Financijski najteži dio USKOK-ove optužnice protiv Rena Sinovčića odnosi se na predstečajnu nagodbu njegove medijske tvrtke Vox u kojoj je krivo prikazao financijsko stanje tvrtke te tako izgirao vjerovnike u čemu mu je pomagao osmo okrivljeni Dalibor Zebić. Prema stavu istražitelja Sinovčić (prvookrivljeni) je svojoj tvrtki Vox (devetookrivljena) pribavio nepripadnu imovinsku korist u visini otpisanih dospjelih potraživanja vjerovnika i kamata u iznosu od 57,568.678,71 kune, čime je za 5,6 milijuna oštetio Ministarstvo financija kao vjerovnika, a ostale vjerovnike za ukupan iznos od 51,9 milijuna kuna. Istodobno je Daliboru Zebiću pribavio imovinsku korist od 22,447.799 kuna i time onemogućio vjerovnike u naplati neotpisanog dijela njihovih potraživanja.
Opisani krimen Sinovčić i Zebić napravili su u razdoblju od 5. siječnja 2013. do 30. siječnja 2014. u Zagrebu i Zadru. Sinovčić je kao vlasnik i direktor Voxa, a nakon što je FINA-i podnio prijedlog za pokretanje predstečajne nagodbe tvrtke, članovima nagodbenog vijeća dostavio plan i izmijenjeni plan restrukturiranja i drugu financijsku dokumentaciju u kojoj je neistinito naveo da je Vox vlasnik jedinog poslovnog udjela u tvrtki Vox Centar na koju je Sinovčić prethodno prenio najvredniji dio imovine, poslovnu zgradu u izgradnji, procijenjenu na 22,447.800 kuna. Sinovčić je u izmijenjenom planu tvrdio da će prodajom toga dijela za 500 tisuća eura Voxu pribaviti sredstva za podmirivanje vjerovnika nakon okončanja predstečajne nagodbe, iako je, tvrde istražitelji, bio svjestan da takva mogućnost ne postoji. Naime, Sinovčić je 28. lipnja 2013. taj poslovni udio Voxa prenio u vlasništvo Dalibora Zebića za jednu kunu, pri čemu su oboje znali da time sprečavaju namirenje vjerovnika koji su od Voxa potraživali preko 77 milijuna kuna.
Istražitelji osim toga Sinovčića optužuju da je uz potraživanja drugih vjerovnika Voxa koja je priznao, lažno predočio i svoje potraživanje prema Voxu u iznosu od 17,687.267 kuna koja je prethodno ugovorom samo formalno bio prenio na Dalibora Zebića, iako su oboje znali da dio tog potraživanja od 9,9 milijuna kuna stvarno ne postoji. Ta tražbina je, tvrde istražitelji, zapravo dio duga Voxa prema NK Zadru kojeg je Sinovčić preuzeo na sebe temeljem nepostojećih potraživanja prema NK Zadru, o čemu je Zadarski.hr pisao prethodni dan.
Sinovčić je, nadalje, kao direktor Voxa pred nagodbenim vijećem neistinito priznao svoja potraživanja prema Voxu u iznosu od tri milijuna i 477 tisuća kuna koja je također prethodno samo formalno bio prenio na Zebića, iako su oboje znali da je dio tog duga u iznosu od najmanje 2,5 milijuna kuna stvarno ne postoji i da je nastao Sinovčićevim preuzimanjem duga od Voxa prema tvrtkama “PBP gradnja” i radnicima “Gortan građenja”, koji su radili na izgradnji nove poslovne zgrade tvrtke Vox, a koje Sinovčić nikada nije podmirio.
Na opisani način Sinovčić je, upravo na temelju svojih priznatih i neistinitih tražbina, formalno prenijetih na Zebića u ukupnom iznosu od 12,4 milijuna kuna, ostvario potrebnu većinu glasova vjerovnika u postupku predstečajne nagodbe čije tražbine iznose 67,81 posto od ukupnog iznosa od 77,3 milijuna kuna. Kako je to više od dvije trećine iznosa duga, nagodbeno vijeće je prihvatilo predloženi plan financijskog i operativnog restrukturiranja Voxa kojem su na taj način otpisana dospjela potraživanja vjerovnika u iznosu od čak 70 posto, kao i cjelokupan iznos kamata na potraživanja. Pravomoćnost odluke nagodbenog vijeća potvrdio je Trgovački sud u Zadru 21. siječnja 2014. godine.
U postupku dokazivanja svojih optužbi uskokovi istražitelji oslonili su se na prikupljenu dokumentaciju, iscrpnu analizu financijskih vještaka, svjedočenja osumnjičenih, članova nagodbenog vijeća FINA-e (Suzana Budišćak Kupčinec, Jasna Mulalić, Elizabeta Banić), povjerenika predstečajne nagodbe Ivana Rude, knjigovođama i računovođama Voxa (Dubravka Erceg, Ivana Čirjak, Anđela Trošelj, Marina Srzentić, Tea Sjauš, Ivana Čirjak), zastupnicima građevinskih tvrtki (Dario Papeš, Zdravko Galić, Ivan Anić, Drago Brkić), desetak radnika Gortan građenja, revizora tvrtke Repos Marijana Marinčića…
U svojoj obrani Sinovčić je rekao da je novu poslovnu zgradu Voxa, koja je imala dugove prema Hypo banci u visini 15 milijuna kuna, prenio na Zebića sa svim obavezama. Negirao je da je bila riječ o fiktivnim ugovorima, a prijenos udjela Voxa (zgrade) u novu tvrtku Vox Centar napravio je kako bi spasio obje tvrtke. Smatra da ne može biti riječ o šteti od 22 milijuna kuna, jer je tvrtka Vox centar u tom trenutku nije vrijedila više od 15 milijuna kuna, dok je banka imala upisane terete od 17 milijuna kuna. Uz to, ugovor o kreditu je bio raskinut i bilo je pitanje vremena kada će banka nekretninu ovršiti. Svoja potraživanja prema Voxu u iznosu od 21 milijun kuna prenio je na Zebića kako bi on i njegova supruga bili zaštićeni, budući da je sa Zebićevom suprugom bavio dovođenjem trgovačkih centara u Zadar (Supernova, Bauhaus, Baumax). Istražiteljima je rekao da je Vox ulagao svoj novac i za ono što je prebačeno Zebiću postoje računi. “Za novčane iznose iz ugovora postoji dokumentacija, a da li su ti novci plaćeni ili će biti plaćeni, o tome se može razgovarati” kazao je Sinovčić istražiteljima.
Priznao je svoje obveze prema radnicima Gortana građenja na ime neisplaćenih plaća i otpremnina u visini 3,4 milijuna kuna preuzete od Voxa tvrdeći da je radnicima isplatio sve plaće i do 70 posto otpremnina, a novac im je davao u gotovini. Priznao je i potraživanje Porezne uprave na ime PDV u visini 5 milijuna kuna nastalo prijenosom nekretnine iz Voxa u Vox centar, zbog čega je Stoja Mučaji tražila od nagodbenog vijeća prekid predstečajne nagodbe i provođenje poreznog nadzora Voxa.
Zebić je u svojoj obrani naveo da se kao profesionalni nogometaš ne razumije u gospodarske odnose. Sinovčiću, svom kumu i prijatelju dvadeset godina, odlučio je pomoći kad su NK Zadar i Vox bili u problemima, na način da se višegodišnja ulaganja Sinovčića u Vox prebace na njega “kako u slučaju stečaja ne bi došlo do gubitka imovine”. Ugovore o prijenosu potraživanja potpisao je na Sinovčićevu inicijativu koji mu je rekao da želi zaštiti svoje ulaganje da firma ne ode u stečaj i zaposlenici ostanu raditi. Sinovčić mu je također rekao da je potrebno sklopiti predstečajnu nagodbu u kojoj se vjerovnici odriču dijela svojih potraživanja. Zebić je smatrao da je sve to bezazleno i da je riječ samo o situaciji na papiru da bi se ostvarila neka prava.
U dobroj vjeri je potpisao ugovore o prijenosu potraživanja prema Voxu na sebe bez namjere ostvarenja imovinske koriste, prijevare vjerovnika i porezne utaje. Samo se dogodilo, kazao je Zebić istražiteljima, da je u najboljoj namjeri želio pomoći prijatelju. Iako on osobno nije imao nikakvih potraživanja prema Sinovčiću koja bi bila temelj za sklapanje ugovora o prijenosu potraživanja, prijenos poslovnog udjela Voxa (u Vox Centar za jednu kunu, op.a.) napravio je na traženje Sinovčića kako ne bi došlo do otuđenja zgrade. Osobno je mislio da je to dozvoljeno, da se radi o nekoj fiktivnoj naplati nečega. Ugovor o raskidu ugovora o prijenosu poslovnog udjela nije nikad potpisao, ne zna da li je Voxov poslovni udio još uvijek u njegovom vlasništvu, a sve to je “učinjeno radi zaštite od stečaja i banke”.
Međutim, temeljem prikupljenih dokaza, istražitelji su utvrdili da je tražbina Dalbora Zebića od 12,4 milijuna kuna, koju mu je prenio Sinoivčić u predstečajnoj nagodbi Voxa, bila neistinita i nepostojeća, a upravo temeljem te tražbine Sinovčić je kao direktor Voxa ostvario potrebnu većinu glasova vjerovnika za otpis dospjelih tražbina u visini 57,5 milijuna kuna. Naime, članovi nagodbenog vijeća i povjerenik stečajne nagodbe Ivan Rude nisu imali saznanja niti sumnju da je Zabićeva tražbina neosnovana, a Sinovčić je u postupku predstečajne nagodbe izjavio, što mu je i zakonska obveza te zapisnički konstatirano, da su sve tražbine istinite i realne, a i revizor je svemu tome dao pozitivno mišljenje.
Sinovčić je međutim znao da Zebićeva potraživanja od 12,4 milijuna kuna stvarno ne postoje, no unatoč tome priznao ih je kao istinita, temeljem čega je ostvario cilj koji je time želio i postići, a to je otpis većine dospjelih dugova Voxa.
Budući da dug Voxu od 57,5 milijuna kuna otpisan kao posljedica povrede dužnosti zaštite imovinskih interesa vjerovnika, čije je interese Sinovčić trebao štititi, Vox je time ostvario “nepripadnu imovinsku korist u visini svih otpisanih dospjelih potraživanja vjerovnika” jer bez nepostojećih Zebićevih tražbina Sinovčić ne bi imao većinu glasova vjerovnika za prihvaćanje predstečajne nagodbe, a potraživanja ne bi bila otpisana. Na taj je način Sinovčić ujedno oštetio sve vjerovnike Voxa u visini njihovih otpisanih, a dospjelih potraživanja.
Nadalje, nakon što je podnio prijedlog za otvaranje predstečajne nagodbe Voxa, Sinovčić je na Zebića, uz naknadu od jedne kune, prenio jedinu vrijednu imovinu Voxa, vlasništvo poslovnog udjela u Vox centru (poslovna zgrada) u vrijednosti 22,4 milijuna kuna. Prijenos je obavljen 28. lipnja 2013. ali sve do 30. rujna 2014. nije evidentiran u poslovnim knjigama Voxa. Tu činjenicu, međutim, Sinovčić nije prezentirao niti vjerovnicima niti članovima nagodbenog vijeća u tijeku predstečajne nagodbe. Štoviše, u tijeku postupka, Sinovčić je u planu dostavljenom FINA-i u lipnju 2013. kao i u izmijenjenom planu dostavljenom u listopadu 2013., tvrdio kako je poslovna zgrada i dalje u vlasništvu Voxa i kako će njenom prodajom za pola milijuna eura namiriti dio vjerovnika i osigurati poslovanje Voxu u naredne četiri godine.
Financijskim vještačenjem istražitelji su utvrdili da Zebić nije imao nikakvih potraživanja prema Sinovčiću, niti Voxu pa su zaključili da je obrana Sinovčića u tom dijelu neistinita, a prijenos potraživanja na Zebića nije imao nikakvog stvarnog ili poslovno opravdanog razloga.
Osim toga, ističu istražitelji, Zebić je dugogodišnji prijatelj Sinovčića, njegova “osoba od posebnog povjerenja”. Naime, Zebić je, uz to što je bio dugogodišnji igrač i trener NK Zadar, imenovan i direktorom kluba istovremeno kad je Sinovčić postao predsjednik Nadzornog odbora. Nadalje, na dugogodišnju dobru suradnju Sinovčića i Zebića ukazuje i činjenica da je Zebić tijekom profesionalne karijere u NK Zadar od 2002. do 2004. sa Sinovčićem sklopio više ugovora temeljenih kojih mu je posudio 4,260.000 kuna. Osnovom tih i drugih istovrsnih ugovora, za koje su istražitelji tijekom istrage utvrdili da su neistiniti, stvorena je obveza NK Zadra prema Sinovčiću koja prelazi 42 milijuna kuna.
Iz svih navedenih razloga istražitelji smatraju dokazanim da je Zebić svojim postupanjem pomogao Sinovčiću kao direktoru Vox u počinjenju kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2.KZ-a, odnosno pomogao mu je da protivno zakonskim dužnostima koje ga obvezuju na zaštitu imovinskih interesa vjerovnika pribavi imovinsku korist Voxu u iznosu od 57.5 milijuna kuna, Zebiću u iznosu od 22.4 milijuna kuna, a sve to oštečujući vjerovnike Voxa.
Posebno poglavlje optužnice u “Aferi Ribar” odnosi se na petero zadarskih poreznika (Vjekoslav Jurlina, Stoja Mučaji, Željan Pejković, Marko Lozančić i Irena Anić) koje se tereti da su od prosinca 2010. do 5. srpnja 2013. godine na traženje i u dogovoru s Renom Sinovčićem poduzimali niz nezakonitih radnji kako bi Sinovčićevoj tvrtki VOX d.o.o. omogućili i osigurali nenaplatu dospjelog i ovršnog poreznog duga u početnom iznosu od milijun i 297.259 kuna, te nenaplatu daljnjih dospjelih dugova čime su prouzročili štetu državnom proračunu. Sve je to, tvrde tužitelji, rađeno na višekratna traženja Rena Sinovčića koji ih je potaknuo da kao službene osobe iskoriste svoj položaj i ovlasti.
Okrivljeni poreznici, stoji u optužnici, kontinuirano nisu poduzimali radnje koje su bili dužni poduzeti radi prisilne naplate poreznog duga, nego su pogodovali interesima VOX-a, pa su svojim nezakonitim radnjama omogućili rast neplaćenog poreznog duga s početnih 1,3 milijuna na preko 2,6 milijuna. Optužnica namjerava dokazati da su sve te nezakonite radnje poreznici mogli poduzimati samo zajednički i u dogovoru, jer nitko od njih samostalno “ne bi mogao odlučivati o odobrenju i ukidanju reprograma, osujetiti naplatu dospjelog poreznog duga niti odugovlačiti s provođenjem pojedinih radnji u cilju sprječavanja ovrhe i naplate”.
Poreznike se tereti za izbjegavanje ovrha i blokade poslovnih računa VOX-a, dopuštanje obročnih otplata duga i na maksimalnih 36 mjesečnih rata čak i kada za to nije bilo zakonskih uvjeta, neopravdano odobravanje reprograma dugova unatoč tome što se znalo da je riječ o neurednom platiši poreznih obveza i obročnih otplata, “propuštanje” neodrživog financijskog i poslovnog plana za reprogram. Tako je Sinovčiću omogućeno da osujeti naplatu poreznog duga, a VOX je od prosinca 2010. do srpnja 2013. neometano poslovao preko neblokiranih poslovnih računa čime je, u konačnici, državni proračun oštećen za preko dva milijuna kuna.
Međutim, u svojoj je obrani Sinovčić kazao da u Poreznoj upravi nije imao ništa povoljniju situaciju od bilo koje druge tvrtke i da se nije družio s okrivljenim poreznicima niti su mu oni pogodovali. U vrijeme recesije 2010. godine i njegova je društva zahvatila kriza, a kako su u to vrijeme stupili na snagu zakoni kojima su omogućeni reprogrami poreznih dugova, zahtjeve je podnosio Poreznoj upravi, protokolirao ih kao svaki drugi porezni obveznik i nije tražio nikakve privilegije niti je na bilo što prisiljavao porezne službenike, ustvrdio je Sinovčić.
Iz iskaza nekoliko poreznih službenica istražitelji su otkrili da se ovrha nije na isti način provodila prema svim dužnicima. Kada bi dužnici zatražili odgodu ovrhe, kod “većih i zvučnijih” dužnika praksa je bila da se o tome konzultiraju s voditeljem Ispostave, a VOX je bio i veći i zvučniji dužnik. Dvije su službenice tako potvrdile da im je Željan Pejković u nekoliko navrata dao nalog da se odgodi ovrha nad VOX-om, ali Pejković to poriče tvrdeći da za to ne postoji dokaz i da je tražio poduzimanje ovrhe prema svim dužnicima.
U optužnici se kao nesporno dokazano navodi da je Pejković davao naloge službenicama da ne donose rješenja o ovrsi i to samo prema dijelu dužnika među kojima je bio i VOX zbog čega su njegovi dugovi i ostali nenaplaćeni.
Nekadašnji pročelnik Porezne uprave Vjekoslav Jurlina bio je u peteročlanoj Komisiji koja je odobrila drugi reprogram VOX-ovih dugova, a Jurlina je u svojoj obrani izjavio da su se odluke o reprogramu uvijek donosile jednoglasno. Točno je da je VOX bio neuredni porezni obveznik, međutim ni jedno od društava kojima je reprogram odobren nije bilo uredni porezni obveznik, kazao je Jurlina dodajući da niti je mogao, a niti je utjecao na svoje podređene da učine nešto nezakonito. U svojoj je obrani, potvrđujući da nije bilo nadglasavanja oko reprograma, vrlo slično govorila i Irena Anić po kojoj “nikome tko je bio uredan porezni obveznik nije odobren reprogram jer ga taj poduzetnik nije niti tražio”, a smisao reprograma i jest bio da ga dobiju neuredni obveznici.
Ali, tužitelji dokazuju da je Komisija znala da VOX ne udovoljava zakonskim uvjetima, ne plaća obveze i rate na vrijeme, te da nije uzeta u obzir neodrživost VOX-ovog poslovnog i financijskog plana zbog čega je trebalo odbiti reprogram. Uostalom, kada bi se reprogram odobravao samo temeljem zadovoljavanja formalnih uvjeta i svim podnositeljima zahtjeva, postojanje i rad Komisije koja odobrava reprogram bio bi besmislen, smatraju tužitelji ističući da je i službenicama bilo čudno odobravanje drugog reprograma VOX-u kada nisu ispunjene ni obveze iz prvog.
Pročelnica Stoja Mučaji se nije mogla sjetiti je li sudjelovala u radu Komisije pri reprogramu VOX-ovih dugova, ali je potvrdila da je zahtjev sadržavao sve potrebno da mu se udovolji. Mučaji se nije sjećala je li netko ukazivao da je nešto sporno u VOX-ovom zahtjevu, što bi je inače potaknulo da ga provjeri, a istražiteljima je rekla i kako se kasnije sama uvjerila da VOX u kontinuitetu nije ispunjavao svoje porezne obveze, te je istaknula da snosi odgovornost što nije posebno analizirala predmet već samo predočeno formalno zadovoljavanje uvjeta.
Međutim, stoji u optužnici, Komisiji je, pa i Stoji Mučaji, bio na uvidu cijeli predmet pa i službena bilješka po kojoj je VOX-u prethodno već izdana opomena zbog neplaćanja poreznih obveza.
KAKO JE SINOVČIĆ “PREVESLAO” RADNIKE GORTANA
Sinovčić je na Zebića bio prebacio i preuzete dugove Voxa prema građevinskim tvrtkama koje su radile na novoj zgradi tvrtke Vox. Prema PBP gradnji, koja je postavljala stolariju, Vox je ostao dužan 1,473.110 kuna, a prema Gortan građenju 1,148.754 kuna. Iako se Sinovčić medijski hvalio da je svim radnicima Gortana isplatio plaće i potraživanja, istražitelji su iz svjedočenja desetak radnika Gortana doznali da im je Sinovčić na ruke isplatio ukupno 95.115 kuna, a ostatak im nikada nije dao. Štoviše, Dario Papeš iz tvrtke PBP gradnja je svjedočio da nije imao nikakvih saznanja o provođenju postupka predstečajne nagodbe nad Voxom, niti ga je o tome izvjestio Sinovčić pa svoja potraživanja nisu ni prijavili. Nakon provedene istrage istražitelji su zaključili da Sinovčić preuzimanjem obveza Voxa prema građevinskim tvrtkama nije imao namjeru podmirenja njihovih potraživanja već je isključivo sve radnje poduzimao kako bi u postupku predstečajne nagodbe nad Voxom ostvario znatnu imovinsku koristi Voxu u visini otpisanih djelova dugova te, posljedično, počinio znatnu štetu vjerovnicima. Naime, Sinovčić je preuzeta potraživanja od Voxa prema građevinskim tvrtkama prebacio na Zebića koji je, u statusu vjerovnika, u predstečajnog nagodbi po njegovoj uputi pozitivno glasao o planu restrukturiranja i time omogućio otpis dugova.
U PRETRESU KUĆE PRONAŠLI “KLJUČAN” DOKUMENT
Da je Sinovčić imao prikrivene namjere u postupku predstečajne nagodbe istražitelji su otkrili zahvaljujući, među ostalim, dokumentu kojeg su pronašli u Sinovčićevoj kući tijekom pretresa 2. prosinca 2014. Istražitelji naime smatraju da je Sinovčić znao koliko vjerovnika i sa kojim iznosima tražbina će se pozitivno izjasniti na predloženi predstečajni plan Voxa te koji iznos neosnovanih tražbina prebačenih na Zebića mu je bio potreban da plan bude prihvaćen, a dugovi otpisani. Na pronađenom dokumentu, navode istražitelji, naznačeno je koliki je iznos tražbina od strane vjerovnika, Ministarstva financija i Hypo banke potrebno osporiti kako bi Vox sklopio predstečajnu nagodbu.
ZAŠTO JE SINOVČIĆ BIO LJUT NA STOJU MUČAJI?
Reno Sinovčić, Dragan Kaštela i Marin Anzulović su kao članovi javnog trgovačkog društva Zadar Security svojom osobnom imovinom jamčili za porezni dug tvrtke od 3,6 milijuna kuna. Porezna uprava je napisala rješenje o ovrsi sredstava na njihovim računima, ono je 26. listopada 2012. postalo izvršno, ali je na obaveznu provedbu u FINA-u poslano tek nakon 96 dana što je državni proračun oštetilo za 241.898 kuna, a USKOK je zbog toga optužio Marka Lozančića koji je napisao rješenje i pročelnicu Stoju Mučaji koja je rekla da sebe smatra odgovornom za situaciju s tim rješenjem.
Neposredno prije toga Zadar Security se preoblikovao iz javnog trgovačkog društva u dioničko društvo, dok su poreznici teretili članove bivšeg JTD, pa su suradnici upozorili Mučaji da se rješenjem neće naplatiti dug već je netko od njih predložio naplatu iz Sinovčićevih nekretnina. Sinovčić je najprije nudio svoj i poslovni udjel Zvonimira Nižića Grofa u VOX-u, ali je to odbijeno, pa je nudio zemljište na Hvaru. Provjerom je ustanovljeno da zemljište vrijedi tri milijuna kuna, dovoljno za naplatu duga, ali se ispostavilo da na zemljištu postoji založno pravo. Potom je Sinovčić baratao i s navodnim kreditom inozemne banke od 50 milijuna eura, ali je Mučaji to odbila.
Zato se smatra odgovornom jer je, znajući da Sinovčić ne posluje preko računa, pokušala ići s naplatom kroz nekretnine. Ali, kada je Mučaji, kako je rekla, shvatila da ih Sinovčić samo zavarava, rješenje su tek tada poslali na provedbu FINA-i umjesto u trenutku njegove izvršnosti, kako zakon nalaže.
Sinovčić je u svojoj obrani govorio o sastanku na kojemu je bio s Mučaji, Lozančićem i Irenom Anić, a smatrao je da ga je Mučaji prevarila jer mu je obećala da će prihvatiti naplatu duga iz nekretnina ako on povuče žalbu na rješenje o ovrsi. Nakon što je on pristao i povukao žalbu, Porezna je aktivirala dug, naveo je Sinovčić.
ŠTO JE OTKRIVENO U MOBITELU IRENE ANIĆ?
Pretragom je u Sinovčićevom mobitelu pronađen i privatni broj Irene Anić, dok je pretragom njenog mobitela pronađeno 16 SMS poruka kojima jedno drugome čestitaju razne blagdane, izražavaju sućut i slično. U računalu Irene Anić pronađen je bjanko obrazac jednog VOX-ovog dopisa, pa istražitelji zaključuju da se radilo o izrazito prisnim i prijateljskim odnosima u kojima Anić, kao službenica Porezne uprave zadužena za ovrhu, Sinovčića “očito savjetuje u postupcima pred istim poreznim tijelom u kojemu je zaposlena i provodi ovrhu prema ovršenicima, pa tako i VOX-u”.
Sinovčićeva povezanost s poreznicima proizlazi i iz iskaza svjedokinje Sanje Goje koja je potvrdila da je dolazio u urede Irene Anić i Vjekoslava Jurline, te da “svi oni rade u relativno maloj sredini u kojoj svatko svakoga zna i u kojoj je Sinovčić bio neprikosnoveni lokalni moćnik”. Sinovčićeve kontakte s okrivljenicima i dolaske kod Irene Anić potvrdila je i Stoja Mučaji, pa u optužnici stoji da ti kontakti, s “obzirom na ulogu i značenje Sinovčića u maloj i zatvorenoj sredini, svakako prelaze karakter uobičajenih kontakata čemu je uzrok očigledni imovinski interes koji je Sinovčić nesporno imao kao poduzetnik koji je na svaki način, dobrim i bliskim, a profesionalno neprimjerenim odnosima, nastojao osujetiti i osujetio svaku mogućnost naplate poreznog duga”.
Izvor: Zadarski.hr
