“Za sebe mogu reći da sam heroj koji je završio u smeću. Doslovno. Heroj koji svaki dan kupi pasja govna po Kalelargi. Svi za mene znaju, znaju tko sam i što sam. Ali od mene okreću glavu. Kao da sam kriminalac, kao da imam kugu. Može ih sram biti! Kada prolaze, spuštaju pogled, a ja se, fala Bogu, nemam se koga ni za što sramiti…”, izavio je za Zadarski.hr Valentino Grdović (54) čija je želja da ga pozovu na proslavu Dana obrane Grada Zadra u čijoj obrani je aktivno sudjelovao i u kojoj je ranjen.
Tog 5. listopada još negdje oko podne, neprijatelj je krenuo sa snažnim granatiranjem po Dračevcu. Na sami ulaz u Zadar nahrupile su jake snage JNA, srpskih rezervista i četnika. Imali su tenkove, oklopne transportere, nekoliko stotina pješadinaca… Valentino je kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a bio na prvoj crti s „papovkom” u rukama.
Valentino je nakon ranjavanja previjen u zadarskoj bolnici. Za sat vremena vratio se u Dračevac na prvu crtu gdje je sa svojim ratnim drugovima uspio zaustaviti proboj neprijatelja prema Zadru. U odori je ostao pet godina kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a i kasnije 112. brigade. Nakon Akcije Maslenica general Janko Bobetko dodijelio mu je Prvi hrvatski pištolj. Uručio mu ga je general Mladen Fuzul u Selinama. Do kraja rata prošao je bojišta od Velebita do Dubrovnika i Bosne. Nikad nije dobio neki čin, uvijek je ostao običan vojnik.
“Obljetnica, 5. listopada, već 29 godina, najteži mi je dan u životu. Srce mi se para, osjećam pritisak u prsima. Kao da imam kamen na srcu. Na proslave na Dračevcu ne idem već godinama. Kada vidim tko tamo dolazi, tko drži govore, kome dodjeljuju priznanja i plakete, tko je u prvim redovima… dođe mi za plakat. Zato na svaku obljetnicu idem raditi, čistim Kalelargu. Usisavam, radim, a suza mi za suzom ide…”, kaže Valentino Grdović.
Heroj koji je završio u smeću
“Za sebe mogu reći da sam heroj koji je završio u smeću. Doslovno. Heroj koji svaki dan kupi pasja govna po Kalelargi. Svi za mene znaju, znaju tko sam i što sam. Ali od mene okreću glavu. Kao da sam kriminalac, kao da imam kugu. Može ih sram biti! Kada prolaze, spuštaju pogled, a ja se, fala Bogu, nemam se koga ni za što sramiti… Čin nisam nikad dobio jer se nikome nisam uvlačio. Dana sam razvojačeni branitelj, nemam nikakva prava, invalidnine, mirovine. I to me strašno smeta. Najbolje godine svog život, svoju mladost i zdravlje, dao sam za ovaj grad i državu. Kada vidim za koga, kada vidim tko danas uživa braniteljske mirovine, dođe mi plakati…”, gorko je izjavio Valentino.
“Znate, svi se čude kako smo nas osmorica ostali živi. Bila je to nemoguća misija. Bog nas je čuvao. Nas osam je uspjelo zaustaviti tenkove i prodor srpskih snaga u Zadar. Dan danas, noću, kada sve to sanjam, kada mi u san dolaze ta lica, eksplozije, tenkovi, nije mi jasno kako smo uspjeli…”, kaže Grdović.
Zašto je Zadar prozvan Bežigradom?
“Znam da od Zadrana na prvoj crti nije bilo nikoga. Dvojica braće iz Zadra tog su dana poginuli na Dračevcu, ali u popodnevnim satima, kada je napad već bio zaustavljen. Jednog je granata pogodila u bunkeru, a drugi je stradao od tenka kada je pokušao izvlačiti brata. Strašno mi je žao zbog toga… Gdje su bili drugi Zadrani? Ne znam, ali znam da su od tada, od tog napada na Zadar i naše obrane, Splićani i Imoćani iz 4. brigade Zadar nazvali Bežigradom. Rugali su nam se jer nitko iz Zadra nije bio na prvoj crti. Tako se počelo i pričati da je Zadar Bežigrad…”, kaže Grdović.
Valentino nakon rata nije lako našao posao. Iako je po zanimanju tesar, i prije rata je radio u GP Jadran, nakon razvojačenja nitko ga nije htio zaposliti. “Imao sam suprugu i trebao mi je posao. Ali kad bih rekao da sam pet godina bio u ratu, od mene su okretali glavu. Na sreću još uvijek ima dobrih ljudi koji su mi pomogli. Jedan od njih je Bože Stanić koji me zaposlio na građevini. Da nije bilo njega, ne znam što bih napravio. Bilo mi je došlo da dignem ruku na sebe.”
I dok su branitelji i ratni heroj poput Valentina Grdovića tražili posao kako bi prehranili svoje obitelji, političati i ratni i privatizacijski profiteri, koji su za vrijeme rata pobjegli na sigurno i zbog kojih je Zadar prozvan Bežigradom, danas glume velike domoljube i Hrvate, dok skrivaju ilegalno stečenu imovinu. Dok privatizacijski lopovi putem kredita i bankovnih hipoteka “peru” trag ilegalno stečene imovine, političari izvlače enormne iznose iz lokalnog i državnog proračuna putem namještenih javnih radova. Mladi i školovani bježe u inozemstvo, a Hrvatska polako ali sigurno tone u ekonomsku i druševenu propast.
ZADARdanas/Zadarski.hr
