imat ćemo ih još puno jer ljudi misle da je sad demokracija i da svatko može reći što misli. Međutim, mi to krivo vidimo. Postoje ljudi koji komentiraju članke na netu i misle da je to super demokracija kad on može pod moj tekst napisati gluposti. Ne može svatko imati mišljenju o svemu ako o tome ne zna baš ništa. Ovo društvo stoji na klimavim nogama. Prisutno je i moralno urušavanje i sva ostala urušavanja. Čitam i stranu literaturu i pratim što se događa od Skandinavije do juga. Rekao sam ženi da tako najčešće izgleda početak velikih povijesnih promjena. Najčešće je to traženje dežurnog krivca. Više puta se već do sada desilo traženje dežurnog krivca. Isto kao što će se trapez hlače jednom vratiti u modu. To se sve događa u ciklusima. Sada se događa da imamo nezadovoljnu većinu svojim statusom nezaposlenog stanovništva, koja je filana pogrešnim i nebitnim informacijama koji ne znaju što će sa sobom i još pri tom nemaju novca. Što će oni sada nego biti zaposleni oko tuđih pitanja i brinuti tuđu brigu. Mi nemamo mogućnost izmijeniti prave informacije, nego nam vijesti daju informacije koju se stalno ekskluzivne i šokantne. Stalno se nešto čeka. U toj potrazi za informacijama kojima smo bombardirani smo lako zapaljiva roba.

Ja sam za obitelj. Ja imam obitelj. Obitelj mi je sve što imam i najvažnija stvar u životu i želio bih da je svakome tako. To što će netko drugi imati svoju obitelj, to što će netko drugi biti zaljubljen i biti sretan da ima osobu a kojom može podijeliti svoj život, ne umanjuje moju ljubav, moje zadovoljstvo moju sreću baš ničim. Štoviše, volio bih da su svi sretni kao i ja i da svi dožive što sam i ja doživio, jer tuđa sreća mene čini sretnim. Kada su svi sretni, sretan sam i ja. Kada su svi nesretni, nesretan sam i ja. Zato ću se na ovom referendumu izjasniti protiv. Moj problem je to što ja nisam protiv, nego sam za, ali ću zaokružiti protiv.

Izvor: Tportal.hr