SONER CAGAPTAY, direktor Istraživačkog programa za Tursku na washingtonskom Institutu za bliskoistočnu politiku, u velikom intervjuu otkrio je svoja promišljanja o aktualnim zbivanjima u Turskoj nakon propalog vojnog udara.
Osvrnuo se na razloge zbog kojih je došlo do puča, na implikacije islamističke mobilizacije na ulicama, na javnu percepciju vojske te na suradnju Turske i SAD-a u Siriji.
U intervjuu za Cipher Brief, Cagaptay je upozorio kako je “ekstremno zabrinjavajuće” što bi propali vojni udar u Turskoj mogao biti početak građanskih nereda u zemlji.
U nastavku donosimo dijelove intervjua koji su pobudili veliki interes javnosti.
Tko je pokrenuo puč protiv Erdogana? Otkuda je stigla podrška pučistima i na koji način je ovaj pokušaj vojnog udara drugačiji od ranijih pučeva?
“Ovaj puč je potpuno drugačiji od svega onoga što znamo o turskoj vojsci. Kada je vojska u prošlosti organizirala vojne udare, oni su orkestrirani na najvišim razinama. Čini se kako je ovog puta vojska bila podijeljena – dio visokopozicioniranih časnika je sudjelovao, ali najviši ešaloni nisu. Šef glavnog stožera uopće nije sudjelovao, njega su odmah na početku pučisti uzeli kao taoca. Druga neobičnost leži u tome da turska vojka u prošlim vojnim udarima nikada nije pucala na vlastiti narod. To se prije nekoliko dana dogodilo, a to će imati dugoročni negativan utjecaj po njihov položaj u društvu.
Teško je sa sigurnošću reći tko se krije iza udara, no možemo kazati da se radi o grupi ljudi unutar vojske. Rekao bih da je u pokušaju puča sudjelovalo 20 posto svih admirala i generale te trećina svih generala s jednom i dvije zvjezdice. To zasigurno nije bila mala skupina, kako su vlasti na početku tvrdile.
Postoje i oni koji tvrde kako su klerik Gulen i njegovi pristaše organizatori, a to bi mogao postati veliki problem, s obzirom na to da Fethullah Gulen živi u SAD-u. Erdogan vjeruje kako Gulen snosi 100 posto odgovornosti za puč, tako da će jako pritisnuti SAD po pitanju izručenja Gulena. To će postati veliki problem za tursko-američke odnose.
Postoji šansa da će tursko-američka vojna suradnja zbog toga doći u opasnosti, uključujući američki pristup zračnoj bazi Incirlik i drugim bazava na jugu Turske”.
Kako građani Turske gledaju na puč? Je li turska vlada reagirala putem jakog islamizma?
“Svaki demokratski režim je bolji čak i od najboljeg puča, ali ono što se događa nakon propalog vojnog udara jako je zabrinjavajuće. Snage koje je Erdogan izveo na ulice da spriječe puč nisu snage liberalizma i demokracije, to nisu čak ni uobičajeni konzervativni pristaše vladajućeg AKP-a. Čini se kako su to islamisti, čak i džihadisti, i oni su okupirali ulice.
Sve je počelo kada je Erdogan putem Facetime intervjua poslao poruku građanima na društvenim mrežama da izađu na ulice i da se bore za demokraciju. U isto vrijeme, državni ured koji kontrolira sve džamije – Diyanet – zatražio je od svih imama u zemlji da koriste džamije kako bi pozvali ljude na molitvu te izlazak na ulicu i pružanje podrške Erdoganu. Radilo se o religijskoj mobilizaciji kakva nije viđena u Turskoj od kraja Osmanskog carstva – već 100 godina.
Poziv na obranu Erdogana nije bio poziv na obranu demokracije, to je bio poziv da se politički podrži Erdogana iz religijske obveze. Ta je mobilizacija na ulice izvela islamiste i džihadiste, koji i dalje ostaju na ulicama, još se nisu vratili svojim kućama. U Turskoj se iz dana u dan nastavljaju okupljanja i upućuju se brojni pozivi na molitvu, čime se obrana Erdogana pretvorila u političko-religijsku obvezu. To je najdramatičniji aspekt propalog puča, to je ozbiljnije čak i od samog puča – stvoren je religijsko-politički pokret na ulicama. Taj pokret dobiva na snazi jer ga Erdogan hrani. Pitanje je što slijedi… Erdogan bi mogao iskoristiti taj pokret da ukloni zadnje elemente otpora u zemlji, ili bi mogao pokrenuti izvanredne izbore, na kojima bi AKP dobio potpunu većinu, koja bi pak stranci omogućila da mijenja ustav te da Erdoganu kao predsjedniku da sve izvršne ovlasti koje si on priželjkuje. Ako se to dogodi, i Erdogan postane šef države, vlade i AKP-a, onda će postati najmoćniji čovjek u Turskoj od uvođenja višestranačke demokracije 1950. godine.
Moguće je i da će napraviti nešto što u Turskoj nije zabilježeno cijelo jedno stoljeće – pretvoriti religijski anti-puč koji i dalje traje na ulicama u islamističku kontrarevoluciju”.
Što sve to znači za one koji ne podržavaju Erdogana?
“Svi oni koji nisu islamisti ili džihadisti su zabrinuti i ne izlaze iz domova. Šokirani su razvojem događaja. Trebat će vremena prije nego što opozicija organizira svoje redove i izađe na ulice. Kad se to dogodi, čekaju nas novi nemiri. Već su zabilježeni slučajevi zlostavljanja građana koji ne podržavaju Erdogana od strane islamista”, zaključuje Cagaptay.
Index.hr/ZDanas
