Zamislite susjeda, uredan obiteljski čovjek, simpatičan, ponekad se čak i družite te dođe kod vas zamoliti novce. Evo, čak i imate koju kunu koju možete pozajmiti. Dok vadite iz novčanika, on vam objašnjava kako mu je stvarno teško, ali došlo je vrijeme za ljetne gume, a on se ne može pojaviti pred prijateljima s onim čeličnim felgama od 16″, nego želi vratiti aluminijske od 18″. Čudno ga pogledate i date mu novac.
Evo vašeg susjeda za dva dana – pita za još. Ostao bez novca. Naime, taman počinje nogometno prvenstvo, on uzeo QLED televizor pa vam objašnjava kako je crna boja na ovome puno bolja, samo luzeri koriste još obične LED televizore, ali stisnula ga banka s ratom. Još čudnije pogledate i čak mu pomognete. Treći dan evo susjeda opet.
Može još 10 kuna, ostalo mu 25, ali on puši samo one skupe cigarete pa moli 10 kuna za do trafike. I još ispriča vic o jadnicima koji puše jeftinije cigarete. Dođe susjed i četvrti dan – pogrešno posložio parove u kladionici, ode pola plaće, pa sada moli za kupiti hranu djeci. Kaže, ima on hrpu mesa, kobasa, svega u kući – ali djeca bi pizzu iz dostave, a i njemu se ne kuha, pa može li 100 kuna. Vratit će kada mu se parovi poslože.
Koliko bi trebalo da mu zatvorite vrata?
Dugovi zdravstva su stvarni, ali se ne rješavaju
Hrvatsko zdravstvo vam je upravo kao takav susjed. Nedostaje li novca – o, itekako. Dugovi prema veledrogerijama su stvarni. Je li sve manje radno aktivnih koji uplaćuju doprinose? Je, podaci o iseljavanju su porazni, a odlazi upravo generacija koja puno uplaćuje, a malo koristi zdravstvene fondove. Postaju li liječenja, medicinski postupci i sve ostalo sve skuplji – postaju. Ali prije nego što se od radnika zatraži više (jer može ministar objašnjavati kako je to porez na plaće, ali čim poskupljuje vaš rad – plaćate na kraju vi), ministar je trebao izići s popisom stvarnih reformi i ušteda koje je napravio. A nije realno napravio ništa.
Hrvatska je u zadnjih 20 godina sagradila respektabilnu mrežu autocesta i između gradova se vozi brzo, jednostavno i sigurno. Dodatno, ostali smo bez stotina tisuća stanovnika. Sve to nije bilo dovoljno da se krene u racionalizaciju broja bolnica i drugih zdravstvenih ustanova, kojih je definitivno previše i koje su radi te rascjepkanosti manje učinkovite. Gdje je hitna helikopterska pomoć umjesto neprimjerenog i skupog prijevoza bolesnika vojnim helikopterima? Što je s tisućama administrativaca u svim tim bolnicama? Što je s brojem zaposlenih u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i kako to da informatizacijom taj broj nije uvelike smanjen? Od svega toga čujemo kako HDZ uredno i dalje zapošljava svoje kadrove po administrativnim mjestima jer eto, što će jadni ljudi inače raditi?
Hajde barem da zdravstveni sustav radi – ali ni to nije istina. Koliko se ono čeka za neke preglede? Čitamo da se uredno ljudi naručuju za 2022. godinu. Zanimljivo, da netko od tih koji su naručeni za 2022. godinu kaže da će uplatu svojih doprinosa također prolongirati godinu dana, država bi odmah rekla da ne može.
Politika nezamjeranja dolazi na naplatu
Nema ni najmanjih reformi, nigdje nismo čuli kako je nađeno u nekoj bolnici 10 ili 20 suvišnih administrativaca, a sigurno ih ima. Nigdje da se spoje dvije bolnice na 30 km udaljenosti. Zašto se za tipizirane javne nabave ne koristi elektronička dražba i time bitno poveća transparentnost nabave i snize cijene? Ne bi dobio “preferirani” ponuditelj?
A gdje su tek neke veće reforme, recimo da se omogući privatnicima ravnopravno uključivanje u ponudi usluga koje plaća HZZO, a kamoli demonopolizacija osiguranja – zašto ne bi bilo, kao i drugdje, više obveznih osiguranja pa birate? Ako vam HZZO ne osigura pregled u tri mjeseca, možda bi za vaše novce to rado učinio netko drugi? Zašto ne biste za vaš privatni novac birali i obvezno osiguranje?
Nisu napravljene ni najmanje, a kamoli važne reforme – ipak, uskoro su lokalni izbori, nikome se ne treba zamjerati, a naravno, i ministar to shvaća, svaka reforma znači da netko gubi. Znate ono – ne diraj nikoga, svatko je nečiji! Da bilo što pokuša, odmah bi počeli zvati iz lokalnih samouprava, pa bi počeli zvati iz njegove stranke, pa oni iz oporbe, pa razni obiteljski, prijateljski i drugi lobiji.
U zdravstvu je jako puno novca i jako puno ljudi, lobiji i interesne skupine su tamo puno širi od stranačkih. Daleko najlakše je građanima uzeti dodatno novca, nekako napuniti rupe i čekati kraj mandata pa neka onda onaj naredni rješava. Opet istom metodom. Jedino, za to uopće ne trebamo ministra. Dovoljan bi bio jedan stariji PC koji bi jednostavnim algoritmom, kada se pojavi problem u plaćanjima, izračunao koliko treba povećati poreze i doprinose.
Proljeće je – imate ljekovite biljke
Ovakvo rješavanje problema u zdravstvu koje predlaže ministar Beroš, povećanje doprinosa, je otprilike kao da rješavate curenje vode iz lonca tako da ulijevate sve više vode u taj isti lonac. Ili da vozite automobil s probušenim rezervoarom za gorivo i problem rješavate češćim odlaskom na pumpu. Pri čemu za taj isti auto uredno kupujete i dalje najskuplju dodatnu opremu.
No ministar dobro zna da je takvo rješavanje najlakše – hrpa građana će misliti da se uzima “mrskim kapitalistima”, lokalno će svi biti sretni da je zdravstvena ustanova u njihovom selu makar ne imala dovoljno zdravstvenog osoblja (bitno je da je zgrada tu!).
Svi prijatelji, kumovi, stranački kolege i lokalni šerifi će biti sretni jer negdje mogu smjestiti ponekog svog – u kakvu administraciju zdravstvene ustanove.
Nekako će od vaših plaća zakrpati rupe do narednih izbora, a dalje je sve to nečiji tuđi problem. Istina, zbog visokih doprinosa na plaće otići će još nešto radnika ili firmi, vi ostali ćete imati manje za trošiti, pregledi će i dalje ići u 2022., no što je tu je.
Uostalom, što će vam lijekovi u bolnicama kada možete pratiti online nadmudrivanje predsjednika i premijera? A i proljeće je. Bude po livadama ljekovitog bilja. Što biste vi nezahvalnici htjeli? Reforme? Neće ići. Šutite i plaćajte!
