Prosvjedi kakve Irak nije vidio otkad je srušen režim Sadama Huseina traju već više od mjesec dana. U njima je ubijeno više od 250 ljudi, od toga više od stotinu u posljednjih 11 dana, nakon što je krenuo drugi val prosvjeda.
Iako su među žrtvama i policajci, velika većina su prosvjednici na koje policija, sad već redovito, otvara vatru, koristeći pravo streljivo protiv nenaoružanih civila. Snajperisti pucaju na okupljene s krovova obližnjih zgrada. Policiji u nasilnom gušenju prosvjeda sve više pomažu i paravojne skupine, koje podržava i kontrolira Iran.
Da se tako nešto događa u Europi ili Americi, svijet bi bio u šoku. Nažalost, nakon godina vijesti o tisućama mrtvih u terorističkim napadima u Iraku i stotinama tisuća mrtvih u sukobima u Siriji, Jemenu i Palestini, trenutne vijesti o masakru u Iraku kao da prolaze ispod radara.
Prosvjedi ne staju ni nakon više od 200 ubijenih
Unatoč tom masakru, deseci tisuća Iračana, mahom mladih, i dalje izlaze na ulice i traže smjenu ne samo premijera nego čitave političke elite, koju krive za sistemsku korupciju, neučinkovitost i nemar državnih službi i dugogodišnju nezaposlenost. Sirijsko-američki analitičar i koautor knjige o ISIS-u Hassan Hassan nazvao je prosvjede u Iraku “vjerojatno najvažnijim regionalnim događajem u pola desetljeća”, predbacujući u isto vrijeme zapadnim medijima da mu ne pridaju dovoljno pažnje.
Iraqi protests are probably the most remarkable regional event in half a decade, with remarkable implications. But it’s astonishing how under-reported they have been in mainstream media. pic.twitter.com/mTj6zmUXof good articles but truly amazing how this isn’t covered play by play.
— Hassan I. Hassan (@hxhassan) November 2, 2019
A kako javlja reporterka Washington Posta iz Bagdada, Louise Loveluck, na trgu Tahrir u iračkoj prijestolnici atmosfera je unatoč svemu “festivalska”. “Mladi muškarci i žene svugdje, slikaju murale i metu ulice. Oni ovdje imaju kontrolu. ‘Prvi put nakon 2003., osjećam se kao da imam vlastitu zemlju,”, rekla je jedna žena”, piše Loveluck.
Činjenica da je do prosvjeda u Iraku, ali i Libanonu i Alžiru, došlo gotovo devet godina nakon početka glasovitog Arapskog proljeća, pokazuje da, unatoč brutalnoj represiji i krvavim ratovima koji su uslijedili u Libiji, Siriji i Jemenu, narodi Bliskog istoka nisu odustali od traženja demokracije, jednakosti i slobode. To uključuje ne samo političke slobode već i slobodu od strane dominacije s jedne strane te od sveprisutne korupcije koja krade budućnost mladima tih zemalja, s druge strane.
Dok se elita bogati od iračke nafte, stanovništvo tone sve više u siromaštvo, tvrde bijesni prosvjednici.
Gorio iranski konzulat, iranska zastava zamijenjena iračkom
No jedna slika s iračkih prosvjeda posebno je simbolična. Prosvjednici su, naime, sinoć u iračkom gradu Karbali okružili konzulat Islamske Republike Iran i pokušale ga zapaliti. Skinuli su iransku zastavu s konzulata i zamijenili je iračkom, a iransku zapalili. Na zidu konzulata napisali su: “Karbala je slobodna, van s Iranom, van!”
Policija je na to zapucala u zrak, ali i u same prosvjednike. Troje ljudi je ubijeno, prema Iračkom opservatoriju za ljudska prava i sigurnosnim izvorima, prenosi Al Jazeera.
https://twitter.com/SMohyeddin/status/1191165101119868929
The Iranian consulate in the holy shrine city of Karbala. These scenes will be cause for deep concern in Tehran. https://t.co/IqoTzCFAMV
— Ranj Alaaldin (@RanjAlaaldin) November 3, 2019
A to se dogodilo, ni manje ni više, nego večer uoči 40. godišnjice velike talačke krize u američkom veleposlanstvu u Iranu. 52 američka diplomata i građanina bila su zatočena puna 444 dana nakon što su iranski prosvjednici upali u veleposlanstvo u Teheranu. 40 godina kasnije iranski konzulat je taj koji je na udaru bijesa naroda.
Kontekst je ovdje vrlo bitan: Karbala je sveti grad za muslimanske šijite, koji pak čine dvotrećinsku većinu u Iraku. Iako su suniti većina na Bliskom istoku i u islamskom svijetu općenito, u Iraku su manjina, s oko 30% stanovništva. No unatoč tome, za vrijeme dugogodišnje diktature Sadama Huseina suniti su dominirali iračkom državom i vršili represiju nad šijitima, kao i aramejskim kršćanima i Kurdima.
Iračani odbacuju i američku i iransku dominaciju
Nakon američke invazije u kojoj je Sadamov režim svrgnut i zamijenjen demokratskom vladom, šijiti su zahvaljujući svojoj brojnosti preuzeli vlast u državi. Nije trebalo dugo čekati da se vlasti u Bagdadu povežu s Iranom, najvećom šijitskom zemljom u regiji i na svijetu. Trenutni irački premijer Adel Abdul Mahdi je i došao na taj položaj zahvaljujući posredovanju Teherana.
Mnogi analitičari smatraju da je upravo utjecaj Irana bio presudan za inzistiranje Bagdada na potpunom povlačenju američkih snaga iz zemlje 2011. To je onda otvorilo put za Islamsku državu, koja je imala uporište upravo među nezadovoljnim sunitima.
No situacija se sada dramatično promijenila. Iračani se očito bune i protiv iranske i protiv američke dominacije. Ne vide Iran više kao prijatelja i saveznika, već kao još jednu imperijalnu silu koja želi kontrolirati Irak nakon što je ta zemlja pretrpjela Sadamovu strahovladu s njegovim brutalnim pokoljima civila, krvavi rat s Iranom osamdesetih, američku okupaciju i jednako krvavi građanski rat dvijetisućitih, a onda i rat s ISIS-om, koji je u jednom trenutku prijetio samom Bagdadu.
Bivši američki veleposlanik u Siriji Robert Ford također je komentirao neočekivani obrat u Iraku. “Sumnjam da bi prije šest mjeseci mnogi od nas koji promatramo Irak očekivali vidjeti iranski konzulat u Karbali kako gori prije nego što je bilo kakva američka ustanova napadnuta”, napisao je na Twitteru.
I doubt six months ago many of us Iraq watchers expected to see the Iranian consulate in Karbala burned before any American facility was attacked. NOT a call for US triumphalism – rather, a reminder we should be humble about what we think we know about Iraq.
— Robert Ford (@fordrs58) November 4, 2019
“Nijedan međunarodni akter ne može preuzeti volju iračkog naroda”
Prosvjedi tresu i obližnji Libanon, a i tamo je bijes naroda, u počeku izazvan ekonomskom krizom, suludim novim porezima poput onog na WhatsApp i mjerama štednje, sve više usmjeren na blisku povezanost Irana s Hezbolahom, koji je u isto vrijeme stranka, paravojna organizacija i svojevrsna država u državi u Libanonu. I u Iraku i Libanonu prosvjednici krive politički sustav, u kojem se vlast dijeli među različitim vjerskim i etničkim skupinama, za rasipanje nacionalnog bogatstva, očajno stanje javnih službi i ovisnost o Iranu.
Znakovito je da je čak i vrhovni šijitski vođa u Iraku, ajatolah Ali al-Sistani, upozorio da će daljnji obračun sigurnosnih i paravojnih snaga s prosvjednicima baciti zemlju u “građanski sukob, kaos i destrukciju”.
A iako bi se očekivalo da će al-Sistani biti blizak ajatolasima koji upravljaju Iranom, i on se usprotivio stranoj dominaciji. “Nijedna osoba ili grupa, nijedna strana s partikularnim stavom, nijedan regionalni ili međunarodni akter ne može preuzeti volju iračkog naroda i nametnuti mu svoju volju”, poručio je.
Pretpostavlja se da se Teheran nije oduševljen ovom porukom, kao i cjelokupnom situacijom u Iraku i Libanonu. A nimalo ne iznenađuje ni to što je vrhovni iranski vođa, ajatolah Ali Hamenei, za “nesigurnost i previranje” u ovim dvjema zemljama okrivio svog starog neprijatelja – SAD.
Također, nije iznenađujuće što je iranski general Kasem Sulejmani, ključna osoba za iranske geopolitičke avanture u Siriji, Libanonu, Iraku i Jemenu, prošli tjedan došao u posjet Iraku. No ovi manevri Irana, kao i meci policijskih snajperista, lako bi mogli imati suprotan učinak od željenog i izazvati još veći revolt iračkih prosvjednika. Samo dva dana nakon Sulejmanijeva posjeta u Bagdadu je održan najveći prosvjed dosad.
Izvor: Index.hr
