Bez njega i njegovih kolega, ovaj grad ne bi bio isti. Ne bi imao dušu i ne bi svijetu bio prepoznatljiv i jedinstven. Jer, Zadar nije samo Donat, Sveta Stošija te posljednjih godina Pozdrav Suncu ili pak, Morske orgulje…

Zadar je jedan od rijetkih gradova čiji su ljudi živi brendovi, “spomenici”, svjedoci povijesti. Venecija ima gondolijere, a samo Zadar – svoje barkajole koje generacije Zadrana ljubomorno čuvaju i na njih su beskrajno ponosni.

– Dok je Zadra, bit će i barkajola – tvrdi Karlo Sindičić (70) po stažu najstariji zadarski barkajol koji punih 46 godina vesla od Đige do Poluotoka po svim burama, neverama i bonacama. I danas iako je već gotovo godinu dana službeno u mirovini, povremeno vesla i dalje i pomaže svom posinku Šimi Begonji (45) koji ga je naslijedio jer od mirovine se ne može.

– Biti barkajol, to je moj život. I da se opet rodim odabrao bih isto. No moram priznati da sada ponekad u ovim godinama, osobito ako je loše vrijeme, sve teže mi pada odlazak na posao, a i sve se promijenilo. Ljudi više nisu isti. Sve manje se smiju, sve je više spuštenih pogleda i zabrinutih lica, sve je manje novca. Jučer sam tako, primjerice, u svojoj smjeni zaradio 15 kuna. Prevezao sam tri čovjeka – priča ova legenda zadarska – Karlo Sindičić.

Ipak, trebalo je vremena pa da zadarske gradske vlasti prepoznaju svoje barkajole, pa tako Sindičić kaže, kako im je primjerice, među ostalima, puno pomogao ugledni Zadranin Ivica Maštruko te svojim pisanjem – bard zadarskog novinarstva, pokojni, veliki novinar i još veći čovjek – Jandre Širinić.

Zahvaljujući ljudima poput njih, ali i Turističkoj zajednici Grada, zadarski barkajoli svake godine prije Božića budu svečano primljeni kod gradonačelnika. Grad se brine za njihove odore i doprinose, pomaže u održavanju barki, a plaća im ono što zarade. Danas Grad čuva svoje barkajole kao jedno od najvećih blaga je oni to zaslužuju.

Izvor: Zadarski list/ZDanas