HNK Zadar obilježit će Svjetski dan kazališta izvedbom svoje predstave F.G.Lorca, DOM BERNARDE ALBE u četvrtak, 31. ožujka s početkom u 20 sati jer zbog blagdana Uskrsa neće igrati na dan obilježavanja 27. ožujka. Predstava je premijerno izvedena u prosincu 2015. te je postigla izuzetno dobar prijem kod publike i kritike. Predstavu je režirao višestruko nagrađivani i renomirani hrvatski redatelj Dražen Ferenčina, a u predstavi igraju: Jasna Ančić, Tihana Lazović, Žana Bumber, Helena Kalinić, Mia Zara Burčul, Sanja Petrovski, Anđela Ćurković – Petković.

Ovu uspješnicu HNK Zadar pogledajte po popularnoj cijeni od 40 kn. Ulaznica za učenike, umirovljenike, studente iznosi samo 20 kn.
Ulaznice su u prodaji od subote, 26. ožujka. (sub 11-13h, radnim danom 11-13h, 18-20h). U ponedjeljak, 27. ožujka blagajna ne radi.

Dom Bernarde Albe napisan 1936. godine klasično je djelo o represiji i napetosti u obitelji bez muškaraca u sredini u kojoj su životi žena određeni strogim kulturnim i društvenim tabuima.
Istoimena uspješnica HNK Zadar iz 1974. godine u režiji Petra Šarčevića ponovo je uprizorena u HNK Zadar povodom 70 godina postojanja kazališta u Zadru. (1945-2015.)

U ovoj poznatoj drami središnje mjesto zauzima tema seksualne, emocionalne i egzistencijalne frustriranosti žena u seoskoj, patrijarhalnoj sredini koje skrivene iza visokih kućnih zidova, beznadno dugo sputavaju svoje emocionalne prohtjeve. Pored same teme i emocionalnog naboja koji nosi dramu karakteriziraju i Lorkine poetske metafore kojima se snažno izražavaju ženske suspregnute strasti.

Radnja predstave se događa u Andaluziji polovinom 19. stoljeća u vrijeme žalovanja. Žalovanje za preminulim suprugom u kući udovice Bernarde prema tradiciji traje osam godina, a za to vrijeme ona potpuno kontrolira svojih pet neudanih kćeri u dobi između 20 i 39 godina, zabranjujući im bilo kakve veze i odnose izvan kuće. U kući vlada ljubomora i nadmetanje između sestara, najvećim dijelom zbog najstarije sestre Angustias zaručene za Pepea el Romana, jedinog muškog lika oko kojeg se stvara cijeli dramski zaplet a koji se niti u jednome trenutku na pojavljuje na pozornici.

MEĐUNARODNA PORUKA
ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 27. ožujka 2016.

Autor: Anatolij Vasiljev, kazališni redatelj

Je li kazalište potrebno?

Pitaju se tisuće u kazalište razočaranih profesionalaca i milijuni ljudi umorni od njega.

Što će nam ono?

U vrijeme kad je pozornica tako malo važna u usporedbi s gradskim trgovima i teritorijima država na kojima se odigravaju prave tragedije iz stvarnog života.

Što nam je ono?

Pozlaćene lože, baršunasta sjedala, prljave kulise, neprirodni glasovi ili obratno – crne kutije, zaprskane blatom i krvlju, s hrpom razjarenih golih tijela.

Što nam ono može reći?

Sve!

Kazalište može reći sve.

I kako žive bogovi na nebu, i kako se zatvorenici muče u jamama, i kako strast oplemenjuje, i kako ljubav razara, i kako je dobar čovjek nepotreban, i kako vlada prijevara, i kako ljudi žive u stanovima a djeca u izbjegličkim logorima, i kako se vraćaju u pustinju, i kako se s najmilijima rastaju, kazalište može pričati o svemu.

Teatar je bio i ostat će zauvijek.

I sad, u ovih pedeset-sedamdeset sljedećih godina, on je osobito potreban Jer od svih
javnih umjetnosti jedino je kazalište nešto što ide iz usta u usta, iz oči u oči, iz ruke u ruku i iz tijela u tijelo. Nije mu potreban posrednik, između čovjeka i čovjeka prozirna je strana svijeta, ne jug, ne sjever, ne istok i ne zapad – ono je samo za sebe svijet koji svijetli na sve četiri strane, i izravno ga prepoznaje svaki neprijateljski ili prijateljski čovjek.

Kazalište je nužno različito.

I od različitih drugih i mnogih – arhaične forme teatra bit će tražene prije svega.Teatar ritualnih formi ne smije biti suprotstavljen teatru civiliziranih.naroda.
Svjetska kultura se uškopljuje, “kulturna informacija” zamjenjuje jednostavne stvari i susret s njima.
Teatar je otvoren. Ulaz je slobodan.
Dovraga gadgeti i kompjutori – idite u kazalište, zauzmite redove u parteru i ložama, pažljivo slušajte riječ i gledajte žive slike – pred vama je teatar, ne potcjenjujte ga i ne propuštajte u svom užurbanom životu.

Kazalište je potrebno svakojako.
Samo jedno kazalište nije potrebno – to je teatar političkih igara, teatar političke mišolovke, teatar političara i teatar politike. Teatar svakodnevnog terora – osobnog i kolektivnog, teatar leševa i teatar krvi na trgovima i ulicama, u metropolama i provinciji, među religijama i narodima.