Europski sud za ljudska prava danas je objavio presudu prema kojoj Republika Hrvatska obitelji Smiljanić mora isplatiti 26 tisuća eura odštete i 4.5 tisuće eura troškova postupka. RH su tužili Milenko, Ljiljana i Saša Smiljanić, roditelji i sestra mladića Siniše Smiljanića kojeg je 2012. godine ubio pijani vozač.
Sinišu Smiljanića autom je ubio propali poduzetnik Dejan Maćešić, koji je prethodno prošao kroz crveno i vozio pijan, no osuđen je na tek dvije godine zatvora i onda još pušten godinu dana ranije. U zatvor je otišao u lipnju 2014., a pušten je u srpnju 2015. godine. Ministarstvo pravosuđa tada je odbilo odgovoriti Indexu na pitanje zašto je Maćešić pušten ranije iz zatvora, proglasivši tu informaciju tajnom.
Cijeli proces Maćešiću obilježen je nizom nepravilnosti pa je tako Maćešić na slobodi bio godinu dana nakon što je pravomoćnom postala sudska presuda za prometnu nesreću u kojoj je skrivio smrt Siniše Smiljanića.
Da bi apsurd bio veći, kaznu je izdržavao u zatvoru poluotvorena tipa u Valturi kod Pule te je imao pravo na slobodne vikende i godišnji odmor, tijekom kojih je ponovo mogao sjesti za volan.
Čak 35 puta napravio prometni prekršaj i nekoliko puta osuđivan
Istaknimo još i skandalozan podatak da je Maćešić čak 35 puta evidentiran u raznim prometnim prekršajima, ali tek nekoliko puta je zbog toga pravomoćno osuđivan.
Jedan takav prekršaj počinio je 23. listopada 2010. godine, kada ga je zagrebačka policija u 3:10 zatekla pijana za volanom. Izmjereno mu je 1.07 promila alkohola. Taj slučaj vukao se po ladicama hrvatskog pravosuđa tri i pol godine, sve do 5. veljače 2014. godine, kada je pravomoćno kažnjen globom od 2000 kuna. Vozačka dozvola nije mu oduzeta, iako bi takvom mjerom Prekršajni sud u Zagrebu mogao Maćešića onemogućiti u upravljanju automobilom kada iz zatvora izađe na slobodan vikend ili godišnji odmor.
Da je Maćešić zbog vožnje u pijanom stanju u listopadu 2010. pravovremeno procesuiran i da mu je bila oduzeta vozačka dozvola, do nesreće u kojoj je Siniša Smiljanić poginuo u srpnju 2012. godine možda ne bi ni došlo. Smiljanići su pravnu zaštitu onda zatražili od Ustavnog suda, koji je njihov podnesak odbio uz suludo obrazloženje da nemaju pravo na tužbu zato što – nisu direktno oštećeni Sinišinom smrću.
Nakon toga su se obratili Europskom sudu za ljudska prava, koji je sada presudio u njihovu korist, a protiv institucija RH. Smiljanići su u svojoj tužbi tvrdili da hrvatske vlasti nisu na odgovarajući način provodile zakone koji se odnose na ponašanje u prometu, što je u konačnici rezultiralo smrću Siniše Smiljanića.
Hrvatske vlasti prekršile ljudska prava
ESLJP je utvrdio da su hrvatske vlasti prekršile članak 2 Europske povelje o ljudskim pravima, koji se odnosi na pravo na život.
“Iako su domaće vlasti poduzele određene mjere protiv D.M.-a (Dejan Maćešić, op.a.), nisu uspjele poduzeti sveobuhvatan i integriran pristup primjene djelotvornih odvraćajućih i preventivnih mjera kako bi okončale njegova kontinuirana ozbiljna kršenja propisa o cestovnom prometu. Takav bi pristup zahtijevao poduzimanje mjera s primarnom funkcijom smanjenja čimbenika rizika za sigurnost cestovnog prometa, na primjer, poništavanje njegove vozačke dozvole ili oduzimanje na dulje razdoblje, nametanje prometne edukacije, liječenje od zlouporabe droga i, gdje je to primjenjivo, primjenom strožih i odvraćajućih sankcija za njegovo ponašanje. Poduzimanje takvih mjera bilo bi u skladu s mehanizmima uspostavljenim u relevantnom domaćem regulatornom okviru i standardima koje je odobrila vlada, kao i onima utvrđenim u relevantnim međunarodnim materijalima”, navodi se u odluci ESLJP-a.
U odluci se ističe i poražavajući zaključak ESLJP-a kako se “ne može reći da je ponašanje domaćih vlasti uspjelo osigurati povjerenje javnosti u njihovo poštivanje vladavine zakona i njihovu sposobnost da spriječe bilo kakvu pojavu toleriranja nezakonitih djela”.
“Iako Sud nije mogao nagađati bi li se stvar razvijala drugačije da su vlasti postupile drugačije, mjerodavni test prema članku 2. Europske konvencije o ljudskim pravima podrazumijeva da je dovoljno utvrditi da su višestruki propusti domaćih vlasti na različitim razinama, koje nisu poduzele odgovarajuće mjere protiv kontinuiranog nezakonitog ponašanja DM-a, a time i osigurale učinkovito funkcioniranje preventivnih mjera usmjerenih na osiguravanje javne sigurnosti i minimiziranje u praksi broj prometnih nesreća, premašili puku nemarnu koordinaciju ili propust”, piše u odluci ESLJP-a.
Kazna ispod dopuštenog zakonskog minimuma
ESLJP je žestoko kritizirao i hrvatsko pravosuđe, koje je Mačešiću omogućavalo bez smislenog objašnjenja da sa zakašnjenjem krene na služenje zatvorske kazne.
“Kazneni zakon domaćim je sudovima dao mogućnost izricanja zatvorske kazne između tri i deset godina. Međutim, Općinski sud odlučio se osloniti na mogućnost predviđenu mjerodavnim domaćim zakonom izricanja kazne koja je ispod zakonski dopuštenog minimuma, osuđujući ga na dvije godine zatvora. Bez namjere ometanja domaćih sudova u izboru kaznenih mjera poduzetih protiv D.M. i bez namjere da prosudi razmjernost tih mjera prema kaznenom djelu, Sud nije mogao ne primijetiti da se, donoseći svoju ocjenu, Općinski sud nije pozivao na činjenicu da je D.M. je nekoliko puta kažnjavan u prekršajnom postupku. Štoviše, oslanjanje Općinskog suda na činjenicu da je prije kaznenog djela ponašanje D.M. bilo u skladu sa zakonom, bilo je u potpunoj suprotnosti s njegovim prijašnjim ponašanjem kao vozača. U tim se okolnostima čini se da se ublažavanje kazne D.M.-a ispod zakonskog minimuma nije dogodilo nakon pažljivog ispitivanja svih relevantnih razmatranja povezanih sa slučajem”, smatra ESLJP.
Također pišu da je “relevantni domaći zakon također predviđao hitno postupanje sa zatvorskom kaznom te da se izvršenje kazne može odgoditi samo u iznimnim okolnostima. Nije bilo potpuno jasno zašto je izvršenje kazne D.M. odgođeno za godinu dana nakon što je postala pravomoćna i to se nije moglo smatrati razumnim. Konkretno, podnositelji zahtjeva morali su se nekoliko puta žaliti na propust da se izvrši D.M.-ova kazna zatvora. Takvo neopravdano odgađanje nije bilo u skladu s obvezom države prema članku 2. da izvrši pravomoćne presude kaznenog suda bez nepotrebnog odgađanja”.
