Velimir Šonje analizira probleme hrvatskoga gospodarskog rasta te u čemu se krije sjeme budućeg pada.

“Ljudima je teško objasniti da gospodarski rast, kao i sve drugo u životu, može biti dobar ili loš. Grčka je najpoznatiji takav slučaj. Slično, samo slabijeg intenziteta problema, dogodilo se i nama.”

Neefikasne investicije iz razdoblja 2002.-2008. posijale su sjeme ekonomskog glavinjanja u šest godina koje su potom uslijedile. Te investicije ne samo da nisu odbacile povrat, nego su dovele do destrukcije velikog dijela kapitala. Primjer su beskonačne parnice u vezi sudbine Spaladium arene u Splitu”, piše ekonomski analitičar Velimir Šonje na Ekonomskom labu u povodu nedavne objave kako je stopa rasta hrvatskog BDP-a u prvom kvartalu ove godine (3,9 posto) najviša stopa rasta u EU i najava da bi rast u drugom kvartalu mogao još više ubrzati.

Velika i duboka država i dalje kolo vodi

Šonje upozorava da problem kvalitete rasta u vremenima kada investicije rastu ne može doći do izražaja jer sve izgleda dobro. Ne tvrdi da se povijest iz razdoblja prije krize sada ponavlja u svim detaljima, ali ukazuje na mogući izvor problema – preveliku ulogu države.

“Danas je u usporedbi s razdobljem 2002.-2008. slično to što velika i duboka država i dalje kolo vodi. Ova naša je u međuvremenu izbila na vodeće mjesto prema kriteriju veličine mjerene udjelom javnih rashoda u BDP-u u srednjoj i istočnoj Europi (o čemu smo više pisali u tekstu Hrvatska država troši kao da je bogata Švicarska, u 2018. dodatno povećala poreznu presiju, op. ur.). Na tu visoku osnovicu naslanja se rast svih oblika rashoda temeljem projekata financiranih iz EU fondova. Još će rasti”, kaže Šonje.

Primjećuje da se nitko nije trajno razvio na EU fondovima i državnim projektima. Da je to moguće, Grčka bi danas bila razvijena kao prosjek EU-a. Ne bi glavinjala na 67 posto od EU razine, što je tek malo bolje od Hrvatske, kao Mađarska.

Loša vijest – privatne investicije sporo rastu

Šonje ističe da dugoročan rast zavisi o konkurentnosti (produktivnosti), a one ponajviše zavise o investicijama privatnog sektora. Investicije privatnog sektora, osobito onog korporativnog, sada rastu sporo – mnogo sporije od javnih.

“To je loša vijest koja poziva na otklanjanje uskih grla privatnoga rasta umjesto papagajskog ponavljanja o benefitima EU fondova koji će nam, super, donijeti još jedan vrtić i mostić. Ne kažem da vrtić i mostić nisu važni, naprotiv, ali tvrdim da se na njima nećemo dovesti ni do 70 posto, a kamoli do 80 posto razvojne razine EU-a, što bi nam trebao biti cilj”, ističe Šonje.

Upozorava da se znatniji oporavak kvalitetnih privatnih investicija može se postići samo ako vlast sjaši s leđa privatnog sektora; ako dodatno relaksira porezna i neporezna opterećenja, smanji i pojednostavi administraciju, poboljša politike, odrekne se kontrole nad značajnim dijelom od oko 1.500 poduzeća koja se nalaze što u pretežitom, što u manjinskom vlasništvu svih razina vlasti.

“No budimo realni; za takve poteze nitko nema želje i političke energije. Logika političkog funkcioniranja ovog društva svodi se na borbu za očuvanje statusa quo radi uhljebljivanja i drugih vidova interesnog pogodovanja javnosektorskim interesnim skupinama”, ističe Šonje.

Podsjeća da se država sada ipak jeftinije zadužuje nego prije 10 godina i da se nove javne investicije i povećani troškovi financiraju tuđim novcem (iz EU fondova) te da zbog toga sada nemamo fiskalnog deficita i značajnog rasta javnog duga.

Nije važna 2020. već 2030.

“Ove dobre strane aktualnog trenutka nisu dovoljne za miran san. Nisu dovoljne čak ni za privremeno zadovoljstvo. To treba ponavljati, jer:

Sada dolazimo do vrhunca razdoblja opuštanja u kojem sve izgleda više-manje podnošljivo dobro. Ne bih se začudio da prema onoj najvažnijoj mjeri – realnom dohotku po stanovniku – do kraja 2020. dođemo na 67 posto prosjeka EU (2017. smo bili na 62 posto), što bi bilo usporedivo s današnjom razinom razvoja Mađarske i Grčke (a što je još uvijek daleko od Slovačke, Poljske i država na Baltiku).

No, suštinski je svejedno gdje ćemo biti 2020. Pravo pitanje glasi hoćemo li i 2030. biti tu negdje, ili ćemo grabiti prema 80 posto prosjeka EU, gdje se danas nalazi Estonija (Češka i Slovenija su ipak druge, nama nedostižne priče daleko iznad 80 posto prosjeka EU)?”, ističe Šonje.

Kako do željene razine razvoja

Naglašava da je brzi hod prema 80 posto prosjeka EU u sljedećem desetljeću nužan je uvjet za trajan preokret trenda emigracije te da – kada se pitanje o razvoju postavi tako ambiciozno (kako stići do 80 posto prosječne razine razvoja EU) – onda se jasnije vidi naš glavni problem:

EU fondovi i aktualna fiskalna politika neće nas dovesti do željene razine razvoja. Tamo nas može dovesti samo snažan i konkurentan privatni sektor koji ulaže u aktivnosti koje će dugoročno povećati konkurentnost i produktivnost rada i kapitala.

“Donositelji odluka u državi i dalje odbijaju prihvatiti ovu jednostavnu i historijski potvrđenu logiku. Oni iz različitih razloga i dalje vjeruju da je dugoročan razvoj (“konvergencija” – približavanje EU prosjeku) moguć uz ovakav, ili uz još veći državni sektor”, piše i obrazlaže da to uvjerenje ima korijeni ima duboke povijesne korijene, još iz socijalističkog razdoblja u kojem je država sve kontrolirala.

Nove neravnoteže

Nakon što je opisao kako je tekla privatizacija od 90-ih na ovamo, Šonje konstatira da su (nakon 2000-te) konsolidirani novi odnosi s državom odnosno vlašću koja i dalje barata moćnim vlasničkim i drugim polugama utjecaja koje daleko premašuju dosege normalne demokratske države u liberalnoj zapadnoj tradiciji.

“Rezultat nove ravnoteže je opća država koja sada na valu EU fondova grabi prema ugrizu od 50 posto BDP-a, što je nezabilježeno za državu na ovoj razini razvoja. Sve je dodatno praćeno dubokim ugrizom u korporativni sektor u kojem posluje oko 1500 poduzeća u kojima država ima većinski ili manjinski vlasnički udjel s oko 165 tisuća zaposlenih. Svega oko 780 tisuća ljudi radi u posve privatnim poduzećima”, piše Šonje i dodaje da je broj ljudi koji radi u privatnom sektoru još i manji (ne više od oko 600 tisuća ljudi), ako se tome dodaju i poduzeća koja ne bi opstala bez državnih narudžbi.

Sjeme budućeg pada

“U takvom ambijentu bilo bi pogubno smetnuti s uma početak ove depresivne priče: svaki pilić ili svinja treba biti dobro nahranjen prije likvidacije, ne bi li adekvatno poslužio krajnjoj svrsi. Prispodoba je gruba, ali podsjeća na to da i strukturno slaba gospodarstva povremeno zabilježe rast, osobito kada ih se obilato zalije novcem. No, u tom se rastu krije sjeme budućega pada, koji sve vraća na neki novi početak i zadržava nesretnu zemlju na 60-tak postotaka od prosječnog stupnja razvoja EU-a, kroz stoljeća. Toj se povijesnoj sudbini može stati na kraj samo ako se razdoblje rasta jednom iskoristi za to da se u dubini ekonomske i društvene strukture popravi ono što je zaista trulo”, zaključuje Velimir Šonje.

Izvor: Prviplan.hr