Povodom 42. dana štrajka glađu novinara Domagoja Margetića, prenosimo kolumnu Katarine Jakšić, novinarke portala Solin-live.com
Domagoj Margetić (izvor facebook)
„Svaka država ima svoju mafiju, samo u Hrvatskoj mafija ima svoju državu“
Danas je četrdeset i prvi dan štrajka glađu novinara Domagoja Margetića. S obzirom koliko sam saznala iz svoje uže okoline, malo njih je čulo za Domagoja, te uopće nisu upoznati tim da on štrajka glađu.
Domagoj, s obzirom na postignuća, trebao bi biti narodni heroj, jedna od najpopularnijih osoba u zemlji, celebrity, ali ne onaj koji je tu da bi zabavio javnost, nego onaj koji se bori za njenu istinsku dobrobit.
Kažu da “istina oslobađa“, ali prosječna hrvatska javnost se ponaša potpuno suprotno od toga. Bježe od istine kao od kuge.
Domagoj je posljednji kamikaza, onaj koji je sebe potpuno dao za istinu. I spreman se je izgladniti do smrti.
I kako mu uzvraćamo za njegovu žrtvu? Ignoriranjem, pravimo se da to nije naš problem.
Da se stvori kritična masa, mogli bi ga spasiti.
Ali kritična većina uopće nema razumijevanje. Ne vide širu sliku. Ljudi će izaći na ulice ako je ugrožena njihova direktna egzistencija (i to je upitno), ako nisu dobili plaću ili im se povećala zadnja rata kredita. Ali za shvaćanje dubine zavjere ipak je potrebno uložiti više – potrebno je uložiti vrijeme i energiju.
A naš najveći problem, prvi smrtni grijeh je lijenost. Mentalna lijenost da shvatimo zašto se uistinu nešto događa, koja je prava pozadina stvari. Ne razumijemo u kolikoj mjeri se to nas tiče, kolika je sama dubina te zavjere.
Domagoj Margetić je ispred svog vremena. On je novinar u pravom smislu te riječi, koji ne piše plaćene članke za EPH, već pod cijenu vlastitog života istražuje kriminalno podzemlje. Razotkrio je dubinu zavjere protiv Hrvatske u 14 knjiga.
Od „Tko je opljačkao Hrvatsku“ do „Karamarko: Najmoćniji među najkorumpiranijima“. Detaljno opisuje kako je Hrvatska postala praonica novca. Knjiga „Bankarska mafija“ dostupna je u pdf-u svakom Hrvatu na ekranu smart phone-a. Ali postoji jedan problem – mentalna lijenost da saznamo prave uzroke zavjere…
Nismo dovoljno inkomodirani, nitko se nije dirnuo u naše vlastito osinje gnijezdo. Imamo neki egzistencijalni minimum i lijeni smo da pročitamo „Krvave balkanske milijarde“.
Možda budemo spremni za te strašne informacije za nekih 20, 30 godina, kad dođemo do zida, kad se budemo morali suočiti
Mi nismo spremni za tu istinu. Nismo spremni za toliku dubinu, da uopće sagledamo koliko duboko to ide.
To i nije lako prihvatiti, jer istina nije ugodna.
Svi znamo da su „političari korumpirani“, ali imamo jako površnu ideju dokle ta korumpiranost ide. Prosječna javnost će se zainteresirati za pojedinačan slučaj, poput onog o otmičarki djeteta Nini Kuluz, i angažirati će se instinktivno i iracionalno. Ali kad ih se nešto doista tiče, poput toga tko je ukrao budućnost njihove djece, odnosno prava pozadina razloga zašto njihovi potomci moraju emigrirati u Irsku, tada nastupa mentalna lijenost.
Što je „prosječna javnost“? Pasivnost javnosti možemo shvatiti ako napravimo profil cjelokupne javnosti, koja je na razini djeteta koje reagira nagonski, kad mu netko otme igračku koju voli, ali nema razvijeno apstraktno razmišljanje.
Udobnije je u comfort zoni.
Braniteljima ili oštećenima od rata najlakše je kriviti državu zato jer se prema njima ne odnosi kako bi oni htjeli. Ali jesu li pokušali ići težim putem – shvatiti koja je pozadina rata, tko je njihove živote zapravo upropastio, tko je opljačkao tu državu za koju su se borili?
Da, teško je vjerovati da oni koje plaćamo da rade za nas, rade protiv nas. Ali moramo početi razmišljati outside-the-box.
Javnost nema političku, ni financijsku moć. Ali kad se skupi kritična masa, nema ništa moćnije od javnosti. Mi možemo pomaknuti planine, ali očito nam voda još nije došla do grla.
Domagoj radi protiv sebe, a za javnost. Njegova istraživanja nisu u interesu onih koje razotkriva, a to su velike ribe. I zato će takvi učiniti sve da ga opstruiraju, zaustave, diskreditiraju.
Zato ne čudi da Vlada Republike Hrvatske ne radi ništa da ispuni Domagojeve zahtjeve. Njegova otkrića su protiv njihovih interesa, oni već dugo priželjkuju da jedan takav glas nestane sa lica zemlje. Plenkoviću je on sad kamenčić koji ga žulja u cipeli, i on samo čeka da vrijeme prođe.
O ovome ne izvještavaju ni Index, ni Jutarnji, ni Slobodna. Tek neki šturi izvještaj tu i tamo.
Možemo reći da je lud. Ili preveliki optimist ako je vjerovao da će se institucije pokrenuti. Ili idealist jer radi protiv sebe, a za javnost koja to ne zaslužuje. Mi ne zaslužujemo njegovu žrtvu. Svjedočimo tome da netko tko radi u najboljem interesu ljudi i države umire od gladi. Jer mu ništa drugo nije preostalo.
Jer smo lijeni da razumijemo.
Onda ne zaslužujemo ništa bolje.
Katarina Jakšić
