Čizme hrvatske proizvodnje, prase, hrastov krevet, kineske patike, polovne cipele, papigu, med, starinski svijećnjak, kravu, sir iz mišine, mudante, kožnu jaketu, kukuruzno brašno, june, domaće jabuke, sadnice masline i oraha, parfem – dobro, ‘parfem’ – mašklin, čvarke, piliće i kuniće, sve to – a ‘sve to’ nije ni pola od onoga što se nudi – čovjek može kupiti na najvećem sajmu u državi koji se već više od stotinu godina održava u Benkovcu, svakog desetog dana u mjesecu.
Koji e-Bay, koja digitala, informatika, kompjutori i bakrači: analogno benkovačko sajmište nudi na prodaju robu koju – kao što ćete vidjeti prođete li dalje ovim tekstom – ni jedan klik mišem neće kupiti, ni jedna kartica niti ček. Igra samo ‘briktaš’ (za slabije upućene u lokalnu terminologiju – novčanik).
O ovom sajmu, formalno stočnom, ali s bogatom popratnom ponudom – napisano je puno novinskih tekstova, snimljeno puno TV priloga i najmanje jedan dobar dokumentarac.
Iz svega toga saznaje se da sajam zna posjetiti i do deset tisuća ljudi, da ga vole obilaziti turisti (njima je to atrakcija kakvu se ne može novcem platiti), da dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, ne samo prodati, nego i kupiti, da je to ‘sajam s dušom’ na koji odeš prodivaniti s ljudima, da se poslovi sklapaju rukovanjem nakon dugog cjenkanja i odmjeravanja prodajno-kupovnih snaga. Brojanje plika gotovine na kraju dana, miris pečenog i ćevapa, živost, žamor, smijeh, šale i doskočice – to je sajam u Benkovcu. Bio.
Možda će jednom opet biti, možda će već na proljeće sve biti drukčije, ali 10. ožujka na najvećem sajmu u zemlji nije bilo teško naći slobodno mjesto na parkiralištu, a ni pod šatorom gdje se janjetinu i odojka služilo na komadu karte. S druge strane, nije bilo lako naći zadovoljnog prodavača niti kupca dubokog džepa i široke ruke.
Sir kao afrodizijak
Svima je mantra – ‘pala je kupovna moć’, ‘nema svit para’, ‘slabo se kupuje’, ‘kriza je svakome, odnijo vrag sreću i krizi…“ Kriza je u zraku. Nema deset tisuća posjetitelja, možda ni upola toliko. Nema (još) ni turista. Nema puno rukovanja kao svojevrsnog potpisa na svaki ozbiljniji kupoprodajni ugovor, onaj kad cifre nakon zbrajanja i množenja ispadnu četveroznamenkaste.
A opet, uvijek se nađe i kad se nema.
Prodavač starih knjiga i stripova, Sinjanin, kaže da knjige idu “jaaaako loše. Ne samo na ovom, nego na svakom sajmu. Pala je kupovna moć, ljudi više ništa ne uzimaju“.
Pa zašto onda dolazi? Nije ni jeftino potegnuti iz Sinja do Benkovca ni za što.
– Moram – rezignirano kaže čovjek kojemu nije bilo do predstavljanja.
– Moram i za sto kuna, i za 50, ma i za minus. Nema mi druge…
Petnaest janjčića iz Like i odojaka vrti se na prikolici s instaliranih 15 električnih ražnjeva. Nadgleda ih Sinjanin Nediljko Tičinović, ali on nije gazda. Gazda – “razumite me“, kaže – ne može u novine s imenom i prezimenom. Penzioner, a radi, znaš kako je…
– Ako ne prodam sve ovo, izgorio sam, govori iskreno, prateći rotaciju. – Ko ne bi volijo doć pit i ist, al nema svit para… Nediljko, diži ovoga, gotov je!
Janjetina mu je, kaže, 160 kuna kilo. Poslije ćemo vidjeti kako ‘mala’, pod budnim Gazdinim okom, kilo naplaćuje 180 kuna.
Miroslav Banožić s Vran planine u općini Tomislavgrad donio je na prodaju ovčje mišine, i prazne i one pune sira. Prazna je sto kuna, pa ‘ko je kupi, može u njoj držati kravlji, ovčji, kozji ili miješani sir, tri mjeseca, da dozrije kako valja. Sir koji Miroslav iz pune mišine vadi na prodaju košta sto kuna kilo.
Marketinški promućurno, dio sira, izmrvljenog na drvenoj dasci, ponudio je na besplatnu probu, pa se skupilo svita.
– Kazat ću vam zašto je dobar ovaj sir, samo nemojte to pisat!
Neću, kažem.
– Kad čovjek dobro pojede, dobro popije, želi se približiti ženi – a za to je dobar ovaj sir… Delikatno objašnjenje stariji čovjek hitro prevodi na sajamski jezik: “Znači, dobar je za seks?“ – a drugi, Joso Šarić iz Zemunika Donjeg, očito iskusan konzument sira iz mišine, otišao je i dalje: “Je, ja mogu potvrdit da je to točno, samo ga žena ne bi smila pojist više od dvajs deka. Ako uzme više, noge će joj cilu noć bit u zraku ki satelitska antena!“
– Evo – sustigne me prodavač s Vran planine kad sam već koji korak odmakla, i pruži mi najlonsku vrećicu. “Za učinak. Da vidite.“
U vrećici komad sira iz mišine. Dvadesetak deka.
Uškopljen, sređen, divota!
Treći ovogodišnji stočni sajam u Benkovcu ‘stočni’ je bio vrlo malo.
– Ovo vam je tuga, jad i bijeda. Pogledajte, ima pet kamiona s prascima, a prije ih je bilo po pedeset – kaže Jozo Udlaga iz Karlovca. Dovezao je 40 komada mladih svinja koje bi se, u boljim vremenima, vrlo brzo rasprodale da u svinjcima po Dalmaciji, i šire, čekaju kolinje. Jozo ih je u dobrom dijelu jutra prodao tek pet.
– Pišete za novine? Pišite, pišite… – kaže jetko. – Pa kad napišete, eto inspekcije…
Željko Kanceljak iz Velike Gorice u Benkovac dolazi petnaestak godina. Ne zvuči ni mrvicu optimističnije od Joze Udlage, dapače – prodaja odojaka koje nudi po 25 kuna za kilo žive vage ide “slabo, sve slabije, ljudi nemaju novaca, kriza je svega“.
Marin Katuša iz Ravnih kotara ima “robu trisdva-tri kila, od šesto do osamsto kuna po komadu“, i jak marketing – garantira da će svako njegovo prase “doć na dvistadvajs kila“.
– Gledaj – kaže starijemu čovjeku kojeg zanima cijena – uškopljen, sređen, divota!
Pa podigne prase za rep, skičanje probija uši, djedica mjeri, gleda, premišlja, računa, hoće, neće, i na kraju kaže:
– To ti je preskupo!
– Nisam ti ja kriv šta nemaš! – hitro odgovara Katuša, bacajući odojka natrag u ružičasto skvičavo more.
Ljudi puno pitaju, a malo kupuju, jedna je od varijanti one mantre. Nikola Brčić prodaje kuniće stare šest mjeseci za 150 kuna. Ljudima skupo, a on objašnjava da je to “više od dva kila čistoga mesa“, i da u Rijeci, gdje živi iako je tu iz Stankovaca, “zec ide, u Zagrebu ide, a ovde, prijatelju, ide samo janjetna – ubaciš kil u vodu i ajde…“
Plavuša pogodila
Milorad Paropatić iz Petrinje jedini je na cijelom sajmu prodavao krupnu stoku – telad, trideset kuna kilo žive vage, i junad, 15 do 17 kuna. Ima Milorad desetak godina staža na benkovačkom sajmu, al “prodaja ide sve slabije, nemaju ljudi novaca, svaki sajam sve gori. Doveo sam, evo, petnajst komada, a nisam prodao ništa!“
– Ako pogodiš šta je ovo, vodim te na ručak – kaže mi kolega Todorić, fotoreporter.
Gledam, dugačko nešto, drveno, dvije postranične ručice… Kosa! Točnije, držak za kosu.
Par prodavača impresioniran. Prodavačica me moli da joj dođem reći je li me kolega stvarno odveo na ručak (podrazumijeva se da će to biti janjetina, odmah, tu na sajmu).
– Iako je plavuša, pogodila je, kaže ozbiljan čovjek sa susjednog štanda. I ne koristi bez veze riječ ‘pogodila’, a ne, recimo, ‘znala’ – već je i ‘pogodit’ za plavušu veliki kompliment.
I otišli smo na onaj ručak, sjeli za veliki stol dijeleći ga s gladnom ekipom iz sjevernijih krajeva zemlje, s tim da sam ja sređivala bilješke, zabivši glavu u notes da ne gledam Marija koji je od svih pozicija pečene janjetine veliki ljubitelj baš – glave.
– Kako mo’š ist tu glavu, procijedim. Retorički, jasno. Al Mario pitanje ozbiljno shvaća:
– Kako ne bi moga, pa to ti je najbolje. Imaš svega – mesa, kostiju, žl’jezda, mozga, očiju, jezika, malo vrata…
Janjičari uokolo nas s odobravanjem klimaju glavama.
Od tog iskustva oporavila sam se tek na sajamskom odjelu parfema. Sitni crnomanjasti prodavač je to što sam slučajno stala kraj njegova štanda – čekajući da Mario nešto snimi – krivo protumačio, pa me bez pitanja naparfimirao po ruci.
– Odličan. Dolćegabanablek.
– I koliko je? – pitam, ozbiljno zainteresirana. Di neću – Dolćegabanablek, ej!
– Tebi ko tebi, sto mililitara za pedest kuna! A vidi ovo – kenzoroz, taj ti je stvarno dobar. A? Šta kažeš? On ti je sâm stopedeset!
Pa mi složi ponudu koju se ne odbija lako:
– Evo, dat ću ti i blek i kenzo i ovaj ovde, isto jako dobar, sve za stopedest!
Bilo je teško odoljeti, al uspjela sam.
Popularni Ličani
Na malom štandu s narodnom nošnjom prodavačica je, sitna i stara, od glave do pete u odjeći kakvu je i prodavala, izgledala kao folklorna lutka. Neka vrsta manekenke. Nije prihvatila Marijev poljubac kao plaću za fotografiranje, jer da šta ona ima od njegova poljupca. Peka Zelić, iz Popovića. U ponedjeljak, 17. ožujka, napunit će 93 godine.
– Kalce i torbe ja sam napravila, drugo nisam. A ovo, vidiš – pa se sagne i krene listati svoje suknje i podsuknje, dok nije odnekud izvukla debeli vuneni skut – to sam nosila kad sam se udala. Cardza. Kako ne razumiš – car-dza! Sama sam je napravila. Ja sam ti od sedamdeset treće udovica. Kad je nosim, kao da je on uz mene…
Na ulazu-izlazu iz (ograđenog) sajamskog prostora, odmah preko puta pulta na kojem satara siječe pečeno, prodaju se CD-i. Nadjačavam zvučnike iz kojih deru narodnjaci, pitam prodavača u kožnjaku šta se najbolje prodaje, šta ljudi vole slušati.
– A narodnjake, šta bi drugo! Najviše Ličane, i najviše evo baš ove – pa zavrti rukom po zraku kojim se orilo “od života sve mi uze…“
Sad, je l’ sve uze kakva ženska, ili kriza, vrag bi ga znao.
Cjenik – u kunama
Jari gra’, kilo od 25 do 30, patike od 50 do 80, čizme muške 150, prasetina pečena kilo 100, držač za pršut 280, fetica soparnika iz Gata 5, med zeleni 50, vrijesak i livada po 40 (plus svakom kupcu na dar nogometna majica za u Brazil). Kilo slatke kapulice iz Stankovaca 25, skuta iz Viškovaca čini mi se 25, šest komada drvenih sjedalica ‘Mala Nevada’ 1500, krevet hrastov 1200, hrastova vrtna garnitura 4200, ‘ditalina iz Imotskog’ 30, domaća jabuka krupna, tri kila, 15, ustrašeni crni štenac star mjesec i pol dana mukte (i nitko ga neće), sadnice oraha jedna 20, tri 50, držak za kosu 50, janjeća glava pečena 20, CD 20, kalce vunene 100, smokve suhe, mali pak 20, suhi bob 30, biserke ili maravunke šta se navečer čudno glasaju rastjerujući miševe i zmije – 100, tuke kod babe iz Kolana, koja je sa 84 „vragu pred vratima“, za kilo 55, a „nako naoko“ 400, pivci 150, prepelice 35, male patke deset kuna. I da – Asterix, „Nebo koje pada“, montenegrinsko izdanje, meki uvez, 20 kuna.
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: MARIO TODORIĆ / CROPIX
