U novinama se pojavila priča o Luki Rajiću mlađem, sinu istoimenog poznatog tajkuna, koji se preko društevnih mreža doslovno preserava, hvaleći se kako vodi rastrošan i luksuzan život. Luka Rajić mlađi, kojemu je tek sedamnaest godina, uživa u vožnji privatnim avionom, troši nezamislive iznose na obične izlaske, puši najskuplje cigare, nosi najskuplje satove i naravno, vozi najskuplje aute.
“Rodio sam se na vrhu“, kaže za sebe Rajić junior, i uistinu, po pitanju materijalnog bogatstva, malome ništa ne fali.
S druge strane, ako osjeća toliko veliku potrebu da svima pokaže koliko je bogat i koliko dobro živi, bit će kako mora kompenizirati popriličnu prazninu, karakternu ili emocionalnu. Uostalom, mali Rajić nije trenutno naš problem, on je samo plod ili proizvod sustava koji ćemo na kraju ipak morati radikalno mijenjati, naravno, pod uvjetom da i dalje želimo živjeti u Hrvatskoj. Ljubo Ćesić-Rojs je svojedobno izjavio: „tko je jamio, jamio je“ i time dobio aplauz radi provale iskrenosti. Zapravo, Ljubo je rekavši mali dio istine, sakrio mnogo veću istinu. Često se piše o tim našim privatizacijama i pretvorbama, ali se pritom zanemaruje suština ili bit stvari.
Govorimo o korijenima zla, ali se pritom ne analiziraju njegovi uzroci, kao i dugoročne posljedice na raspodjelu moći, pa i jednakih prava na školovanje, posao i dostojanstven život, već se o svemu raspravlja u kontekstu prošlog vremena ili notornih činjenica, kao nešto što je tako, i tu nema ni lijeka ni pomoći. Ljevičari za sve krive HDZ koji je dobrim dijelom odgovoran za „pljačku stoljeća“, ali ako ćemo pošteno, sve je krenulo nizbrdo, mnogo prije HDZ-a, a ljudi koji će u privatizaciji kupovati javna poduzeća za nikakav novac, sumnjivog porijekla nisu bili nikakvi disidenti u Jugoslaviji već naprotiv udbaški pouzdanici i suradnici.
Takvima odgovara trenutna situacija koja se lagano pretvara u vječno stanje, paraliziranu i zagađenu javnu pozornicu u kojoj se uvijek svađaju djeca i unuci, ustaša i partizana. I sad uvjereni antifašisti i komunisti od šume ne vide drveće, pa svoje frustracije usmjeravaju prema braniteljima koji prosvjeduju. Umjesto tajkuna, ratni vojni invalidi su za većinu javnih glasila u Hrvatskoj postali simbol gramzivosti i nepoštenog bogaćenja. Dio krivice snose i njihovi deklarativni lideri koji ih predstavljaju u javnosti, a s kojima se u smislu socijalnih i materijalnih primanja nikako ne mogu identificirati prosječni, obespravljeni i opljačkani građani. Ako stvari promatramo kroz prizmu prošlosti, onda možemo zaključiti kako je politika stvorila privilegiranu klasu pa i kastu bogataša, a sada ti bogataši stvaraju političare.
U početku, još u osamdesetima, mnogi od njih zgrnuli su prve milijune tadašnjih maraka a taj se kapital povećao za nekoliko desetina puta, već početkom devedesetih. Zauzeli su tada glavne pozicije u gospodarstvu, stekli vlasništvo nad firmama, moć i novac, ali su i dalje odgovarali onima koji su im to omogućili. S vremenom, postalo je sasvim normalno, čak i poželjno da svi u ovoj državi kradu. Danas smo u situaciji da nam buduću sudbinu ne određuju samo oni koji su nas posljednjih desetljeća pljačkali, već i njihova djeca, koja nam se uz sve to još i rugaju, jer smo siromašni, i samim time valjda manje vrijedni. Sve bi se to još moglo tolerirati kada ne bi utjecalo na sadašnjost, na mogućnost napredovanja u karijeri. Postoji i alternativni put prema osobnom prosperitetu ali niti on ne zavisi od nečijeg znanja, truda i sposobnosti već je usko vezan uz stranačku pripadnost, političku podobnost, a u karakternom smislu sklonost korupciji i poltronstvu. Poželjno je biti bez kičme, ali i ljudskih vrlina.
Također, iznimno je važno da ste materijalist i da imate skupe poroke. Na taj način, lakše vas kontroliraju oni na višim pozicijama. Čovjek koji je svjestan toga kako su za životnu sreću neke stvari, mnogo bitnije od novca neće zavidjeti oholim i razmaženim sinovima raznih kamiondžija, švercera i ratnih profitera što u jednoj večeri potroše više nego njegova cijela obitelj u godini dana, ali opet razumije kako onaj koji razbacuje novac, taj novac zasigurno nije radom stekao, već ga je na neki način, od naroda, uz blagoslov države otuđio. Mnogi političari poput recimo Stipe Mesića, obično u predizborno vrijeme, obećavali su biračima kako će vratiti novac koji je iznesen iz Hrvatske, ali u praksi nikada nitko nije usudio ni javno reći, tko je to iznio novac iz Hrvatske, tko su ti ljudi, je li to 200 ili više obitelji koje su u posljednjih 20 godina stekli enormno bogatstvo, zapravo jednu neprirodnu količinu para u odnosu na veličinu tržišta i države u kojoj žive?
HDZ je javnosti i medijima predstavio svoj gospodarski program. Iskreno, ne da mi se to ni čitati, niti me briga što im kao kišobran služe svjetski poznati ekonomisti. Znam tko su oni, kao i tko su takozvani poslovni ljudi koji ih okružuju, a dobro sam upoznat i s njihovim načinom rada. Slična situacija je sa SDP-om. Jedina razlika među njima je ideološko-deklarativne prirode, jer što ti ljudi stvarno misle i za što se van osobnog bogaćenja i društvenog uzdizanja zalažu, vjerojatno više ne znaju ni oni sami. Nekada su bivši udbaši, bivši komunisti te vječni političari stvarali tajkune, ali danas su ti tajkuni, od kojih dio živi u inozemstvu, postali veći i utjecajniji od svakog političara, pa i od same države i danas oni kroje budućnost ove zemlje.
Svaki ministar ove pa i buduće vlade je kupljen i ucijenjen dužnosnik koji nema hrabrosti, znanja, ali ni stvarnog mandata da provede nužne reforme, otvori vrata investitorima ili čak istraži kriminal u određenim institucijama. I zato ne smeta običnim građanima to što su neki ljudi besramno bogati već su revoltirani zbog toga kako su se ovi obogatili. I nije problem u tome što je netko bogat, a netko siromašan, već to što radi nečijeg bogatstva, mnogi danas doslovno gladuju.
Marin Vlahović / seebiz.eu
