ZADNJIH dana po dnevnim novinama ponovno naširoko gluposti tipa kako će “Hrvatska bankrotirati”, uz nabrajanje katastrofičnih posljedica istog. Kao prvo i prvo, država uopće ne može bankrotirati – nad državom se kao suverenim entitetom ne može napraviti stečajni postupak, piše Goran Vojković za Dubrovački dnevnik.

Država samo izjavi da privremeno ne može servisirati svoje obveze. I to je to. Dogodilo se Jugoslaviji 2-3 puta u 70 godina, svi stariji od 40 su takav događaj doživjeli, i nije se radi toga raspala, nego iz drugih razloga. Dogodilo se i drugima, Grčkoj i više od nekoliko puta. Čak i naš izraz “dužan k’o Grčka” je vezan za jedan takav “bankrot” negdje s kraja pretprošlog stoljeća. Pa Grčka je tu i dalje. I uza svu krizu, standard joj je viši nego u dobrom broju drugih EU članica. Osim toga, mi uopće (još) nismo visoko zadužena zemlja i možemo se uredno zaduživati još godinama.

Dati kredit državi je najsigurniji kredit uopće

Pitate se zašto? Zašto će netko davati kredite Hrvatskoj, uredno i relativno bez problema, samo uz sve veću kamatu. Jednostavno je – dati kredit državi je najsigurniji kredit uopće. Taj kredit ne samo da nadživi političke promjene, već nadživi i državu samu. Malo se reprogramira, malo se otpišu kamate, ali općenito što imate više problema s vraćanjem – u konačnici više platite. Tako smo nema puno godina, ako se ne varam, tek u ovom stoljeću, vratili zadnji dug Kraljevine Jugoslavije. One iz doba druga Tita još vraćamo. Čak i ako imate tektonske promjene društvenog sustava pa i promjene granica, Međunarodni monetarni fond i Banka za međunarodna poravnanja će vam uredno izračunati vašu ratu. Kao što su uredno to napravili nakon što se Jugoslavija raspala – svaka nasljednica je uredno dobila svoj dio duga i uputu kako i kada ga vratiti. Dakle, dug države se veže za teritorij i ljude koji žive na teritoriju onih koji su kredit uzeli. Pa će netko, možda oko 2100. i neke godine vratiti koji današnji kredit. S kamatama, u trostrukom iznosu.

Nije to ni dug države, ni dug vlade, već dug budućih generacija

Uzimanje kredita od strane države je ništa drugo nego zaduživanje ljudi koji će jednog dana živjeti na području na kojem mi živimo. Nije to ni dug države, ni dug vlade, već dug budućih generacija koji budu gledali dalmatinske planine i slavonske nizine. Uzimajući kredit danas, zadužujemo njih.

Drugo važno, vezano za “bankrot države”, jest ono što se onda događa – kako neki prihodi ipak postoje, porezi se i dalje sakupljaju, ljudi ipak i jedu i piju i kupe gorivo, pa evo bude i koji turista došao te ponešto potrošio – takav scenarij, nemogućnosti otplate dugova, pa onda i vrlo teškog daljnjeg zaduženja, znači samo “reset” javnih davanja na nižu razinu. U hrvatskim uvjetima to znači pad proračunskih plaća i ne zaboravimo mirovina, jer se iste, kako premalo ljudi radi i uplaćuje u fondove, uvelike isplaćuju izravno iz proračuna. U našem hipotetskom slučaju, gledano prema dosadašnjem iskustvo, to će se raditi kako se i sve radi u Hrvatskoj – a to znači linearno, uzmi svakome 5, 10, 20% prihoda ili mirovine. No, u tom slučaju bježe oni koji mogu: liječnici, profesori tehničkih fakulteta, inženjeri, kvalitetni projektni menadžeri, pa i dobri mehaničari, kuhari i keramičari – paradoksalno država se “bankrotom”, tj. nesustavnim rezanjem javnih rashoda rješava upravo onih kategorija ljudi potrebnih državi da bi proizvodila proizvode visoke dodatne vrijednosti, od tehnologije do ručkova koji se mogu naplatiti 100 € po osobi.

Imamo to dijelom i sada: ako dobar informatičar, koji ima znanja i želje i volje voditi tim od 10-20-30 ljudi traži 15.000 kn plaće, da se okrenete na trepavice kao poslodavac ne možete mu toliko dati, jer je ukupni bruto uz ovakve poreze dosta preko 30.000 kuna. I kada takav ode – niste ostali bez jednog i bez poreza i doprinosa koje on nosi. Ostali ste bez cijelog tima kojega će ovaj stvarati u Dubaiju ili Torontu ili Londonu, dakle bez poreza i doprinosa za 30 ljudi. To je brat-bratu, 100.000 kuna mjesečno manje za mirovine, zdravstveno i druge javne potrebe. A ja evo prvi znam trojicu takvih koji su otišli vani. I pune nečije tuđe proračune.

Srednja klasa će praktično nestati

Nakon par ciklusa “bankrota”, država će doći na svoj optimum – gdje će se stvari “izravnati”, s vrlo malim razlikama u plaćama između ljudi, osim malog broja iznimno bogatih, recimo s mirovinama od 150 i plaćama od 300 €, u zemlji koja će živjeti od turizma, izvoza trupaca i slično. Uostalom, plaće u Kini rastu, netko će sutra trebati i jeftine košulje šiti za bogate Kineze. Srednja klasa će praktično nestati. Moguće da će dobar dio Hrvata biti čak i sretan takvim scenarijem, neće vidjeti da susjed ima više. Oni bogati će se uredno skloniti s vidika javnosti – kao što je to radila partijska vrhuška sa svojim vilama i lovištima prije 1990. godine, nije da nemamo iskustva.

Pravna narav državnih dugova je za dužnika vrlo zeznuta. Firma može u stečaj, nakon toga i vlasnik i direktor i radnici mogu pokušati nešto novo. Kada je dužnik fizička osoba, dug postoji dok je živa – nasljednici ne moraju prihvatiti nasljedstvo (pa time ni dugove), a u našem pravu i kada prihvate nasljedstvo ionako odgovaraju za dugove do iznosa naslijeđene imovine.

Za razliku od toga, državni dugovi su teritorijalno, pa doslovno i genetski nasljedni. Stavite ih u neki vremenski okvir – recimo 60 ili 80 godina, otpišite jedan dio, pa rastegnite kamate, pa reprogramirajte – i kao onaj tko je dao kredit uvijek dobivate. Još dodatno, za zemlju tipa Hrvatske kredit ćete dati uz dobre kamate, koje baš i omogućavaju da uz sve to na kraju zaradite. Sva iskustva govore da na kraju kreditori uredno dobro prođu, baš radi te “vječnosti” državnih dugova koja se ne može negirati i koja njih čini sasvim drugačijim od kredita stanovništvu ili privredi. Bilo je istraživanja koja su pokazala da je Afrika za vrijeme dužničke krize u biti uza sva otpisivanje i „bankrote“ u biti više vraćala nego dobivala…

Izuzimam slučajeve kao što je npr. ruski otpis kubanskih dugova, jer su ti i dati iz političkog razloga, pa je i otpisivanje političko.

Naravno, nije svaki dug loš dug – ako uzmete kredit da bi hotel imao dvije zvjezdice više, ako država uloži u neku infrastrukturu koja će sutra donositi novce – to je “zdrav” dug koji se vraća sam. Ali ono na što mi trenutno trošimo – to je dug za dnevnu potrošnju, zaduživanje budućih generacija da bi današnja živjela bez potrebe za reformama.

Zato, da zaključimo, učite djecu jezike – vaša djeca i unuci nemaju nikakve moralne odgovornosti vraćati dugove za koje nisu odgovorni i koje su napravile prošle i sadašnje generacije. I učite ih zanimanja koja su globalno zanimljiva i gdje mogu raditi od Austrije do Australije. A ako vam dođe neki “zabrinuti” (naravno zabrinut za sebe!) i kaže kako je eto nemoralno da vaša djeca odlaze, a dobila su “besplatno” školovanje – samo pogledajte vlastiti odrezak od plaće i koliko mjesečno dajete za poreze i doprinose i pogledajte račune i koliko dajte za PDV – to školovanje svoje djece ste uredno platili i preplatili. I slobodna su otići bilo gdje, gdje ih netko nije već i prije njihova rođenja zadužio.

Državni dug je da ponovimo, samo uzimanje iz usta budućih generacija kako bi sadašnje arčile. U velikom stilu.

Izvor: Index.hr/ZDanas