Jedan od najuspješnijih zadarskih bendova, nositelj hrvatske diskografske nagrade Porin za najbolji klupski album, Postolar Tripper – više ne postoji. Tvorci niza hitova među kojima je i jedan od zadnjih u nizu bio Irska kojega je prigrlila hrvatska omladina u potrazi za boljim sutra, objavili su na Radio Virovitici da se bend raspao i da je – što se tiče Postolar Trippera, priča završena.

Iako bend ne postoji još od konca prošle godine, kao da nitko u to od fanova ne vjeruje ili ne želi povjerovati, ali članovi benda Davor Valčić i Darko Predragović potpuno ozbiljno tvrde: gotovo je.

– Postolari ne postoje, razišli smo se. Nešto što je trebala biti jedna kratka pauza, ispostavilo se da će biti ipak duža… Razlozi su razni, nekako se s vremenom promijene neki prioriteti u životu, a dođe i taj zamor materijala, punih 12 godina, čak i više od kad je to sve startalo prije nego li se izrodilo u bend. Sve ima svoje vrijeme, pa tako i postolari valjda. Paul McCartney je jednom rekao: bilo koji bend, osam godina i to je to, preko toga, to je već previše. Eto, mi smo prebacili dosta – kazao je Darko Predragović.

Mada je 2016. godina bila uspješna za Postolare jer su objavili novi album Kamo sutra i održali uspješnu turneju, a trebali su čak odletjeti svirati i u Irskoj koju su opjevali u svom zadnjem hitu, pukotine su se pokazale već pri snimanju novih pjesama kada se pojavila dvojba da li nastaviti ili sve stopirati. Objavili su uspješno album i odradili turneju, a nakon ljeta su stali i odlučili da će malo vidjeti što i kako dalje. Pred Novu godinu zaključili su da je vrijeme za neke nove projekte.

Bend je inače nastao iz radijske emisije na zadarskom Radiju 057 gdje rade Davor i Dabi kao voditelji i glazbeni urednici. Postolar Tripper bio je jedan od imaginarnih „likova“ iz emisije. Tada su nastale prve dvije pjesme, Bodulska i Koga čega janjetine, a nastavilo se kroz bend koji je stekao svoju publiku širom Hrvatske i šire regije.

– Radili smo kako smo htjeli, nismo nikad htjeli biti okovani u jedan glazbeni žanr. Naši live koncerti opet su bili nešto posebno… Ja sam zadovoljan, trudili smo se, stvarali smo, svirali svugdje gdje smo mogli. Bilo je to lijepih 12 godina. Jednom kad to probaš, više nikad ne staneš, tako da ćemo se sigurno dalje nastaviti baviti glazbom, da li kao Postolari ili kroz neke druge projekte, to ćemo još vidjeti – zaključuje Predragović.

Pehovi Postolara počeli su u srpnju prošle godine kada je članu benda ukraden skup instrument – truba Kanstul 1600 (original Wayne Bergeron) serijskog broja s/n 25911, koja je nestala s pozornice nakon koncerta 24. srpnja na otoku Prviću. Cijela Hrvatska uključila se u potragu za trubom, a bend i organizatori koncerta obećali su ljetovanje na Prviću onome tko je nađe. Truba nikad nije vraćena, a Postolari su se raspali…

PROČITAJTE JEDAN OD ZADNJIH INTERVJUA POSTOLARA TRIPPERA ZA ZADARSKI.HR:

“Da odemo, ne bi letjeli u Irsku. Otišli bi puno dalje, da se ne možemo više nikad vratiti!”

Pjesma “Irska” o iseljavanju mladih iz Hrvatske trbuhom za kruhom koja je u zadnje vrijeme postala veliki hit (baš kao nažalost i samo iseljavanje), singl je s novog albuma “Kamo sutra” zadarske grupe Postolar Tripper, a nastala je – u kužini. Ne onoj metaforičkoj glazbenoj, već doslovno u kužini dok je Dabi (Darko Predragović – vokal) kod kuće nešto kuhao za ručak.

DABI: – Taman sam došao s posla (sa zadarskog Radija 057 gdje radi kao voditelj i DJ), a Davoru Valčiću (vokal) istovremeno je započela smjena na radiju, kad stiže njegova poruka: koliko se Hrvata seli u Irsku, trebalo bi napisati neku pismu o tome. Prasnuo sam od smiha i odma mi se u glavi krenulo slagati. Otvorio sam laptop i počeo to pisati. Pjesma je jedna od onih koja je napisana što se tiče teksta jako brzo, do kraja ručka bila je gotova. I onda smo je glazbeno tražili – htjeli smo je baciti u neki irski melos, ali to nam jednostavno nije silo. Počeli smo je čak i mrcvariti u tome i onda smo rekli „ma zajebi to, ajmo mi to vratiti na dobri stari ska, ono što znamo, što mi jesmo“. Već je godinu i po dana prije nego što je izišla bila napravljena konkretno u tom izdanju u kojem sad zvuči.

DAVOR: – Već je deveti tjedan na HR top 40. Ideja je zapravo krenula od Poguesa i njihove “Thousands are sailing” koja govori o starim generacijama Iraca kad su svi odlazili iz Irske. Kad sam je slušao pomislio sam – trebalo bi napraviti stvar kako su otamo nekad selili, a sad svi sele tamo. To sam javio Dabiju i on odmah isti dan izišao s tekstom. Tako nastaju u biti stvari koje i najbolje prolaze kod publike. Sve koje smo radili na „jen, dva, tri“ u trenutku. Ima onih kad napišeš tekst odmah ili se mučiš mjesecima, pa napišeš refren, pa ti fali teksta, ili napišeš neki tekst pa baciš pismu u smeće. Stvari koje nastanu u pet minuta su obično najbolje i najtrajnije.

DABI: – Tako je i „Janjetina“ (Koga, čega…) nastala. Kad smo izbacili „Bodulsku“, odlučima da bi trebao i jednu vlašku, kao ono, kontra. I doslovno sam ispisa doma tekst za par sati, ali sam se mučio s refrenom, nisam zna što ću za refren. Dolazi on (Davor) opet do mene i gleda pismu: bahaha, ahaha, ka amo stavit „koga čega janjetine, komu, čemu, meni, meni. Puc i to je to!

Jeste svjesni koliko se to puta izgovori samo u Dalmaciji, kad se sjedne za stol prije nego što dolazi pečeno, pa svi u glas „koga, čega, janjetine…“?

DABI: – Kako ne, kako ne.

Nastala je zapravo kao parodija, a prihvaćena je kao…

DAVOR: – Kao legitimna pjesma.

DABI: – To je također istiniti događaj, pjesma se vrti oko istinite priče koju smo čuli jednom davno. Kad čuješ tako neku priču, to obično i jesu onda najbolje pjesme.

DAVOR: – Irska je nastala temeljem iskustva sve te raje na facebooku koji su objavljivali slike s aerodroma, terminala… Svaki dan sve više i više ljudi, jel moguće da svi odlaze? Pa moguće je! Gledaš tjednima poslije kako su pronašli posao, rade, našli su stanove i vidiš da ih je stvarno dosta otišlo. Mi naravno to ne planiramo.

DABI: – Ako ikad odemo, mi ćemo otići što dalje. U neku Australiju ili Madagaskar da se ne možemo niti vratiti.

DAVOR: – Iako istini za volju nemamo niti do Bibinja za otići, a kamoli do…

DABI: – Zadnjih par godina toliko su mediji i portali puni priča kako ljudi iseljavaju i kako je Irska „promised land“ jer je blizu i jeftino je doći do tamo. Ja sam je, dok sam još mogao, turistički obišao tako da sam mogao neke stvari iz prve ruke vidjeti kakva je. Već nas je nekoliko promotora iz Irske kontaktiralo da li smo zaionteresirani za koncert u Irskoj, vrlo je vjerojatno da ćemo na jesen otići tamo svirati. Ali ćemo se i vratiti.

DAVOR: – Imali smo nekih sugestija da izbacimo iz pjesme Ryanair jer nam je kao neće vrtiti po radiju zbog toga, ali nije ponekad dobro uzimati previše sugestija.

DABI: – Obično neke jednostavnije stvari prolaze kod ljudi. Neki kompliciraniji aranžman od tisuću i jedan dio, to će malo tko popušiti, možda rijetki koji kuže glazbu. Ali Irsku nismo radili kao hit, rijetko tako radimo. Moš ti ciljati koliko hoćeš, nikad ne znaš što će proći. Zna se dogoditi da neki naši favoriti od pjesama prođu totalno kao B strane, a znaju tražiti na koncertima neke pjesme koje smo snimili kao fillere, a njima baš super. Nikad ne možeš znati.

Ljudi izvan Zadra ne znaju da ste nakon splitske Trte Mrte i zagrebačke Zločeste djece vi možda treći najoriginalniji radijski tandem u Hrvatskoj čija je emisija Generacija Ex imala kultni status. Koliko je radio imao udjela u stvaranju samih Postolara?

DAVOR: – Mi smo se bavili nekim drugim profilima glazbe i prije radija. Došli smo do zida planovima i idejama jer u Hrvatskoj nisu prolazile pjesme na engleskom. Iskustvo sviranja s drugim bendovima poslužilo nam je kao dobra osnova za kasnije…

DABI: – Ne sjećamo se Trte Mrte, ali smo odrastali na Zločestoj djeci, to se snimalo i presnimavalo na kasete i slušalo. Odrastali smo i na Monty Pythonima, Top listi nadrealista i takvom humoru, pogotovo britanskom kao što je Crna guja i slično. Glazba nam je bila kao broj jedan, a onda smo prošli i kroz kazalište gdje smo proveli dosta vremena i iz kazališta smo došli na radiju sa spikom: dobar dan, mi bi radili emisiju. Pitali su nas, ok, ali hoćete li se vi snaći tu…

DAVOR: – A prije radija, izvodili smo skečeve s Jurom Arasom i to po raznim manifestacijama na način da bi radili gegove i ismijavali prisutne ljude. Naučili smo to raditi uživo i kad smo došli na radio onda nam pogotovo nije bio problem jer si skriven i nemaš publiku ispred sebe. Postolar Tripper je nastao u toj emisiji Generacija Ex kao neki imaginarni izvođač i Bodulska balada potpisana je kao izvođač Postolar Tripper.

DAVOR: – Našao sam nekidan papir s top listom stvari koje su isplivale iz te emisije i Janjetina je bila pod Postalar Tripper. Ostale su stvari isto imale neka retardirana imena izvođača tako da smo na kraju dobro i prošli.

DABI: – Čak su nam savjetovali iz Menarta kad smo potpisali ugovor da bi li promijenili ime, ali smo nakon malo mozganja rekli „ma što ćemo ga minjati, neka bude Postolar Tripper pa što bude“.

Postolar Tripper ili Postolar triper?

DABI: – A to je vječna dilema i danas.

DAVOR: – U početku smo svirali s matrica sa šanka, stolova. Prva tri koncerta su bila zastrašujuća. Prvi koncert je bio u Arkadi, drugi je bio na Narodnom trgu sa zgrade općine, pa u Gothama, u SIS (Studentice i seljaci), pa u Bibinjama gdje smo svirali dvi pisme šest, sedam sati bez prestanka. Morali smo pobići vani i zvati gazdu da nam vrati CD player jer nas nisu tili puštat ća. Bilo bi nakon svake: „aj još jenon“.

DABI: – Nakon početnog albuma s matricama vrlo smo brzo shvatili da ne želimo tako raditi već okupiti bend. Ubrzo smo okupili bazičnu ekipu čiji je veći dio ostao na okupu: Renato Babić – gitara, Goran Šučurović – bubnjevi, Pave Ruić – bas koji više nije s nama, a onda kad smo dodali trubu našli smo taj savršeni sound koji nam svima odgovara.

DAVOR: – Napravili smo s bendom album obrada pjesama, a onda je došao album Popravni koji je odmah ušao i u nominaciju za Porina što nas je iznenadilo. Te je godine umro Dino Dvornik i svi su Porini posthumno otišli njemu, a Porin smo dobili kasnije za album Čujem ja netko šuti što također nismo očekivali.

DABI: – Zapravo prošli smo kao bend kroz onaj najgori mulj kroz koji je ijedan bend prošao, ali naša najveća olakotna okolnost bila je to što nam je ugovor ponuđen odmah i to jedan od onih zadnjih koji nisu bili lihvarenje od strane izdavačkih kuća gdje ti sve sam financiraš i još im moraš platiti i daš im svoje snimke, a dobiješ zauzvrat praktično ništa.

DAVOR: – Imati stalan posao i bend poput našeg je super, Postolar Tripper nama poplaća račune, tehnički za auto, ali imati samo bend, bili bi gladni kruha. Neko vrijeme imaš puno koncerata, a onda opet sve manje i manje kako se album ispuše. Mi jesmo veseljaci, ali nismo zabavnjaci koji vjerojatno mogu jako dobro živjeti.

DABI: – Samo ime benda kaže Postolar, mali obrtnik. Kao kad imaš mali obrt, non stop si u problemima i uvijek krpaš kraj s krajem. Imaš nekakvu financijsku dobit, ali sve je to muka živa. Sviramo ovo ljeto masu, ali od toga moramo platiti snimanje, albuma, producenta, spot snimiti, stalno su neki izdaci. Sve više bednova je počelo otvarati svoje male nezavisne izdavačke kuće jer ionako sve sami rade što vani nije slučaj. Kuća nam radi PR, ali to obično radi jedan čovjek za 30 izvođača i normalno da onda imaju prioritet Gibboni ili Severina, nego neki manji izvođač po sistemu „vi ostali kad dođete na red“. A CD postoji samo kao fizički dokaz da si snimio album i ništa više od toga.

Kako vam je uspjelo vašu kreaciju iz lokalnih zadarskih okvira prenijeti na čitavu Hrvatsku, pa i regiju gdje se smatrate ravnopravnim izvođačima čak s bendovima kao što su Dubioza kolektiv i slični?

DABI: – Dogodilo se iza tog drugog albuma Popravni, da nas je ekipa po koncertima počela ozbiljnije shvaćati, privukli smo im pažnju. Počeli smo rasprodavati klubove i okupljati publiku. Toga ljeta smo svirali u klubu Palach u Rijeci i dolazi voditelj u backstage da nam kaže „idemo dečki“. Ja provirim glavom vani na binu i samo sam čuo „ouaaaaaaaaaah“. Klub krcat ko čep, raspašoj! Objeručke smo to prihvatili i naš je glavni adut live svirka i ta energija koju imamo i koju još nismo uspjeli uhvatiti na studijskom materijalu.

Kako dijelite zaradu s obzirom da vas ima na pozornici po šest, sedam. Isplati li se to uopće?

DABI: – Znaš kako je rekao jedan na Benkovačkom sajmu: „isplati se p…. materinu! Mi sve dilimo „ko braća govna“ i troškove i zaradu. I potpisujemo sve skupa, bez obzira tko je više, tko manje autorski sudjelovao u pjesmama. Bend smo i to je jedini način na koji možeš zadržati bend ako ti on nešto znači.

Pala Vlada, pao Sabor, pao Karamarko… Hoće li pasti pjesma o tome?

Davor: – Ponekad je pjevati o stvarima koje te frustriraju, frustrirajuće. Pjesma “Na rubu ponora” je besmrtan refren što se tiče te naše situacije, tu je sve rečeno, možemo se samo vrtiti u krug.

DABI: – Svi smo poprilično apolitični i pokušavamo zaobići politiku u što širem luku. Ali neke stvari su toliko sveprisutne da te toliko iživciraju da ti se javi neki poriv da o tome pišeš. U našim će pjesmama biti socijalne tematike dok god smo mi polusocijalni slučajevi. A s obzirom na trenutno stanje, bojim se da će to biti još neko vrijeme (hahaha…). Svake godine kontaš, ajde još malo pa će ta kriza otići u k…., pa ću opet normalno živit, međutim to se nikako ne dešava i to te frustrira, pa pišeš o tome.

Ali vam je i motiv mentalitet domaćih ljudi?

DABI: – Tu smo odrasli, mi smo isto proveli život sideći i sprdajući ekipu. To je dio tog dalmatinskog mentaliteta.

Sve što iman san ukra?

DAVOR: – To je baš to, sidiš na zidiću i slušaš ekipu kako se sprda kako ko govori. Naslušali smo se tih đanera po gradu i tu „Sve što iman san ukra“ nije bio problem napisati…

DABI: – Mi to sve nekako bacimo na zajebanciju, kod nas ništa nije sveto da se s tim nećemo zajebavati, pogotovo interno među nama, kad sidnemo u kombi, samo se bacaju šale na šalu, ko da se natječemo tko će biti smješniji, tko će ispaljivati bolju foru u tom kombiju. Sad zamisli tako 500 kilometara do tamo i nazad. Ozbiljan razgovor se vodi samo oko toga di je adresa gdje idemo i tada se obično „posvađamo“.

DAVOR: – Kad iziđeš na kraju na stejđ i vidiš sve te ljude oko sebe pa se sjetiš svih živciranja, napora na probama, zaključiš „vridilo je“.

Je li natježe doma svirati?

DAVOR: – A kad doma sviramo? To je bilo par puta na našu inicijativu. Žao mi je da smo u Puli svirali za dan njihovog grada pet, šest godina, a u Zadru su nam sva vrata zatvorena, odnosno ne postoji nikakav interes da se i nas tu ugura u cijelu tu priču kao zadarski proizvod. Sad ću pretjerati, ali vjerojatno ćemo završiti kao EKV u smislu kad nas ne bude jednog dana onda će govoriti kako smo mi bili kreativni Zadrani, kako je to bila super ekipa…

Zašto Zadar ne kaže naglas da ima stvarno jedan super bend, zapravo vjerojatno najuspješniji zadarski bend ikad?

DABI: – Daleko od toga da mi nemamo i fun bazu u Zadru, ali mislim da tu vlada sindrom male sredine, čim je netko u lokalnim okvirima onda je super i sjajan, a čim malo ispliva iz lokalnih okvira, već postaje preserator, zaglumio je nešto i šta ja znam. Tako je to u bilo kojoj maloj sredini, većina će reći, ma šta on oće, ko ga šiša…

U kakvim ste odnosima s drugim bendovima, s Dubiozom…

DAVOR: – Super, svirali smo sa svim tim bendovima na festivalima i sa svima smo u jako dobrim odnosima. Nema tu nekakvog rivalstva, moraš jednostavno skinuti kapu ljudima koji su udarili šakom o stol i rekli, ajmo sad svi podavati otkaze, uhvatiti se samo ovoga i osvojiti svijet. To je najbolji recept, ali možeš to napraviti kad si mlađi, bez dice, bez obaveza, računa, stanarina…

DABI: – S Dubiozom smo super, što god tko mislio o njima oni su sjajni likovi i kad se sretnemo uvijek se družimo. Nisu uopće neke zvijezde, ne ponašaju se kao zvijezde, jako su pristupačni, bar prema kolegama. S druge strane nailazili smo na bendove koji su se ponašali kao Stonesi, a zapravo su puno manji od njih. Ali sa svima smo dobri. Svi grizemo isti kolač.

Zadarski.hr/ZDanas