fbpx

Nakon borbe za život, Lana napokon može istraživati svijet

Kad je s 8 mjeseci Lana napokon došla kući s liječenja, odmah smo preko Udruge za Down sindrom došli do Dijane Miočić i krenuli prvo s ‘baby handlingom’. Brzo smo vidjeli veliki napredak. Sad Lana stoji na nogama, hoda uz držanje za namještaj, jede normalno, smije se, pleše, oponaša druge…, priča ponosno njena mama Ana Vicković
Ana Vicković sa svojom 17-mjesečnom kćeri Lanom jednom tjedno dolazi u Kabinet za ranu intervenciju koji odnedavno postoji i u Zadru. Lana je rođena s Down sindromom i nakon operacije i neizvjesne borbe za život, ova se mala junakinja napokon može posvetiti najzanimljivijem dijelu djetinjstva – istraživanju svijeta.

“Baby handling” puno pomogao Lani

Svi roditelji svakodnevno svoju djecu hrane, presvlače, nose, igraju se s njima… Roditelji djece s poteškoćama u razvoju ne mogu sebi priuštiti da to rade bilo kako. Samo “mali” savjeti u ranom djetinjstvu na koji način te svakodnevne aktivnosti točno raditi, djetetu u budućnosti mogu bitno olakšati život. Zato je vrlo važna rana intervencija kako bi se određene vještine na vrijeme usvojile.

U Zadru u Kabinetu za ranu intervenciju rade Tamara Ciciliani, logopedinja i Dijana Miočić, edukacijski-rehabilitator koja završava specijalizaciju rane intervencije.

Njih su dvije ostavile siguran posao na neodređeno u školama kako bi djeca u Zadarskoj županiji imala ovakvu vrstu stručne podrške. Sa Gradom Zadrom, Županijom i Caritasom, osigurale su financije i logistiku Kabineta za godinu dana, a za ubuduće bi taj model trebao opstati zbog svog preventivnog karaktera i ekonomske učinkovitosti.

Jučer je s malom Lanom vježbala, kako je zovu odmilja, teta Dijana. Ona kaže da se treba raditi kao sa svakim drugim djetetom, samo je važan način.

– Vrlo je važno kako dijete nositi, presvlačiti, kupati, hraniti… Kroz svakodnevnu njegu već pružaju neku vrstu terapije od rođenja. To je ‘baby handling’. Cilj je dijete aktivirati kako bi dobilo što više informacija o ispravnim pokretima. Ponekad roditelji iz velike želje da ga zaštite propuste aktivirati djete. A treba im dopustiti da budu aktivni, tako da bi se što više osamostalili i socijalizirali. Smatram da bi svako neurorizično dijete trebalo izaći iz rodilišta s uputom o ‘baby handlingu’, priča Miočić.

Ana Vicković kaže da je upravo “baby handling” puno pomogao njezinoj Lani. Ali s ranom intervencijom nisu mogli početi ranije jer se Lana do svog osmog mjeseca borila za život.

– Imala sam urednu trudnoću i nisam znala da moje dijete ima Down sindrom. Kad se rodila, tek su nam sljedeći dan rekli da sumnjaju na to. Bio je to prvo šok, a sve su pogoršale još i sumnje na leukemiju, a prije svega to što je imala bolesno srce. Sa četiri mjeseca je dobila RSV virus i kad je prevezena u Split, gotovo dva mjeseca je bila u izazvanoj komi. Dugo je bila na respiratoru, zatim su joj još sa 7 mjeseci operirali srce i napokon je došla kući kad je imala 8 mjeseci, priča Ana.

Privikavanje roditelja na neočekivanu situaciju i njihovo prihvaćanje toga da imaju dijete s Down sindromom nije dugo trajalo.

Ima svoj karakter

– Zapravo nam se život okrenuo kad je Lana završila u komi. Jedino nam je bilo važno da preživi. Onda nas je bilo strah da ne bi liječnici odustali od nje ili se manje trudili s obzirom da ima Down sindrom. Nekad se znaju tako ponašati u bolnicama, kao da su to djeca drugog reda. U smislu, ‘što vi očekujete, pa dijete ima Down’. Ali, srećom, svi su bili krasni, i u Splitu i u Zagrebu i dr. Milić u Zadru, liječnici je nisu gledali kroz Down, samo su sve radili da bude što zdravija, priča Ana.

Kad su nakon te kalvarije napokon došli kući, Lana je, priča njezina mama, samo pasivno ležala, nije se mogla niti okretati s trbuha na bok i obrnuto.

– Odmah smo preko Udruge za Down sindrom započeli s ranom intervencijom, prvo s ‘baby handlingom’ uz fizioterapeutkinju Adolinu, a onda i sa svim drugim poticajima u Kabinetu za ranu intervenciju. Brzo smo vidjeli veliki napredak. Sad Lana stoji na nogama, hoda uz držanje za namještaj, jede normalno, smije se, pleše, oponaša druge, priča ponosno Ana.

Za nju je svaki mali Lanin napredak velik k’o kuća, a kaže da se cijeli trud isplati.

– Naša okolina je jako dobro prihvatila Lanu. Svima u obitelji prenesem sve što učimo u Kabinetu za ranu intervenciju kako bismo svi postupali na pravilan način. Malo mi smeta što se na osobe s Down sindromom gleda stereotipno, kao na djecu sunca, djecu ljubavi. Oni jesu veseli i dragi, ali nisu svi nasmijani i uvijek veseli. Isto kao i druga djeca, imaju svoj karakter i tako individualno ih treba i gledati, a ne da su obilježeni samo time što imaju Down sindrom, kaže Ana.

Dok njezina mama priča s nama, Lana lupka s igračkama, gestikulira prstićima i povremeno nas promatra. Nije ni svjesna da kroz tu igru aktivira svoj mozak, uči uzročno-posljedičnu vezu, koristi sluh, vježba mišiće… Njoj je samo važno da se igra i, naravno, da je mama tu.

Izvor: Zadarski list/ZDanas