Čim je izlaskom Velike Britanije iz EU-a nestalo novca u zajedničkom proračunu, odmah su počeli problemi – u budžetu fali 75 milijardi eura, siromašne članice (među kojima i Hrvatska kao jedna od najnerazvijenijih) traže da izdvajanja za njih ostanu ista, a bogate i štedljive članice (Austrija, Nizozemska, Švedska, Danska) ne žele povećati svoja izdvajanja za nerazvijene (pa su ih odmah prozvali škrtim članicama). Austrija prijeti vetom na svaki pokušaj povećavanja izdvajanja, a nerazvijeni očekuju da će im se dotacije nastaviti unedogled.
Samit šefova država u Bruxellesu nikako da izrodi proračun za iduće razdoblje, što stvara nervozu premijerima nerazvijenih zemalja jer su svoju javnost uvjeravali da su im gospodarski rast omogućili upravo kohezijski fondovi, koji nisu ništa drugo nego pomoć siromašnijim članicama. A našli su se u problemu jer nisu željeli govoriti svojim građanima da su siromašni, jer bi onda izgubili izbore, dok su s druge strane cijelu “uspješnost” gospodarskih politika svojih vlada temeljili na tim sredstvima. Pa su se sad našli u problemu.
“Isticanje značaja kohezijskih fondova je smokvin list kojim se želi prikriti neučinkovita ekonomska politika”, kaže ekonomski analitičar dr. Guste Santini za Dnevno.hr i dodaje da nam političari ne govore da smo siromašni, što uistinu jesmo, i kako je to razlog što manje uplaćujemo u zajedničku blagajnu.
Posebno je pri tom nervozan hrvatski premijer Andrej Plenković jer Zagreb, eto, predsjeda Unijom, a on se nije u stanju izboriti ne za povećanje, nego da sredstva iz kohezije ostanu barem na dosadašnjoj razini.
“Eventualno smanjenje kohezijskih sredstava bio bi snažan udarac premijeru Plenkoviću. Oporba bi odmah graknula kako ‘oni na vlasti’ nisu u stanju ni u vrijeme predsjedanja osigurati jednaku financijsku podršku kao što su oni uspjeli u vrijeme njihova mandata”, navodi Santini dodavši da će o financijskoj omotnici ionako odlučiti Angela Merkel i Emmanuel Macron. Sve ostalo je, kaže, prigodna igra forme bez sadržaja, ali ipak korisna igra namijenjena domaćoj upotrebi.
Da stvar po nas bude gora, nekada se novac iz kohezijskih fondova dijelio šakom i kapom, posebno kad su u tadašnji EZ ušle slabije razvijene Grčka, Portugal i Španjolska, dok se danas vode iscrpljujući pregovori kako preliti iz šupljega u prazno.
Hrvatska se tako svela na razinu europskog Kosova i očekuje da razvijenije članice EU uplate nešto u “fond za nerazvijene” kako bismo mogli povući taj novac. Eventualno smanjenje sredstava za siromašnije članice Plenkoviću će doći u najgore moguće vrijeme – u godini parlamentarnih izbora. Smanjit će se investicije, čak i one već dogovorene i najavljene, iako investicije financirane iz kohezijskih fondova ne povećavaju rast gospodarstva, pojašnjava Santini, jer u njima ionako dominiraju birokratski umjesto tržišnih kriterija.
