Hrvatska i dalje nije dobro: proizvodi diplomante s trećom najnižom stopom zaposlenosti u Europi. Pritom za njih porezni obveznici izdvajaju sve više novca. Prema novim podacima iz Bruxellesa, temeljenim na komparativnom istraživanju o zaposlenosti mladih s diplomom stečenom u posljednje tri godine, trećina visokoobrazovanih u dobi od 20 do 34 godine u Hrvatskoj nema posao. Gore je jedino u Italiji i Grčkoj.
Među 28 država, Hrvatska se, dakle, pozicionirala na 26. mjesto sa stopom zapošljivosti diplomanata od 66 posto. Četiri pozicije iznad Hrvatske je Rumunjska, šest Bugarska, devet Slovačka. Slovenija je 11 mjesta iznad Hrvatske, Poljska 13 (odmah iza Irske i Danske), a Češka – čiju stopu zapošljivosti od 89,9 stručnjaci Europske komisije proglašavaju impresivnom – popela se na četvrto mjesto.
Malta je po zapošljivosti svojih diplomanata europski prvak. Stopa zaposlenosti njezinih studenata je famoznih 94,5 posto, po čemu je bolja od Njemačke i njezinih 90,9 posto. Slijede ih Nizozemska, Češka i Austrija. Prosjek država EU je u porastu – u 2014. iznosio je 76 posto, a u 2018. godini 80,2 posto. Hrvatska struže po dnu već godinama, konkretno, 15-ak godina, koliko ima ispodprosječnu stopu zapošljivosti u odnosu na EU. I dalje traju rasprave tko je (više) kriv za stanje.
Ekonomisti razlog vide u tržištu neprilagođenom, tromom i zastarjelom obrazovnom sustavu. Na sveučilištima uvjeravaju da ključni problem nisu visokoobraovne institucije, nego nerazvijeno tržište rada, niski osobni dohoci i demotivirajući radni uvjeti. Stručnjaci Europske komisije serviraju odgovor: ulaganje u obrazovanje koristit će svima u Europi.
Pogledajmo kako svoju tezu objašnjavaju na sveučilištima, počevši od najvećih “proizvođača” diplomanata u državi, zagrebačkog Filozofskog i Ekonomskog fakulteta.
Kvalitetna stručna praksa
– Svjesni smo važnosti povezivanja studijskih programa i potreba tržišta rada. U tom smislu Ekonomski fakultet čini brojne napore kako bi studentima olakšao pristup tržištu rada tako da uspostavlja multilateralnu suradnju s poduzećima i uglednim institucijama koje studentima omogućavaju obavljanje kvalitetne stručne prakse – kaže Sanja Sever Mališ, prodekanica za strateška partnerstva i projekte Ekonomskog fakulteta. Sukus poruke sa zagrebačke ekonomije sveden je na pogled u sebe – “mi spajamo studente i poslodavce tako da naši ponajbolji studenti pronalaze posao već tijekom studija”. Za njih, dakle, nema brige.
S druge strane, Vesna Vlahović-Štetić, dekanica Filozofskog fakulteta, priznaje da plasman pri dnu ljestvice zapošljivosti diplomiranih ipak treba zabrinuti, pa važe uzroke.
– Pretpostavljam da dio problema leži u nedovoljnoj razvijenosti i sposobnosti gospodarstva i javnog sektora da apsorbiraju tek diplomirane studente. S druge strane, pitanje je koliko sveučilišta i visoka učilišta svojim programima odgovaraju potrebama društva. Na razini države, u nekim strukama postoji hiperprodukcija, a u drugima manjak stručnjaka. Osim toga, studijski bi se programi trebali redovito dorađivati i razvijati kako bi ne samo pratili društvene potrebe nego i predviđali koje će kompetencije u budućnosti trebati stručnjacima – kaže dekanica.
Podaci dobiveni kroz HKO projekt Filozofskog fakulteta pokazuju da je zapošljivost njihovih studenata u godini nakon diplomiranja 75 posto. Vjeruju da je to rezultat “odličnih stručnih i generičkih kompetencija njihovih diplomanata”.
– Mi smo na Filozofskom fakultetu uvjereni da se studijski programi trebaju i dalje poboljšavati pa smo tako upravo započeli postupak reforme studija i sigurna sam da će u budućnosti zapošljvost naših studenata biti još bolja – kaže dekanica.
Rektorica Sveučilišta u Rijeci Snježana Prijić Samaržija ne želi bježati od odgovornosti sveučilišta, ali, opet, uvjerena je da visokoobrazovne institucije nisu ključan razlog problema, nego je to nerazvijeno tržište rada.
Riječko sveučilište ima 11 fakulteta i četiri odjela. Na službenim stranicama ističu da su suvremeno europsko sveučilište i centar izvrsnosti unutar regije i šire te da su odgovorni za društveni i gospodarski razvoj zajednice. Samardžija tvrdi da ne želi relativizirati zabrinjavajuće podatke o visokoj stopi nezaposlenih s visokim obrazovanjem, no “ipak treba imati u vidu da je visoko obrazovanje bolje jamstvo za pronalaženje posla, kao i za dobivanje stalnog radnog mjesta ili barem izbjegavanjem prekarijata”.
– Dakako, moguće je reći da bi stopa zaposlenih bila viša kada bi sveučilišta po nekom automatizmu povećavala kvote za deficitarna zanimanje, a smanjivala za one profile kojih ima na zavodu za zapošljavanje. U tom smislu često se naše institucije prozivaju da upisna politika nije prilagođena tržištu rada. Međutim, situacija nije tako jednostavna. Primjerice, tržište traži inženjere brodogradnje, imamo studij brodogradnje i odgovarajuće kvote na Sveučilištu u Rijeci, ali dolazi do pada interesa za taj studij. Možemo razumjeti strah učenika s obzirom na situaciju s našim brodogradilištima, ali činjenica je da potreba za ovoj profilom raste – objašnjava rektorica. Jednako tako, nastavlja, unatoč deficitarnosti nastavnika matematike i fizike te odličnim studijima koje imamo, interes ne odgovara šansama za zapošljavanje.
Studiji u mirovanju
Sveučilište u Rijeci odlučilo je ove godine staviti u mirovanje (neće upisivati studente) sedam studija. Riječ je o glumi i medijima, dentalnoj higijeni, informatici u kombinacijama i stručnim studijima medicinsko-laboratorijske dijagnostike, strojarstvu, brodogradnji i elektrotehnici.
S druge strane, velik je interes za studije koji ne jamče brzo i stalno zapošljavanje poput umjetnosti, kulturalnih studija ili psihologije.
– Mladi ljudi biraju studije prema svojim osobnim interesima, a ne samo prema šansama za zapošljavanje. Ne priželjkuju stalno radno mjesto, mnogima odgovara stjecanje radnog iskustva u različitim institucijama, na različitim radnim mjestima, u različitim državama. Preferiraju sve više individualno definiranje kurikuluma kroz kolegije i praktične kompetencije izvan svog studijskog programa, koje će upravo njihovu stručnost učiniti komparativno posebnom i poželjnom. Sve češće u srazu s tromim i nemeritokratskim tržištem rada rezigniraju, žive produljeno mladenaštvo s roditeljima ili rentaju stanove – kaže Snježana Prijić Samaržija. – Ne želim bježati od odgovornosti sveučilišta, mi kontinuirano razmišljamo o zanimanjima budućnosti, radimo na povećanju kvota za deficitarna zanimanja i poboljšanju kompetencije naših studenata kako bismo smanjili stope nezaposlenih. Međutim, treba vremena za rezultate tih mjera jer ciklus visokog obrazovanja traje najmanje pet godina. Treba razumjeti da sveučilištima nije jednostavno brzo povećavati kvote za zanimanja za kojima postoji potreba tržišta rada jer je novo zapošljavanje kadrova zamrznuto, a ne možete profesora ekonomije, prava ili filozofije prekvalificirati u profesora informatike ili medicine. Osim toga, moramo učiti na greškama onih koji su visoko obrazovanje prepustili pukom tržištu ponude i potražnje osnivajući studije niske kvalitete ishoda učenja – zaključuje rektorica Sveučilišta u Rijeci.
U detaljniju analizu podataka o zapošljavanju diplomanata ušao je predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju, dekan Visokog učilišta Algebra, Mislav Balković. Za njega podaci o niskoj zapošljivosti diplomanata i maturanata nipošto nisu nevažni, posebno kad u isto vrijeme imamo nikad veće zahtjeve poslodavaca za uvozom radne snage i odobrenu kvotu u 2019. za 50.000 novih radnika i ostanak 15.000 stranih radnika koji u Hrvatskoj već rade. Ovdje se radi o samo 15-ak posto kvote za sezonske radnike jer su ostala radna mjesta trajna, a pokriveno je čak 14 gospodarskih grana, od IT-ja do socijalne skrbi, upozorava. A da shvatimo razmjer problema, možda je korisno reći da je ukupna generacija koja završava obrazovanje na bilo kojoj razini u Hrvatskoj danas oko 50.000 mladih.
– U Hrvatskoj se od 2014. do 2017. značajno povećala zapošljivost osoba koje završe srednju školu, sa 47,3 posto na 59,1 posto, a istodobno se smanjila za osobe koje završavaju visoko obrazovanje, što je paradoksalno jer je u tom razdoblju zapošljivost u EU rasla za gotovo pet posto i dosegnula prosjek od 85 posto za visoko obrazovane i 74 posto za one sa završenom srednjom školom. Uzroci su brojni, a visoke kvote za uvoz radnika u nizu djelatnosti jasno ukazuju na to da problem već dugo nije na strani gospodarstva i manjka radnih mjesta, nego upravo na strani izabranih kvalifikacija i kompetencija mladih koji dolaze na tržište rada. Dakle, vrlo konkretno, najveći problem je u neinformiranom i pomalo neodgovornom izboru obrazovnih programa koje danas gospodarstvo i društvo više ne trebaju ili ih ne trebaju u mjeri u kojoj ih mladi izabiru. Drugi je problem strukturi znanja i vještina te u razmjerno niskoj proaktivnosti dijela maturanata i diplomanata – objašnjava Balković.
Dakle, krivi smo jer ne informiramo mlade pa donose neracionalne odluke pri odabiru studija. U kojoj je mjeri odgovornost na visokim učilištima i gdje je izlaz?
– U Hrvatskoj je 95 posto studenata u državnom visokom obrazovanju, tako da taj sustav gotovo u potpunosti stvara kadrovski potencijal za naše društvo. Nažalost, zbog aktualnog sustava državnog financiranja, on, zapravo, ne funkcionira u uvjetima stvarne konkurencije, pa stoga nema pravi poticaj za razvoj osim regulatornog. Sjetite se koliko smo plaćali telekomunikacijske usluge i kakve su one bile dok smo imali samo jednog ponuditelja ili dok smo usluge taksi-prijevoza mogli naručiti samo od jednog ponuditelja koji tada nije imao stvarnog poticaja da se konkurentno razvija. Upravo zbog toga ne čudi što se zapošljivost visokoobrazovanih u razdoblju od 2014. do 2017. malko smanjila, a trošak koji porezni obveznici plaćaju po godini studija u državnom visokom obrazovanju povećao se sa 45.000 kuna na 60.000 prema izvještaju Europske komisije o kojem razgovaramo. To je povećanje od čak 33 posto u samo tri godine! Zamislite da direktno plaćate tu uslugu po bilo kojoj od ove dvije cijene, koliko biste bili zainteresirani da ona bude što je moguće kvalitetnija, ne samo zbog iznosa nego i zbog budućnosti onih koji studiraju – sugerira Balković.
Misli da ima prostora za promjene na obje strane: država bi mogla osigurati dvije ključne pretpostavke. Prvo je svakako konkurentno financiranje ustanova, o čemu je HUP nedavno progovorio kada je najavio izradu vlastitog prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ako novi zakon ne predloži značajnije promjene u smislu upravljanja i financiranja u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.
– Ovdje konkretno pozivamo na snažnije povezivanje rezultata javnog financiranja s društveno relevantnim rezultatima, tako da se sve ustanove krenu razvijati kroz konkurentsku utakmicu za studente i time za financiranje. Aktualne prakse u kojima te konkurentnosti nema dovele su nas do situacije da u gotovo nepromijenjenom iznosu financiramo pojedine državne visokoškolske ustanove koje gotovo da nemaju studenata dok smo s druge strane deficitarni sa stručnjacima u pojedinim zanimanjima gdje postoji ponuda akreditiranih programa u privatnom sektoru, gdje ne financiramo studente, ili bi ona mogla postojati kod ustanova u državnom sektoru, ali one zbog prirode financiranja nemaju poticaj za promjene u ponudi programa – objašnjava Balković.
Odgovorno birati karijeru
Drugo što je po njemu moguće jednostavno napraviti jest uvesti sustav informiranja mladih o kvaliteti i zapošljivosti nakon završetka pojedinog programa, po mogućnosti “na jedan klik”, i to na portalu gdje se izabire studij ili srednjoškolski program. Velika Britanija takvo rješenje ima već godinama, tako da u nekoliko sekundi možete vidjeti koliku ćete imati plaću, na kojem ćete radnome mjestu vrlo vjerojatno raditi ili koliko ćete čekati na prvi posao ako izaberete “isti” studij, primjerice strojarstva, na ustanovi A odnosno na ustanovi B.
Po Balkoviću, mladi i njihovi roditelji učinili bi sebi veliku dugoročnu uslugu kada bi odgovorno i informirano birali buduću karijeru. Na taj način ne bi svoju budućnost gotovo u potpunosti prepustili slučaju, što se obično dogodi kad program i ustanovu birate slijedeći odluku svojih vršnjaka iz razreda ili kad birate studijski program koji nije konkretan jer mislite da ćete si time još za tri ili pet godina odgoditi odluku o tome što biste radili u životu. Jednako odgovorno treba pristupiti i izboru obrazovne ustanove u kojoj će studirati ili pohađati srednjoškolski program jer su razlike u znanju i zapošljivosti diplomanata koji studiraju u različitim ustanovama za “istu” kvalifikaciju često vrlo velike, a godine izgubljene neučinkovitim studiranjem nemoguće je vratiti, zaključuje dekan privatnog visokog učilišta.
Izvor: Novac.hr
