Kao što smo, prije par dana u razgovoru sa Sejom Sexonom i najavili, ovoga je petka u dvorani “Arsenal” održan i treći koncert “Zabranjenog pušenja” u Zadru u posljednjih nekoliko godina. Oni koji su već gledali ovaj dugovječni i popularni rock sastav, znali su što ih čeka i to se naravno i obistinilo. “Pušenje” je, kao što je svima upućenima i poznato, već dulji niz godina sinonim za dobru rock-predstavu, kako zbog izvanredne sviračke uigranosti, tako i zbog ogromnog kataloga kvalitetnih pjesama nakupljenih tokom čak trideset godina rada, na deset studijskih (od čega i dva dvostruka) albuma. Odlazak na ovaj koncert je ono što se može nazvati “igranje na sigurno”, tako da je svatko željan dobre svirke došao na svoje, ali također i onaj koji se htio dobro zabaviti, bez obzira koliko je upoznat s repertoarom ove grupe.
Dobra posjećnost i odlično domaćinsvo
Iako je ovoga petka bilo još nekoliko zanimljivih glazbenih događaja, publika je ispunila “Arsenal” i može se reći, došla na svoje, jer su im Sejo i ekipa koja ga prati, na ukazano povjerenje uzvratili na najbolji mogući način, tj. sa skoro tri sata odlične svirke. Organizator je uklonio stolove tako da je bilo mjesta za ples, pjesmu i (u pojedinim trenucima) divljanje koje je na sreću ostalo u podnošljivim granicama. Sam zvuk je, kao što je to u ovakvim neobičnim, adaptiranim dvoranama običaj, bio u ponekad nesavršen, jeka je učinila svoje, a što je opet ovisilo u kojem ste se položaju u odnosu na binu nalazili. Povremena buka ipak nije smetala da se razumije što je “pjesnik htio reći”, a velika je većina publike (na moje ipak iznenađenje) pjesme znala i napamet.
“Zabranjeno pušenje” već dulji niz godina nastupa u istoj postavi, što je rezultiralo imponirajućom sviračkom uigranošću, tako da se od prve do posljednje pjesme nije primijetila ni najmanja neusklađenost ili pogreška. Bilo bi nepravedno izdvojiti bilo koga od glazbenika, ali po samoj prirodi svojih instrumenata, na sebe su pažnju skrenuli gitarist Toni Lović, koji se na posljednjim albumima ove grupe svojim umjećem i inteligentnim korištenjem tehnike vinuo u sam vrh hrvatske glazbene scene, ali i Robert Boldižar koji je vrlo funkcionalno koristio svoju električnu violinu. Ali, podrška koju su im pružili Branko Trajkov na bubnjevima, Paul Kempf na klavijaturi i Dejan Orešković na basu je bila toliko dobra i sigurna da su svi zajedno zvučali uistinu izvrsno.
Malo starog, malo novog
Što se tiče izbora pjesama, vidljiva je želja da se napravi mix starog i novog, s tim, da je tu najviše pažnje poklonjeno Sejinom omiljenom albumu “Dok čekaš sabah sa šejtanom” iz 1985. godine s kojeg je odsvirano čak šest pjesama, a ovom prilikom smo čuli i četiri pjesme s prvog albuma, među kojima se našao, danas skoro zaboravljeni, prvi singl grupe “Neću da budem Švabo u dotiranom filmu”. Koncert je otvoren meni omiljenom “Pos’o, kuća, birtija”, nakon koje je slijedila, sada već legendarna uspješnica “Pišonja i Žuga” što je publici bilo dovoljno da se opusti i ostane u tom raspoloženju sve do samog kraja koncerta. Čuli smo i najavljeni “lagani” set pjesama u kojoj se Sejo dohvatio i akustične gitare, ali moglo se primijetiti da “Pušenje” zapravo i nema klasične laganice uz koje se može zaneseno plesati sentiš, tako da su “Fikreta” i “Lijepa Alma” bile samo lakši predah za ono što je do kraja koncerta slijedilo, a što bi se moglo nazvati općom ludnicom, koja meni kao starijem gospodinu baš i nije odgovarala, pa sam se povukao u mirnije djelove dvorane. Žao mi je što nisu svirali neke od meni omiljenih pjesama (“Selena, vrati se Selena”, “Raj za Dženet”, “Ustanova” ili “Muzej revolucije”), ali teško je svima udovoljiti, osobito onda kada imate materijala za tri dana, a ne za samo tri sata svirke.
U prikazu koncerta ove grupe od prije nekoliko godina, napisao sam se da je to bio jedinstven slučaj da se pleše “pogo” na rock verziju čardaša, a što se ponovilo i ovom prilikom. Naime, za one koji to ne znaju, pogo je vrsta plesa koju plešu ljubitelji punka, a koji karakterizira skakanje i međusobno naguravanje koje neupućenima ponekad izgleda kao tučnjava, a koja meni kao rekovalescentu baš i ne prija. Bilo je i penjanja na binu i pjevanja (začudo, čovjek je pjevao prilično dobro) na mikrofon, a što je sve skupa pravilo probleme onima koji su zaduženi za red, a koji ni sami nisu znali kako reagirati, što je i razumljivo s obzirom na situaciju. Na svu sreću, sve je prošlo bez incidenata, ali mi je bio signal da svojih petero maloljetnih unučadi povučem malo dalje od bine, za svaki slučaj, a što me baš i nije oduševilo.
Kasni početak i još kasniji završetak
Ovaj je koncert najavljen za 22 sata, počeo je nekih 45 minuta kasnije, da bi završio u dubokoj noći. Iskreno, da imam kći od 16- 17 godina, prije bih je pustio na acid-tehno-house-partyja nego da se u to doba skiće po gradu. A šteta je, jer bi naša mladež trebala odlaziti na koncerte ovakvih izvođača, tek toliko da se malo uče umjetnosti i kulturi, a da ne zastrane u neki narodnjačko – kvazi dalmatinski zabran misleći da je to muzika. Šteta je također što se prisutni slabo drže onog velikog, jasno postavljenog natpisa na kojem piše da je pušenje zabranjeno, ali što ćemo kada su i članovi grupe koja se jasno zove “Zabranjeno pušenje” u par navrata švercali cigarete na pozornici. To je ujedno i jedina zamjerka koju im kao njihov dugogodišnji fan, ali još više kao čovjek koji se jako dugo bavi muzikom i razumije ju, mogu uputiti, jer je sve ostalo bilo na visini zadatka i očekivanog. Što to znači? Znači, da kada vam se god pruži prilika, otiđete i poslušate ih, jer ćete za malo novca dobiti vrhunski doživljaj.
Izvor: Zadarski list/ZDanas
Foto: Mario PADELIN
