Sredinom prosinca prošle godine USKOK je nakon završetka istrage podigao optužnicu u tzv. aferi Ribar protiv zadarskog poduzetnika Rena Sinovčića i još sedam osoba te Sinovčićeve tvrtke VOX koje se sumnjiči da su, među ostalim, kroz predstečajnu nagodbu tvrtke VOX d.o.o., a na štetu NK Zadar, nezakonito zaradili više od 121 milijuna kuna.

Osim Sinovčića optužnica je podignuta protiv bivšeg pročelnika zadarske Porezne uprave Vjekoslava Jurline, njegove nasljednice Stoje Mučaji, poreznika Željana Pejkovića, Marka Lozančića i Irene Anić te bivših direktora NK Zadra Novice Erlića i Dalibora Zebića. Osumnjičene USKOK tereti za zlouporabe položaja i ovlasti, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju te poticanje ili pomaganje u tim nedjelima. Riječ je inače o prvoj Uskočkoj istrazi kojom se, među ostalim, istraživala neka predstečajna nagodba. Optužnica protiv Sinovčića i drugih ispisana je na 150 stranica, a cijeli spis sadrži gotovo deset tisuća listova. Krucijalni dio optužnice predstavlja financijsko vještaćenje sudskih vještaka mr. sc. Ksenije Špoljarić i dr. sc. Željka Bunića na ravno 666 stranica u kojem su minuciozno prikazali tokove novca između NK Zadar, Grada Zadra, Sinovčića i njegovih tvrtki od 2000. do 2014.

Osim što traži kaznenu odgovornost svih optuženika USKOK zahtijeva povrat inkriminiranih sredstava u državni proračun i to: za Rena Sinovčića 41,1 milijuna kuna, za Dalibora Zebića 22,4 milijuna kuna i za VOX d.o.o. 57,5 milijuna kuna.

S obzirom na visinu nezakonito prisvojenih sredstava, iznos veći od 120 milijuna kuna, optužnica u aferi Ribar predstavlja finanancijski težu optužnicu od svih afera u kojima se sudi bivšem premijeru Ivi Sanaderu i za koje je osumnjičen bivši predsjednik Gospodarske komore Nadanu Vidoševiću. Slobodna Dalmacija će u dva nastavka donijeti najzanimljivije dijelove optužnice i financijskog vještaćenja kojima USKOk opisuje radnje kojima je Sinovčić na nezakonit način izvlačio novac iz NK Zadar uključujući i preko 25 milijuna kuna novca građana Zadra koje je Klubu isplatio Grad Zadar bez ikakve kasnije provjere na što su stvarno utrošena ta sredstva.

U USKOK-ovoj optužnici stoji da je bivši direktor NK Zadar Novica Erlić 2008. godine na traženje i u dogovoru sa Renom Sinovčićem priznao kao istinitu klupsku obvezu po osnovi jamstva za navodne Sinovčićeve pozajmice igračima od 2000. do 2004. godine iako je znao da NK nema stvarnih obveza prema Sinovčiću jer se one zasnivaju na neistinitim i nevjerodostojnim ugovorima o zajmovima. Tako je NK Zadar “bez ikakve osnove preuzeo obvezu povrata navodnih pozajmica kao jamac platac” nakon što je Erlić naložio sačinjavanje temeljnice od 31. prosinca 2008. godine radi njenog knjiženja u završnom računu Kluba. Time je stvorena obveza NK prema Sinovčiću od čak 42,3 milijuna kuna iako ugovori nisu potpisani od odgovornih osoba u Klubu.

Optužnicom se tvrdi da je Erlić na taj način omogućio isplatu Sinovčiću unatoč tome što su njegova potraživanja i prema zajmoprimcima i prema Klubu otišla u zastaru po sudskoj presudi iz srpnja 2009. godine. Do spora je došlo nakon tužbe NK Zadar protiv igrača, a poslije nepravomoćne presude Klub je otpisao svoja potraživanja od igrača, ali ne i svoja dugovanja prema Sinovčiću kojemu je od 2009. do 2014. isplaćeno 17,3 milijuna kuna. Tim je novcem Sinovčić obavio prijeboj međusobnih potraživanja između NK i svoje tvrtke Vox d.o.o., a preostali dio nepostojećeg potraživanja pretvoren je u njegov ulog u preoblikovanju NK Zadar čime mu je “omogućeno neosnovano stjecanje 119.192 dionice u ukupnom iznosu od 23,8 milijuna kuna” ili 35,06 posto vlasništva Kluba. U optužnici stoji da je Sinovčiću time pribavljena nepripadna materijalna dobit u iznosu od ukupno 41,1 milijun kuna, dok je za taj isti iznos oštećen NK Zadar.

Sinovčić je u svojoj obrani porekao počinjenje kaznenog djela navodeći kako je NK Zadar još 2000. imao dug od 10 milijuna kuna, pa su njegova ulaganja u Klub počela već tada. Sinovčić je izjavio da novac nije uplaćivao na klupske račune, ali ga je svakodnevno donosio u Klub, ponekad i u iznosima od 200 do 500.000 kuna. Taj novac bi međusobno podijelili igrači, a njemu bi Klub poslije sačinio potvrdu da je novac predao. Istražiteljima je pojasnio da su te potvrde imale formu ugovora o pozajmicama, sastavljane su u Klubu i bile bi potpisane od klupske odgovorne osobe i nekih igrača.

U svojoj obrani Sinovčić je naveo kako novac nije uplaćivao na račun jer on svoj novac, koji je čist i na stjecanje kojeg je uredno platio porez, može dati kome želi, pa ga je tako davao i kada bi to zatražio netko od igrača. Priznavanjem njegovih pozajmica Erlić je postupio logično kada se vidjelo da je taj novac doista uložen u Klub, smatra Sinovčić po čijem mišljenju dionice koje je stekao u Klubu ionako ne vrijede ništa, kao ni cijeli NK Zadar u kojega se obvezao ulagati tri milijuna kuna godišnje.

Bivši “vanjski suradnik” objasnio je i porijeklo novca kojega je ulagao u NK i svoje tvrtke.

Od 1976. do 1996. se bavio trgovinom ribom, zarađivao je 20-30.000 maraka dnevno, za njega je radilo i do 70 brodova, a po 200 ljudi je prodavalo ribu i već je ranije, na traženje Ureda za spriječavanje pranja novca, predočio dokumentaciju kao dokaz da uredno posjeduje oko 100 milijuna kuna. To je novac, rekao je Sinovčić, koji je potrošio na NK i VOX d.o.o. Od 2004. se počeo baviti dovođenjem robnih centara u Zadar (Baumax, Supernova) okrupnjavanjem zemljišta i njegovom prodajom stranim ulagačima na čemu je ostvario znatne prihode.

Novica Erlić je potvrdio da je u dobroj vjeri potpisao dokumentaciju kojom se Sinovčiću priznaju potraživanja na ime pozajmica igračima, jer je u postupku preoblikovanja Kluba trebalo razjasniti kolika su bila Sinovčićeva ulaganja. Jesu li mu pritom prezentirani ugovori, nije se mogao sjetiti. Predočen mu je zbir obveza Kluba prema Sinovčiću u vidu nekog dokumenta i potpisao ga je, bez da mu je nešto bilo sporno. Erlić je izjavio da je razgovarao sa Sinovčićem oko pozajmica i povrata sredstava koja je uložio u Klub, znao je za klupsku tužbu prema igračima, ali nije znao jesu li njome obuhvaćene i Sinovčićeve pozajmice. Je li potpisao punomoć odvjetniku koji je zastupao Klub u sporu s igračima, također se nije sjećao.

Ali, u zaplijenjenom Erlićevom osobnom rokovniku istražitelji su otkili njegove bilješke iz kojih proizlazi kako je znao da Klub u sporu s igračima zastupa odvjetnik Andrej Korljan s kojim je kontaktirao i da je upravo Erlić potpisao Korljanovu punomoć, te da je znao kako su tužbom obuhvaćene i Sinovčićeve pozajmice.

U optužnici se navodi da je Erlić bio “u cijelosti upoznat sa svim postupcima poduzimanim u svrhu neosnovanog priznavanja navodnog Sinovčićevog ulaganja u Klub”, te je u “njima aktivno sudjelovao i kontaktirao sa svim bitnim akterima ovih događanja”.

Temeljem uvida u kopije ugovora o pozajmicama, analize utvrđenih okolnosti i njihovim povezivanjem s iskazima svjedoka, te utvrđenim imovinskim stanjem Rena Sinovčića, optužnica tvrdi da je nedvojbeno kako ugovori nisu vjerodostojni i istiniti dokazi da je temeljem njih Sinovčić isplatio bilo kakav novac. Sva 33 ugovora o isplati 42,3 milijuna kuna pozajmica sačinjena su na jednoobrazan način, ni uz jedan ugovor nije priložena isplatnica, potvrda o primitku ili bilo kakav drugi dokument koji bi ukazivao da je do transakcije doista došlo. Pretresom kuća i poslovnih prostora optuženika i razgovorima sa svjedocima, nije utvrđeno postojanje ugovora u izvornicima, pa je Klub i u tužbi protiv igrača Općinskom sudu dostavio kopije, što nije logično s obzirom na visinu iznosa pozajmica. Dakle, tko to ne čuva originale ugovora o milijunskim pozajmicama?

Niti jedan od tih ugovora nije proknjižen u poslovnim knjigama NK za godine kada su pozajmice navodno isplaćene, niti jedan nije ovjeren kod javnog bilježnika, ni u jednom nije navedeno mjesto potpisivanja, ni u jednom ugovoru nije vidljiva ekonomska opravdanost priznavanja obveze NK prema Sinovčiću koji je pozajmice davao osobno, a ne u ime Kluba. Tužitelji zato zaključuju da ovdje nije došlo ni do kakvih transakcija i to svoje uvjerenje grade i na iskazima svjedoka, ali i ljudi koji su u ime Kluba navodno potpisali ugovore o pozajmicama.

Igrači Jerko Mikulić, Dragan Blatnjak i Dalibor Nedić, te pomoćni trener Miodrag Paunović posvjedočili su da ugovore nisu potpisali niti su primili bilo kakav novac, te da sve do 2014. i davanja iskaza policiji nakon klupske tužbe nisu ni znali da ih Klub tuži zbog povrata pozajmica i kratkoročnih kredita. Iz njihovih su iskaza istražitelji zaključili da su ugovori nastali naknadno, u vrijeme preoblikovanja Kluba iz udruge u dioničko društvo. Pozajmice su navodni isplaćivane do 16. ožujka 2004. godine, a klupska tužba je podignuta 19. ožujka 2009. godine, tri dana nakon što je nastupila zastara za posljednji ugovor o pozajmici. I na primjeru Dalibora Nedića tužitelji zaključuju da isplata nije bilo: Nediću je NK Zadar ostao dužan 50.000 konvertibilnih maraka koje je on naplatio preko FIFA-e, do čega ne bi ni došlo da je Nediću zaista isplaćen iznos iz fiktivnog ugovora o pozajmici.

Iskaze Tomislava Rogića, Jakova Suraća i Zvonimira Jurića, koji su izjavili kako su kroz 14 ugovora primili novac, ali ne kao pozajmicu već kao plaću za sebe i ostale igrače, USKOK ne smatra vjerodostojnima i istinitima zbog “njihovog međusobnog dugogodišnjeg izrazito dobrog, prijateljskog i poslovnog odnosa” sa Sinovčićem. I Josip Bilaver, Slaviša Pintar, Josip Butić i Ferdo Milin su svjedočili da su plaću primali u gotovini od Rogića, Suraća, Jurića i Sinovčića, ali je USKOKU nelogično da igrač kojemu Klub duguje za plaću potpiše ugovor o primljenoj pozajmici koju mora vratiti, čime ostaje bez plaće.

Među svjedocima su bili i Franjo Vujasin, Željko Jurjević, Veljko Bubić i Branko Katić koji su od 2000. do 2004. bili direktori ili predsjednici NK Zadar u čije su ime navodno potpisali 27 od 33 sporna ugovora. Sva četvorica su izjavili da “ugovore nisu potpisali, odnosno da se na mjestima gdje se nalazi potpis osobe ovlaštene u ime Kluba – ne nalaze njihovi potpisi.” Primjerice, Vujasin je potpisnik ugovora s Jerkom Mikulićem i Tomislavom Rogićem od 10. rujna 2000., te sa Zvonimirom Jurićem od 21. prosinca 2000. godine, ali Vujasinova radna knjižica dokazuje da je on bio direktor tek od 1. siječnja 2001. godine. Željko Jurjević je posvjedočio da nije potpisao ugovore s Issahom Morom, Rogićem, Suraćem, Mikulićem, Jurićem i Amugijem.

Da nikada nisu primili nikakav novac u vidu pozajmica ili kratkoročnih kredita, ni od Sinovčića ni od NK, posvjedočili su i Zoran Bogešić, Joško Martin Grgić, Slavko Mandić, Miroslav Vukić, Ante Jurjević, Josip Miočić, Dražen Gović, Dražen Jurčić, Damir Čačić, Darko Jozinović, Nikola Matković, Danijel Subašić, Zoran Vujčić, Ivica Antolić, Kristijan Gržetić, Dragan Ivanov i Vladimir Balić.

Eduard Duka je bio predsjednik Kluba 2001./2002. godine, ali nikada nije čuo za ugovore o pozajmicama niti je vidio isplate. Potvrđuje to i Lenko Milin, njegov prethodnik, kojemu je posve nevjerojatno da bi se u ugovorima radilo o višemilijunskim iznosima. Josip Bepo Bajlo je u Klubu od 2000. obavljao razne dužnosti, ali je i on potvrdio da nikada nije čuo za ugovore o pozajmicama niti je vidio kakvu isplatu.

Početkom 2002. godine tajnik Kluba je postao Mladen Baždarić koji je u istrazi kazao da je Sinovčić od 2002. do 2005. godine isplatio oko 20 milijuna kuna, te su ta davanja evidentirana u klupskom računovodstvu. Baždarićev iskaz USKOK smatra nevjerodostojnim jer u poslovnoj dokumentaciji Kluba te uplate ne postoje niti je za to otkriven bilo kakav dokaz. Osim toga, Baždarić je rekao da nikada nije vidio ugovore o pozajmicama, ali je to kao svjedokinja demantirala Dubravka Erceg, šefica klupskog računovodstva.

Ona je vidjela originale ugovora, kopirala ih i predala Baždariću koji je upravo pisao tužbu protiv igrača temeljem tih ugovora, ali u klupskom računovodstvu nikada nije vidjela potvrde o preuzimanju novca ili bankovne izvatke uz sporne ugovore. Svjedokinja je potvrdila da su Sinovčićeva potraživanja proknjižena i unešena u završni račun za 2008., što su od nje tražili Sinovčić i Erlić i to zato što je Klub u 2009. išao u preoblikovanje. Mada joj se to činilo nelogičnim, Erceg je po sudskoj presudi isknjižila klupska potraživanja od igrača, ali ne i Sinovčićevo potraživanje od Kluba, što je od nje tražio Baždarić.

Na koncu “lanca svjedoka”, istražitelji su razgovarali i s revizorom Branimirom Pinčićem, angažiranim na izradi elaborata u procesu preoblikovanja NK, koji je potvrdio da u klupskoj dokumentaciji 2008. nisu bili evidentirani ugovori o pozajmicama. Pinčić je izjavio da su, u Sinovčićevo ime, Baždarić i Erlić od njega tražili da potpiše bilancu Kluba za potrebe privatizacije, ali je on to odbio učiniti.

Pozajmice je u svom elaboratu potvrdio Marijan Marinčić i to raspolažući, kako je istražiteljima naveo, “nekim kopiranim ugovorima o pozajmicama” dok “originale ugovora nije vidio”. Marinčić je potvrdio da je “u elaboratu priznao obveze Kluba prema Sinovčiću”, temeljem tog elaborata obavljena je pretvorba, a Marinčić je izjavio, stoji u optužnici, kako je “samo njegova pretpostavka da je Sinovčić, ali možda i netko drugi, dao 42 milijuna kuna, ali dokaza da je novac doista dan, u dokumentaciji nema”.

KADA SU I S KIM SKLOPLJENI FIKTIVNI UGOVORI OD 42 MILIJUNA KUNA
10.9.2000.: Jerko Mikulić (milijun kuna), 10.9.2000.: Tomislav Rogić (milijun i 235.000), 21.12.2000.: Zvonimir Jurić (milijun kuna), 14.5.2001.: Issah Moro (dva milijuna i 69.000), 11.7.2001.: Tomislav Rogić (milijun i 21.000), 20.8.2001.: Jakov Surać (milijun i 116.000), 16.9.2001.: Jerko Mikulić (milijun i 120.000), 1.10.2001.: Zvonimir Jurić (milijun i 325.000), 11.12.2001.: Tomas Tetteh Amugi (dva milijuna i 50.000 kuna), 10.01.2002.: Dalibor Zebić (milijun i 260.000), 02.02.2001.: Dalibor Nedić (milijun i 100.000), 20.3.2002.: Jakov Surać (milijun kuna), 8.4.2002.: Tomislav Rogić (milijun i 115.000), 11.4.2002.: Tomas Tetteh Amugi (dva milijuna i 500.000), 10.5.2002.: Dragan Blatnjak (milijun i 235.000), 1.6.2002.: Miodrag Paunović (milijun i 283.000), 10.7.2002.: Zvonimir Jurić (milijun i 128.000 kuna), 6.8.2002.: Jerko Mikulić (897.000), 10.1.2003.: Zvonimir Jurić (800.000), 18.2.2003.: Tomislav Rogić (milijun kuna), 4.3.2003.: Dalibor Nedić (milijun i 200.000), 24.4.2003.: Dragan Blatnjak (milijun i 700.000), 15.5.2003.: Jakov Surać (milijun i 100.000), 20.6.2003.: Miodrag Paunović (500.000), 11.7.2003.: Jerko Mikulić (milijun kuna), 24.8.2003.: Dalibor Zebić (dva milijuna i 100.000), 31.12.2003.: Tomas Tetteh Amugi (dva milijuna 930.000), 11.1.2004.: Jerko Mikulić (700.000), 20.1.2004.: Zvonimir Jurić (800.000), 26.1.2004.: Jakov Surać (milijun kuna), 21.2.2004.: Tomislav Rogić (milijun kuna) 25.2.2004.: Tomas Tetteh Amugi (dva milijuna), 16.3.2004.: Dalibor Zebić (milijun kuna).

KAKO SE TROŠIO NOVAC GRADA ZADRA?
Temeljem lažnih ugovora o pozajmicama, na računu Rena Sinovčića i njegovih tvrtki završavao je i namjenski novac kojega je NK Zadru isplaćivao Grad Zadar, tvrde financijski vještaci. U optužnici se navodi kako je od 2008. do 2014. godine Grad Zadar doznačio Klubu 25,1 milijun kuna, a ukupne uplate Klubu iznosile su u tome periodu 69,7 milijuna. Od ukupnih uplata, čak je 52,08 posto sredstava isplaćeno Sinovčiću i njegovim tvrtkama. Pritom mu je, kažu vještaci, “nesporno isplaćivan namjenski doznačen novac Grada Zadra”.
Vidljivo je to, tvrdi se dalje u financijskom vještačenju, iz činjenice da su gradske uplate i klupske isplate Sinovčiću vremenski usko povezane: “po uplati novca od strane Grada Zadra, slijedila bi isplata u korist Rena Sinovčića i s njime povezanih trgovačkih društava”.

NEUHVATLJIVI ISSAH MORO I TOMAS TETTEH AMUGI
Među igračima NK Zadar kao zajmoprimci su navedeni i Issah Moro (jedan ugovor) i Tomas Tetteh Amugi (četiri ugovora), ali istražitelji nisu uspjeli razgovarati s njima “jer je tijekom istrage bilo nemoguće utvrditi njihovo boravište”. Međutim, optužnica barata svjedočenjem Ivice Antolića, Branka Katića i Željka Jurjevića koji tvrde da su se ta dva igrača u Klubu zadržala vrlo kratko, Moro svega oko mjesec dana, pa se u optužnici kaže da nema osnove i da je posve nevjerojatno da su im isplaćene milijunske pozajmice – Moru dva, a Amugiju čak 9,4 milijuna kuna.
Svjedoci su izjavili da je Amugi napustio Klub zbog nepodmirenih dugova prema njemu, radilo se o izrazito skromnoj osobi koja je bila u nezavidnoj financijskoj situaciji, a Klub mu nije platio niti avionsku kartu pri povratku u Ganu nego je to uradio Tankerkomerc kao klupski sponzor.

NIJE MOGAO POZAJMLJIVATI – BIO JE U MINUSU
Analizom porezno evidentiranih prihoda, prometa nekretninama, pokretninama i dionicama, financijsko-knjigovodstveni vještaci su utvrdili da u razdoblju od 2000. do 2004. godine, kada su potpisani sporni ugovori o pozajmicama od 42 milijuna kuna, Reno Sinovčić nije “raspolagao dostatnim novčanim sredstvima ili drugom imovinom” kojima bi mogao pozajmljivati novac iz 33 ugovora. Vještaci navode kako su Sinovčić i njegova supruga Milena od 1. siječnja 1996. pa do 31. prosinca 2004. godine imali ukupne dokumentirane primitke od 632.735 kuna i izdatke od 725.134 kune što pokazuje da su imali minus od 88.382 kune.
Proizlazi to i iz svjedočenja Fredija Nikpalja kojega se u optužnici naziva Sinovčićevom osobom od povjerenja i bliskim suradnikom koji je “bio ovlašten za raspolaganje po računima trgovačkih društava u vlasništvu” Rena Sinovčića. Nikpalj je istražiteljima izjavio da mu Sinovčić nikada nije govorio o pozajmicama igračima ili Klubu, a u optužnici stoji kako je njegovim iskazom potvrđen nalaz vještaka da je Sinovčić značajna financijska sredstva ostvario tek 2005. ili 2006. godine kroz poslovanje Gaženica projekta, Stanovi projekta i Granit Vrkića.

Izvor: Zadarski.hr/ZDanas