Autor teksta, prof. dr. Boris Podobnik, prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je i fizike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.
Nemali broj Hrvata oduševljava se kad HDZ izgubi izbore i zamijeni ga SDP na čelu države, a sličan broj Hrvata veseli se i za svake suprotne promjene. Je li to istinska promjena ili samo eufemizam za “nije šija nego vrat”, ili “sjaši Kurta, uzjaši Murta”? Pogleda li se kako se BDP Hrvatske mijenjao s tim tko je bio na vlasti, vidjet će se da je Hrvatska postojano tonula neovisno o tome koja je od te dvije stranke bila na čelu države.
Nekima možda uistinu svjetonazor nešto znači i ima li na TV-u vijest o Bleiburgu ili drugu Titu, ali ima nas, i ljevičara i desničara, a i onih između kojima je i od druga Tita i Bleiburga daleko važnije jesmo li među uspješnijima ili najgorim državama u EU. Ako već neka od ove dvije stranke mora vladati, postoji li šansa da ih se ipak natjera na promjene? Postoji. Naime, ma koliko Treći put u Hrvata bio malen i malo je onih koji traže radikalne promjene, ta platforma može predstavljati neizbježni jezičak na vagi bez kojeg se ne može organizirati vlada – ako ima određeni dovoljno visoki postotak u parlamentu. Oni koji traže radikalne promjene su HSLS, Pametno, neki zastupnici Mosta i velik broj neovisnih gradonačelnika. A što bismo mi koje je sram što smo na začelju EU trebali tražiti?
1. Poticanje privatnog poduzetništva, ekonomskih sloboda i inovacija u cijelom društvu
Glavni razlog našeg nepobitnog propadanja – preciznije nazadovanja naspram drugih – taj je što je cijeli svijet u modu kapitalizma i privatnog poduzetništva, a naše SDP-ove i HDZ-ove vlade grade politike koje preferiraju javni i državni sektor, kao da u svijetu još ima komunističkih režima. S kolegama radim članak gdje se jasno vidi kako je efikasnost veća što je udio privatnog vlasništva veći. Stoga je preferirati javni sektor na račun privatnog u uvjetima globalizacije i privatnog poduzetništva jednako pametan izbor kao da recimo inzistirate na plesanju tanga jer vi ste strastveni latino lover – dok orkestar svira valcer.
A upravo je takva i hrvatska ekonomija. Raštimana država koja forsira javni sektor, uz visok nivo korupcije i koja guši privatnu inicijativu osuđena je na propast jer ponovimo – svijet je u modu kapitalizma.
Naravno, u svijetu postoje i uspješni javni sektori, ali samo u društvima s niskom tolerancijom na korupciju, kao što su razvijene zapadne demokracije, osobito nordijske zemlje ili u Aziji Singapur. U tim je zemljama i javni sektor ustrojen po načelima privatnog: cijene se dobri radnici i profesionalci te su plaće barem djelomično vezane na radni učinak. To nije nužno u koliziji s postojanjem sindikata; u švedskom javnom sektoru sindikati pregovaraju o plaćama, ali posve decentralizirano. To znači da o plaći profesora ne odlučuju sindikalni faraoni, već se o plaćama pregovara i na nacionalnoj, i na regionalnoj te razini obrazovnih institucija.
To dobrim profesorima omogućava da direktno izbore bolje plaće i bolje radne uvjete. No ta je razina civilizacije za naše političare, ali i sindikaliste znanstvena fantastika. Tko će organizirati ovakve ključne ekonomske institucije koje će biti otporne na izborne godine i ucjene s obje strane? Jasno nam je da gdje su HDZ ili SDP, tu trava ne raste kad su kvalitetni kadrovi u pitanju. Dogodi se, ali rijetko. I kad se dogodi, ti ljudi su utopljeni u moru bezumnika koji plutaju bespućima hrvatskog stranačkog članstva.
Prijateljima znam napomenuti da bi i kineski komunisti rado slijedili i razvijali komunizam Mao Ce-tunga, ali su shvatili da je uvođenje slobodnog tržišta i kopiranje Zapada, posebno Amerike, nužan preduvjet za brži rast gospodarstva, konvergenciju prema Zapadu i hvatanje koraka s njime.
Nažalost, što su u stanju shvatiti kineski komunisti nisu u stanju shvatiti hrvatski ljevičari, ali ni desničari, jer oni više i od svojih žena (ili muževa) ljube javni sektor i uhljebljivanje. Dapače, konstantno bi širili javni sektor jer je to ono što članstvo traži, a upravo članstvo bira predsjednika stanke. “Da se svima omogući uhljebljivanje, nakon što se dočepaju vlasti”. Naša platforma, preciznije Treći put, mora inzistirati na ekonomskim slobodama i privatnom poduzetništvu, a ne intervenciji države jer u državnom aparatu trenutno sjedi previše nestručnjaka i ekonomskih analfabeta koji vodeći firme jedino znaju gomilati gubitke i na kraju odvesti državu u propast. Ne mijenjajmo se i grčki scenarij je neminovan – samo je pitanje vremena. Istina je da Grci nisu dali kralja Tomislava i kneza Domagoja, ali su dali Aristotela, Arhimeda i plejadu umova koji su stvorili našu civilizaciju, no ti umovi u Grčkoj nisu ostavili generacije koje bi spriječile grčki ekonomski slom. Pokušajmo mi.
2. Zamjena stranačkih kadrova profesionalcima
Povezano s prvim ciljem, deregulacijom države i ekonomskim slobodama, za razliku od stranačkog duopola mi moramo tražiti da državne firme i agencije ne vode stranački ljudi, već najbolji kadrovi koji se mogu naći ili u zemlji ili u inozemstvu.
Nema ništa stupidnije nego kad iz ustiju političara HDZ-a ili SDP-a čujete da oni postavljaju svoje ljude jer je to preduvjet za dobro vođenje firme. Zašto za vlasti SDP-a na čelu vodovoda i kanalizacije mora biti ljevičar? Jer fekalije ne bi pravilno tekle ako na čelu te firme nije lijevo orijentirana osoba, čovjek točno određenog svjetonazora, s pravim odnosom prema NOB-u? Šaljivdžije su ti naši političari.
Croatia Airlines godinama propada jer su joj na čelu politički podobni, a ne sposobni. Pa duša te zaboli! Svaki put doživim blagi moždani udar kada vidim da nam nacionalna aviokompanija ima astronomske gubitke u zemlji koju godišnje posjeti 20 milijuna turista! Pa nisu valjda svi dojahali na konjima, devama ili došli pješice? Mi kao platforma moramo inzistirati da na čelu državnih firmi budu najsposobniji između kandidata pa bili oni Hrvati, Finci ili Šveđani, bez obzira na njihovu političku orijentaciju.
Oni jasno tada moraju imati veće plaće od premijera jer premijer je politička funkcija, suprotno od šefova državnih firmi koji moraju biti profesionalci. Tada naš premijer mora pregrmjeti da ima manju plaću od šefova državnih firmi i to mu ne bi trebao biti problem ako je uistinu domoljub i nekorumpiran. Za bilo koju našu državnu kompaniju i za zemlju bolje je da joj je na čelu državne firme stranac profesionalac, nego netko tko briljantno govori hrvatski, a stručno je nula. Jezik nije bitan za vođenje državne firme jer jedino što je bitno je to da državna firma ne gomila gubitke. Ako državne firme generalno ne gomilaju gubitke, ni država u cjelini neće slijediti grčki scenarij, a taj scenarij je izgledan ako nam firme vode kadrovi iz HDZ-SDP duopola. Suprotno onome što poštovani novi predsjednik Milanović misli, bivši premijer Orešković je (barem po meni) bio najsposobniji premijer jer premda ne govori briljantno hrvatski, nije dozvoljavao uhljebljivanje, pa su ga stoga mrzili i u HDZ-u I SDP-u i zato mu kapa do poda.
3. Popravljanje položaja privatnog sektora naspram javnog i državnog
U Hrvatskoj često čujete, osobito od šefova sindikata u javnom sektoru, kako “plaće u javnim službama zaostaju za plaćama u privatnom sektoru”. To je totalna glupost i nerazumijevanje ekonomije, a u ekonomiji i financijama, još od nobelovca Markowitza, ono što je riskantnije mora nositi i veći prinos, pa su tako i dionice u nepredvidivom tržištu riskantnije od državnih obveznica i stoga moraju nositi veći prinos. Ako su poslovi u privatnom sektoru znatno riskantniji od poslova u javnim službama, a jesu jer se recimo lakše gubi posao i stresniji je posao, onda i plaće u privatnom sektoru nužno moraju biti veće od plaća u javnim službama, o čemu sam pisao u jednom znanstvenom članku s kolegom Vukovićem. U feudalizmu su seljaci bili kmetovi i ako bi se koji pobunio što primjerice jede rjeđe od feudalaca, bio bi raščerečen ili dekapitiran. No danas, kad feudalizam više nije na snazi, taj sloj društva više nije obavezan služiti na točno određenoj čestici zemlje u vlasništvu feudalca pa obespravljeni radnici privatnog sektora ako požele smiju otići na zapad, gdje im je bolje.
Mogu radnici javnog sektora izboriti veća prava, često i ona o kojima radnici u privatnom sektoru mogu samo sanjati, ali sve je manje radnika u privatnom sektoru koji bi im ta prava trebali osiguravati jer zbog takvih stvari radnici privatnog sektora sve više daju otkaz i odlaze na zapad, gdje ne samo da imaju veće plaće, nego uistinu i veća prava, a to nije nezanemarivo za radnike.
Ako ne poradimo na značajnom povećanju plaća u privatnom sektoru, konstantno će nam radnici tog sektora bježati na zapad. Danas u EU patriotizam nije u modi i kad više nije u modi, zašto živjeti u Hrvatskoj kao radnik? Lijepo odeš u Njemačku ili Austriju jer tamo se živi bolje i dostojnije.
Kako bi zaustavila odlazak ljudi na zapad, platforma Trećeg puta mora obrazovati javnost kako plaće u privatnom sektoru moraju biti veće nego u javnom sektoru, a ako je netko u javnom sektoru zbog toga kivan, lijepo uvijek može dati otkaz i prijeći tamo gdje je bolje, u privatni sektor.
Ne vidim masovne prijelaze iz javnog u privatni sektor, ali ih znam dosta u privatnom sektoru koji bi se rado skrasili u javnom. To da privatni sektor ima veći rizik, a manje plaće je ekonomski nonsense i mora se mijenjati, inače ćemo tek doživjeti neviđeni egzodus ljudi iz privatnog sektora.
4. Radikalne reforme koje će Hrvatsku transformirati u Švicarsku, a ne u Moldaviju
Moraju se tražiti radikalne ekonomske i društvene reforme jer pričati da ćemo postati Švicarska ili jedna od najbogatijih zemalja EU-a, kako nas znaju uveseljavati u predizbornim kampanjama, a da pri tome ne moramo provoditi ozbiljne reforme – to može predlagati samo ekonomski analfabet.
Uspješno društvo kao švicarsko je dobro posložena piramida na kojoj što si pametniji i uspješniji, više si pri vrhu. Kod nas, zahvaljujući korupciji i nepotizmu, baš su gluplji i nesposobniji često pri samom vrhu. Apsolutno nema ništa gore po nekog zaposlenog od toga da mu je nadređena osoba potpuna neznalica ili čak notorni idiot. Na žalost po nas, u prošlim desetljećima zahvaljujući upravo u većoj mjeri HDZ-u i SDP-u, u državnom se aparatu nataložilo more nesposobnih stranačkih kadrova koji posao nisu mogli dobiti na pošten način preko natječaja, nego samo uz pomoć stranačke iskaznice ili nepotizma. Dapače, prisutan je i nepotizam u vidu političkog uhljebljivanja, što vidimo i u pojavi mladih političara koji se uspinju u strankama i kojekakvim državnim pravnim i političkim tijelima samo zato što su nečiji supružnici, sinovi i kćeri, stričevi i sestrične, zetovi i snahe.
Kako i jedna i druga velika stranka svoje političko djelovanje baziraju na uhljebljivanju, ne pada im na pamet smanjivati broj uhljeba jer uhljebi i oni koji to tek žele postati su njihovo članstvo, a ono određuje ne samo predsjednika stranke, nego zatim i premijera.
Ako zemlja ima taj tridesetogodišnji talog “uhljeb kapitala” kako možemo očekivati da s gomilom nepotrebnih u državnom aparatu postignemo nivo jedne Švicarske, Singapura ili neke druge civilizirane zemlje? Jasno, nesposobne i korumpirane se ne može nadgledati, takve nesposobne se ne može ni popraviti jer oni su karcinom društva, a u medicini se to uklanja kirurški.
Istina, mi nismo liječnici i država nije ljudsko tijelo pa da zloćudnom tumoru društva pristupamo kao kirurzi koji odrežu i okolno zdravo tkivo “za svaki slučaj”, ali ono što možemo i moramo napraviti jest “odrezati” recimo 30 posto najgorih.
5. Korumpirana država preferira sebi sklone kvazipoduzetnike, a kažnjava sposobne
U demokraciji vlast dobiješ ako imaš većinu, a članovi HDZ-a i SDP-a nisu dovoljni za konstituiranje vlasti. Usput nema ni dovoljno novca da bi baš svi mogli dobro živjeti. Zato manjina iz HDZ-a ili SDP-a treba još neke da bi se dočepali vlasti. Prvo na svoju stranu dobiju i neke koje zovem “sanjari korupcije”, a to su oni koji od korupcije nemaju koristi jer nisu u koruptivnoj hobotnici, ali bi rado u njoj bili da im se pruži prilika. Ni oni često nisu dovoljni za većinu pa korumpirane vlasti konstantno na svoju stranu privlače i kvazipoduzetnike dajući im poslove s državom. Takvi kvazipoduzetnici na tržištu opstaju uglavnom zahvaljujući poslovima s državom, pa time isto postaju zagovornici statusa quo jer se plaše promjena. I ljevica i desnica imaju takve “svoje” poduzetnike, no desnica vjerojatno više. Kvazipoduzetnici, oni koji recimo ne plaćaju radnike, lijepo uđu u vladajuću stranku pa im vlast, odnosno država pomogne oko predstečajnih nagodbi, ili oko oslobađanja od poreza. Korumpirana država pri tome konstantno želi povećavati broj takvih poduzetnika koji su o njoj ovisni, a želi ih povećati na način da ih tako asimilira kao Borg iz Zvjezdanih staza, otežavajući poslovanje poštenima.
Na kraju se dogodi da pošteni poduzetnici izumru i ostanu samo ovi najgori koje ljevičari s punim pravom nazivaju eksploatatorima. To su pojedinci kojima su radnici robovi koje mogu maltretirati, prijetiti im i ne isplaćivati im plaću. No problem je ljevičara što ne vide željeznu čizmu države koja čini poslovnu klimu nepovoljnom za slobodno poduzetništvo. Kad je poduzeća malo, malo je i novih poslova i malo je izbora radnih mjesta za radnike. Radnik tada nije “tražena roba” i stoga ne može pregovarati za višu plaću i birati poslodavce tako da ode onome tko mu daje bolju plaću i radne uvjete. Još je gore kada i privatni sektor počne zapošljavati po partijskom ključu – kad duopol daje posao privatnom sektoru, onda zauzvrat traži da im zaposle nekog rođu ili party-druga na finom mjestu. To postoji samo kod ogromnih firmi.
To je uznapredovala ekonomska metastaza kojoj treba radikalna terapija. Terapija sigurno nije nova ergela “profesionalnih nadglednika korupcije”, već drastično smanjenje utjecaja države u svim sferama života građana. Tumor se ne liječi kamilicom, tumor se čupa van.
No ako su i SDP i HDZ nagomilali velik broj ljudi na svoju stranu kako mi, manjina koja od Hrvatske želi napraviti Švicarsku, ipak možemo pokrenuti promjene? Ako su oni skloni radikalnim promjenama manjina, ima li ikakve šanse za promjenama? Ima, jer na sreću HDZ i SDP se ipak ne vole unatoč svojoj velikoj sličnosti i za vlast im stoga trebaju manje stranke. Ako mi kao blok skupimo barem 10 posto sabora, oni koji inače ne žele promjene morat će ih provoditi jer bez tog našeg novog bloka neće biti na vlasti. Je li mi koje je sram što tonemo i koji želimo bogatu, a ne jadnu Hrvatsku, možemo skupiti 10 ili više posto? E pa idemo vidjeti je li to moguće. U Hrvatskoj više nije važan sukob lijevo-desno, nego “je li te sram što propadamo ili ne”? Ako te nije previše sram, drži se HDZ-SDP-ovog duopola jer oni nisu za promjene, jer je njima njihovo vlastito članstvo draže od države. Ako te je sram, postoji i treća opcija koja je za jaki privatni sektor, ali i jaki javni sektor koji nije smetnja, već servis privatnom sektoru. Tako je na zapadu, ali ne i trenutno u nas.
Ako se pokaže da je za radikalne promjene koje predlažemo većina građana Hrvatske, tim bolje: tako bismo program lakše proveli u djelo.
Prof.dr. Boris Podobnik
