Na tu sramotnu poziciju prema kojoj četiri petine afričkih zemalja ima bolju ocjenu „političke kulture“ od Hrvatske stigli smo zbog Andreja Plenkovića i tri desetljeća vladavine HDZ-a; ovdje smo zbog Franje Tuđmana i svih u međuvremenu stvorenih fikcija pretvorenih u novovjeke dogme; ovdje smo i zbog svih onih koji su povjerovali da je dovoljno radničku klasu zamijeniti nacijom, jednu partiju drugom kako bismo u svega nekoliko godina postali Švicarska, piše Goranko Fižulić za Telegram
U kasnu jesen 1995. izbila je takozvana “Zagrebačka kriza”. Nakon pobjede na prijevremenim izborima uvjetovanima spajanjem Grada Zagreba i Zagrebačke županije koalicija stranaka predvođenih HSLS-om i SDP-om osvojila je dvije trećine mandata u novoformiranoj Gradskoj skupštini. Na sjednici Skupštine održanoj početkom siječnja 1996. za gradonačelnika je izabran kandidat HSLS-a Goran Granić. Predsjednik republike Franjo Tuđman trebao je sukladno tadašnjemu Zakonu o lokalnoj samoupravi potvrditi njegov izbor, ali odbio je to učiniti uz lakonsko obrazloženje kako “neće dopustiti oporbenu situaciju u Zagrebu”.
U naredna tri mjeseca Tuđman je na isti način i uz isto obrazloženje odbio potvrditi Jozu Radoša, Ivu Škrabala te na kraju i Dražena Budišu. U međuvremenu je Vlada imenovala na mjesto gradonačelnice Marinu Matulović-Dropulić iz HDZ-a, ali njoj je Skupština odmah po imenovanju izglasala nepovjerenje.
Vlada je na kraju 30. travnja 1996. raspustila Skupštinu i imenovala Stjepana Brolicha iz HDZ-a povjerenikom za Grad Zagreb. Nakon novih izbora u veljači 1997., HDZ kupuje dva vijećnika HSS-a, a nova, na taj način skrpana skupštinska većina izabire Marinu Matulović-Dropulić za gradonačelnicu, koju predsjednik Tuđman radosno potvrđuje čime je napokon završena „oporbena situacija u Zagrebu“.
HDZ i dalje osuđen na ponavljanje pogrešaka
Londonski „The Economist“ objavio je prvi „Indeks demokracije“ 2006. Prema tome izvješću u kojemu se vrednuju izborni procesi i pluralizam, način upravljanja, politička participacija građana, politička kultura te građanska prava i slobode u pojedinim zemljama, države se svrstavaju u četiri skupine: pune i manjkave demokracije te hibridne i autoritarne režime.
U izvješću za 2020., koje je objavljeno početkom prošlog tjedna, u skupinu „punih demokracija“ svrstane su 23 države, među njima su sve zapadnoeuropske zemlje osim Francuske, Italije, Portugala i Belgije, zatim Novi Zeland, Kanada, Australija, Čile, Urugvaj, Taiwan, Kostarika, Mauricijus, Japan i Republika Koreja. Hrvatski „Indeks demokracije“ za 2020. pao je na 6.50 što je našu zemlju stavilo pri vrh najdonje trećine „manjkavih demokracija“, daleko ispod Bocvane, Zelenortskih Otoka, Paname, Jamajke, Istočnog Timora, Južnoafričke Republike i Kolumbije, a odmah iza Surinama, Tunisa, Filipina, Perua i Namibije. Gana je zabilježila identičan skor kao i Hrvatska, a naš indeks demokracije jedva je nešto veći od onoga u Mongoliji, Dominikanskoj Republici, Lesotu, Indoneziji i Srbiji, koje su sve zajedno s Hrvatskom smještene u grupu od 52 države „manjkave demokracije“.
Kako je „The Economist“ počeo objavljivati „Indeks demokracije“ tek 2006., a te i naredne godine Hrvatska je zabilježila svoj najbolji rezultat, ali i dalje nedovoljan za bilo što više od sredine skupine „manjkavih demokracija“, možemo samo nagađati u kojoj bi to grupi država Hrvatska bila deset godina ranije, u vrijeme gore spomenute Zagrebačke krize. Zbog svega što se tada događalo Hrvatska bi bila svrstana u „hibridne“ ili „autoritarne“ režime i dok god HDZ javno ne prizna tu činjenicu Hrvatska neće moći postati zemlja „pune demokracije“. Od pet elemenata „Indeksa demokracije“ Hrvatska najlošije stoji po indeksu političke kulture, a ovo priznanje HDZ-a, ključni je preduvjet za njen razvoj, jer bez kritičke valorizacije svoga načina upravljanja Hrvatskom u vrijeme vladavine Franje Tuđmana, HDZ je i dalje osuđen na ponavljanje ne samo istoga obrasca ponašanja, nego čak i sličnih pogrešaka.
Zašto Podravka prihvaća premijerov diktat?
Imenovanje bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić na čelo Uprave Podravke jedna je od takvih grešaka napravljenih upravo u maniri Franje Tuđmana. Podravka je privatna kompanija u kojoj 52,2 % svih dionica drže mirovinski fondovi, a Republika Hrvatska ima 25,5 %. Kada je zbog nenadane i prerane smrti Marina Pucara trebalo pronaći novog predsjednika Uprave, ulogu headhunting agencije preuzeli su Banski dvori, odnosno osobno premijer Andrej Plenković.
Taj prvorazredni skandal u kojemu predsjednik Vlade određuje tko će voditi privatnu tvrtku, a gospođa Dalić zahvaljuje tomu istomu premijeru na iskazanome povjerenju i kao dokaz svoje kvalificiranosti za taj posao navodi dirigiranje događajima koji su prethodili predstečajnom postupku u Agrokoru u hrvatskoj javnosti, upravo zbog niskog nivoa političke kulture, nije izazvao neko naročito uzbuđenje. Nitko nije postavio pitanje zbog čega mirovinski fondovi prihvaćaju headhunting ulogu Banskih dvora, kakva je uopće uloga Nadzornog odbora Podravke i zašto svi oni poslušno prihvaćaju diktat Andreja Plenkovića kada je država u posjedu samo četvrtine svih dionica.
Junačka šutnja promotora liberalne misli
Nekoliko samoproglašenih zaštitnika i promotora hrvatske liberalne ekonomske i političke misli, koji inače trzaju na svaku promidžbenu objavu Radničke fronte, junački je odšutjelo to što je njihova miljenica, nakon što je rastavila na proste faktore ortački kapitalizam u Hrvata, preuzela Podravku zahvaljujući headhuntingu u Banskim dvorima. Njihova šutnja dodatni je dokaz zašto je Hrvatska prema „indeksu političke kulture“ 104. zemlja na ranglisti „The Economista“, u istom rangu s Ruandom, Nigerom, Gvinejom i Kamerunom.
A na tu sramotnu poziciju prema kojoj četiri petine afričkih zemalja ima bolju ocjenu „političke kulture“ od Hrvatske nismo stigli zbog Katarine Peović – ovdje smo zbog Andreja Plenkovića i tri desetljeća vladavine HDZ-a; ovdje smo zbog Franje Tuđmana i svih u međuvremenu stvorenih fikcija pretvorenih u novovjeke dogme; ovdje smo i zbog svih onih koji su povjerovali da je dovoljno radničku klasu zamijeniti nacijom, jednu partiju drugom te promijeniti državne simbole i uniforme kako bismo u svega nekoliko godina postali Švicarska. Ovdje smo i zbog Milana Bandića, ali i zbog njegovoga hranidbenog lanca, koji je nakon ubiranja beriva u epopeji dugoj dva desetljeća, umjesto izlaza za nuždu, kao prvu rezervu za Bandića pronašao Damira Vanđelića i ponudio ga premijeru kao „nadstranačkoga kandidata“.
Maliciozno pretjerivanje uglednog tjednika?
Ako netko misli da je stavljanje „političke kulture“ u Hrvatskoj u isti rang s onom u Ruandi, Nigeru i Gvineji maliciozno pretjerivanje uglednog londonskog tjednika neka mi pronađe još jednu zemlju u kojoj je premijer imenovao neku osobu za privremeno vođenje fonda za obnovu grada stradaloga u nekoj prirodnoj katastrofi kako bi toj osobi omogućio političku promociju u izbornoj utrci za gradonačelnika.
Kada je Damir Vanđelić na koncu izračunao da u Zagrebu nije previše izgledan scenarij s prošlih lokalnih izbora u Splitu gdje su u drugi krug izbora za gradonačelnika ušli Željko Kerum i Andro Krstulović Opara, odlučio je odustati od izborne utrke, što je dovelo u nepriliku ne samo Andreja Plenkovića, već i prije spomenuti hranidbeni lanac Milana Bandića kome je tako preostao samo nepatvoreni i originalni Milan Bandić.
Zašto ne možemo postati zemlja pune demokracije
Prije četvrt stoljeća Franjo Tuđman nije želio potvrditi ni jednoga od četiri gradonačelnika Zagreba koje je izabrala dvotrećinska većina u Gradskoj skupštini. Kako je tim činom bez ikakvoga objašnjivog razloga poništen sam izborni rezultat, građani Zagreba zaslužili su makar i zakašnjelu ispriku svih onih koji se smatraju nastavljačima i nasljednicima djela Franje Tuđmana. Premijer Andrej Plenković takvom bi isprikom ne samo unaprijedio političku kulturu i tako poboljšao rejting Hrvatske na ljestvici „Indeksa demokracije“, već bi napokon potaknuo i početak kritičkoga odmaka prema devedesetima unutar vlastite stranke bez kojega Hrvatska, ponavljam još jednom, jednostavno ne može postati zemljom „pune demokracije“.
Nije valjda slučajno što su sve balkanske države, osim Grčke, Slovenije i Albanije, na dnu ne samo europske već i na začelju zajedničke afro-balkanske ljestvice indeksa „političke kulture“. Prema parolama koje slušamo već tri desetljeća hrvatska svijetla budućnost počinje bijegom s Balkana, ali nitko nije predvidio da zbog pogrešnoga upravljanja ona može i neslavno završiti upravo u sub-saharskome pojasu.
