Zdravku Čoliću ovog se Uskrsa ostvarilo nekoliko želja. Iza njega su posjećeni koncerti, blagdani s obitelji u Parizu, a napokon je stigla i potvrda koncerta u Zadru, koji će se održati za mjesec dana, 24. svibnja, i to 30 godina nakon posljednjeg koncerta. Trebao je Čola doći prije tri godine, za Dan žena, ispriječili su se tada neki drugi razlozi, koncert je privremeno odgođen. Pokazalo se – na tri godine.

– Velika mi je želja bila napraviti koncert u Zadru, strpljivo sam čekao. U Zadru imam dosta prijatelja s kojima održavam komunikaciju, dolazio sam često ovih godina iako nisam nastupao.

Pune Jazine 80-ih

Što ima novoga kod Vas u ovih 30 godina?

– Ništa! Stvari se smjenjuju stalno pa se opet vratiš na početak. Život ide polako, ali na kraju se vraćamo starim prijateljima, dragim ljudima. Najbolje je u svemu što se pamte lijepe stvari a ružne zaboravljaju, kao u vojsci. I u glazbi je tako, puno se stvari mijenja, danas je prisutno više stilova i podvrsta nego nekad, ali kad se sve zbroji i oduzme na kraju opet ostane rock glazba, pop, narodnjaci, koji su nekad bili znatno bolji. Tako je i u svjetskoj glazbi, netko tko ubode pravu melodiju uvijek ispliva i ostane duže, nije presudno kakav je trenutačno stil.

Sjećate li se nekog nastupa u Zadru iz tih osamdesetih?

– Često se sjetim koncerta iz 1978. godine, na turneji “Putujući zemljotres”, kada su s nama bili Dado Topić, plesna skupina Lokice… Dvorana u Jazinama je bila potpuno ispunjena, morali smo se iz garderobe probijati na scenu, koje praktički i nije bilo, posjetitelji su se natiskali na parketu, a organizatori su samo zavezali nekakav špag između nas. Kad je krenula prva, druga pjesma ljudi su krenuli prema nama, stvorila se ta bujica nama iza leđa, konopci su popucali… Luko Bratičević, naš estradni menadžer, nosio je jedno novo talijansko odijelo i u njemu se bacao po publici, nastojao ih zadržati. Balerine su cupkale u mjestu, on se bacao i u jednom trenutku tako zamahnuo da mu je pukao rukav. Kad smo to vidjeli, nismo se mogli prestati smijati.

Sarajevski duh

Bili ste pripadnik te sarajevske scene koju ste napustili početkom devedesetih. Ipak, u rodnom gradu i dalje Vas cijene, frontmen Zabranjenog pušenja Sejo Sexon tako kaže: “On je stvarno veliki čovjek i velika duša, jedan veliki Sarajlija i koliko god on otišao iz Sarajeva, Sarajevo nikada neće iz njega.”

– Ja se i danas osjećam predstavnikom te sarajevske scene, koja je imala puno značajnih eksponenata, Indexe, Bijelo dugme, Kemala Montena… Moja je karijera praktički krenula na festivalu Vaš šlager sezone, koji je mnogima bio odskočna daska. Kroz tu sarajevsku školu pružena je šansa mladima, to je dobro “odzvonilo” i zato se toliko dobrih bendova i kasnije javilo.

I danas kad me pitaju ne mogu da ne kažem da sam Sarajlija, živio sam posvuda, u Zagrebu, Ljubljani, Parizu, danas sam u Beogradu, djeca mi tu idu u školu, ne znam što mi sutra nosi, no uvijek ću nositi taj sarajevski duh, toleranciju karakterističnu za multietničku sredinu. Ljudi vole i što govor nisam promijenio, i danas se Sarajevo u njemu čuje.

Što kad se spoje vatra i barut, kako sugerira naslov posljednjeg albuma? Ima li u Vama te energije kao nekada?

– Pa zapravo je novi album dosta opušten, tako smo ga i stvarali, ali bila je ta zgodna fraza iz jedne pjesme, pa smo je iskoristili za ime albuma. A što se tiče energije, naravno da je ona i dalje prisutna, ako mislite raditi ovaj posao onda nikad ne smijete ostariti.

PRVA ŽRTVA ČOLINE GLAZBE

Jeste li u mladosti mislili da ćete biti pjevačka zvijezda, ili ste maštali o drugim pozivima?

– Volio sam glazbu, ali imao sam i druge ljubavi, nogomet recimo. Nisam mislio da ću se baš baviti glazbom na ovaj način. Kao malome satove gitare davao mi je Zadranin, Ivan Barić, kojeg je tata uspio dovesti na Grbavicu, gdje sam ja u Željezničaru bio golman. Bilo je problem uskladiti sport i glazbu, išao sam na treninge, a najveća bi mi nesreća bila kad bi mi mlađi brat došao i rekao da je tu “čika Ivan”. Jednom sam tako izbacivao trzalicu iz gitare, onako kako se to radi, trzajem pa kroz žice, a kako je on bio uz mene lupio sam ga svom snagom po glavi. “A bogati, ništa, ništa”, govorio je on, mama i tata su poludjeli, mogao je nastradati od mojeg bavljenja glazbom.

Išlo je to malo pomalo, volio sam Radio Luxemburg, slušao festivale, Sanremo, crnačku glazbu, upijao Elvisa Presleyja… Ušao sam u Amabasdore, Korni grupu, dok na kraju nisam izabrao biti individualac. Ali nisam ni tada imao osjećaj da ću svu energiju usmjeriti u to, školovao sam se, završio Ekonomski fakultet, mislio sam da ću se jednog dana baviti “ozbiljnim poslom”.

Izvor: ZL/ZDanas