Milanović uvodi trumpizam u hrvatsku politiku, optužio je Milorad Pupovac predsjednika Republike, post festum Milanovićevog “pljuvanja u dalj” po svima i svakomu tko nije htio s njim sudjelovati u prkosnom izboru Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda mimo još uvijek važećeg Zakona o sudovima. Plenković je ružan, Pupovac prljav, a Jandroković zao u toj osebujnoj Milanovićevoj kategorizaciji od čije elaboracije se svakom pristojnom čovjeku stisne želudac, neovisno o tome je li pobornik ili protivnik spomenute trojke.
Kao da smo se zatekli usred delikventskog uličnog šaketanja, ili u nekom od Mad Max nastavaka, o čijem ishodu ovisi hoćemo li se i sutra igrati države ili ćemo je imati za ozbiljno…
Jurnjava bez kočnica
Šef države je odavno otpustio kočnice i krenuo u samoubilačku jurnjavu. Koga će pritom pomesti, njemu nije važno. Njegov je rječnik kancerogen, njegovo javno komuniciranje nedostojno državne institucije koju predstavlja. Ali, to nije nikakva novost. Još od inauguracije, kad je na trenutak izgledalo da bi kohabitacija možda mogla biti ostvariva, taj rabijatni bivši socijaldemokrat sve frontove drži neprestano otvorenim. No, njegovi ratovi na ovim kvarnim balkanskim vjetrometinama dobivaju više poklonika od “Ratova zvijezda”…
U najkraćem, osjećam nelagodu slušajući zapjenjenog osvetnika u naletu agresivne inspiracije kojom predsjednik Republike ostrašćeno gazi sve neistomišljenike. Nije li nedavno krajnje šovinistički obezvrijedio i žene, tezom dako postoje “žene i – žene”. Pritom su jedne borci, hrabre, samopouzdane koje se znaju za sebe izboriti, a druge- glumataju.
Na trenutke me hvata strah da bi njegova hiper egzaltiranost mogla prerasti u neko novo agregatno stanje. Ili će početi levitirati ili će se od bijesa u nekom sljedećem trenutku rasprsnuti poput prenapuhanog balona. Nešto tu opasno ne valja i ne sluti na dobro. I taj je trenutak spoznaje zapravo žalostan, jer razotkriva do kraja svu bijedu hrvatske politike svedenu na patološku narcisoidnost i beskrupuoznu egoističnost dvojice testosteronskih egzibicionista koji se međusobno nadmeću na naš račun dok mase njihovih pristalica oduševljeno kliču. Nažalost, čine to s našim blagoslovom. Mi smo im dali legitimitet za besramno rasturanje zadnjih ostataka ove opljačkane, korumpirane i potpuno diskreditirane države erodiranog morala i zgaženog sustava vrijednosti, u kojoj se još samo oni osjećaju dobro.
Predsjednik Milanović premijera Plenkovića metaforički vidi ružnim, zbog njegove apriorne diskvalifikacije profesorice Zlate Đurđević kao kandidatkinje za predsjednicu VS-a. Pupovca naziva prljavim jer se, kako kaže, usudio njegovu kandidatkinju prozvati padobrankom, a šefa Sabora, Jandrokovića smatra naprosto zlim jer prof. Đurđević difamira zbog njezinog navodnog protivljenja izručenju Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu, što je, tvrdi Milanović, laž.
No, na stranu Plenković i Jandroković kao eksponenti jedne terminatorske, razorne vlasti i politike HDZ-a, ali kakav je izazov Milanoviću bio šamaranje Pupovca koji mu ni po statusu, ni po utjecaju, ni po snazi nije al pari?!
Razjareni bik
Je li hrvatski predsjednik već u tako opasnoj fazi da su mu psovka i uvreda glavno oružje u verbalnim obračunima? Zašto poseže za tim sredstvima koja potpuno zasjenjuju argumentiranost njegovih poruka, i dovode u pitanje čak i ono u čemu je u pravu? Njime dominira bijes u kojem gubi razboritost, jer ako je na početku ove epizode još i mislio da postoji neka mogućnost da njegov izbor kandidatkinje za Vrhovni sud bude potvrđen u Saboru, danas mu je jasno da je ubio svaku i najmanju šansu za to. A još je morao i tražiti od Državnog sudbenog vijeća da ponovo raspiše javni poziv, kojeg je žestoko osporavao kao potpuno nepotreban, jer je isključiva ovlast šefa države da predlaže kandidata za VS.
Ergo, priznao je da je pogriješio u proceduri, priznao je poraz, a sada ga čeka i drugi, ukoliko prof. Đurđević svojevoljno ne izađe iz ove neuredne, kompromitirajuće, grube “muške igre” , čuvajući svoju čast i ugled. Kako god bilo, Milanović iz ovoga ne može izaći kao pobjednik…
Zoran Milanović ima pravo kada tvrdi da je Zakon o sudovima nedorečen, nekonzistentan, možda u ovu predsjedničku ovlast i potpuno nepotrebno involviran. Ali, to se ne rješava uličnim psovkama i klevetanjem onih koji mu nisu htjeli pružiti ruku u nadigravanju s Plenkovićem, nego legalnim pokretanjem postupka za izmjenu zakona. Ma što o tome mislili u HDZ-u, ali time bi dobio argumentaciju za svoje teze kojima bi mogao dokazivati konstruktivnost i pozitivan pristup rješavanju problema. Ali, ne, to bi bilo prejednostavno…
Umjesto legalnih procedura, Milanović, koji mrzi formu i konvencionalno ponašanje, i ovdje je krenuo prečacem, tko zna zašto vjerujući da na tom putu može do cilja. Saznanje da to ne ide, beskrajno ga frustrira. Uvijek iznova. I tada, poput slona u staklenoj menažeriji ruši sve pred sobom, demolira, inkriminira, ponižava i difamira svakog tko s njim nije u kolu. Bez taktiziranja, bez rukavica, bez elementarne pristojnosti, poput razjarenog bika.
-Bijedniče- naziva u poruci na WhatsApp-u Pupovca, na kojega je, kako otkriva SDSS-ov saborski zastupnik, kao i na njegovog kolegu zastupnika romske manjine Veljka Kajtazija, pokušao utjecati, promijeniti njihovo mišljenje glede legalnosti postupka izbora predsjednice VS-a mimo javnog poziva. A kad Pupovac na to nije pristao zasule su ga munje s Pantovčaka :
-Srami se , bijedniče. Uživaj u nemoralno stečenim nekretninama u Preradovićevoj. Moja greška. Trebalo je to prodati i podijeliti siromašnim Banijcima. Na kojima parazitiraš. Srpski narod procvast će u Hrvatskoj kada se otarasi tebe i tvojih lopova…
Dnevnice koje si naroljao kao moj promatrač u Europarlamentu , da si čovjek podijelio bi siromašnim ljudima u Majskoj Poljani, a ne kupovao kuće i stanove. A njih obasipao darovima onog čaršijskog ološa iz Beograda…
Nova ikona desnice
Zar tako predsjednik Republike komunicira sa saborskim zastupnikom? Ima li Milanović neka javnosti nedostupna saznanja o kriminalnom djelovanju Pupovca? Ako ima, zašto to ne prijavi DORH-u i USKOK-u, umjesto što se time nabacuje razjaren jer ga je netko zgrabio za rogove? Ili je nasrnuo osokoljen njegovim proskribiranjem cenzurom u Novostima, jer je odbio objaviti satirični tekst Viktora Ivančića o Andreju Plenkoviću, pa računa da svaki njegov atak na Pupovca ima zajamčenu podršku medija koji preziru cenzuru, napose onu politički i interesno motiviranu?
Nije učinio nikakvu uslugu ni profesorici Zlati Đurđević, naprotiv. Ova će ružna epizoda ostati vezana uz njezino ime, ma koliko to nije ni htjela ni slutila. Ali, i nju je Milanović iskoristio za pokazivanje mišića Plenkoviću, s kojim nije ni pokušao razgovarati o potencijalnim kandidatima za VS. Jer Plenković mjesecima nameće svoju volju oko izbora veleposlanika. Pa sada Milanović njemu pokazuje kako i on ima jednako snažnu, bogme i tvrđu volju. I gdje nas je to dovelo? Gdje je njih dovelo? Milanović se naposljetku morao posuti pepelom i obratiti DSV-u radi novog javnog poziva. Da bi njegova eventualna kandidatkinja mogla makar doći pred saborske zastupnike. Ali, bolno ranjena, samo što nije iskrvarila i za očekivati je da će radije ostati kod kuće i vidati svoje kolateralne rane, negoli se izložiti novoj neugodnosti.
A možda je moglo sve biti drugačije da je, ignorirajući Plenkovićevu aroganciju i pretencioznost, ponudio konstruktivnu kooperativnost. Braneći dignitet i poziciju svoga kandidata. Ali, vrag je u tome da je Milanoviću od svega najdraže verbalno nadmudrivanje s ” dostojnim oponentima”, jer, kako i sam svojedobno reče, njegovo je jedino oružje njegov jezik i njime se sve više služi kao opakim zmijskim ugrizom. Kojega svatko razuman želi izbjeći, a to predsjednika Republike može samo dovesti u poziciju prisilne izolacije ili desničarskog idolopoklonstva.
Nekmoli da bi mogao, ovim stilom i retorikom ozbiljno pridonijeti filtriranju i reformiranju trulog, kompromitiranog pravosuđa. A to je njegova ambicija. Legitimna, ma koliko velika, ali ona se ne provodi destrukcijom i kamenovanjem protivnika, nego homogeniziranjem suradnika na istom poslu. Hoće li mu do polovice mandata ostati itko od relevantnih suradnika ako misli nastaviti biti predsjednik-štemer, Čaruga hrvatske politike?
Hrvatski Srbi
Pupovac nije uzvratio Milanoviću istom mjerom. Ali, jest dovoljno uvjerljivo problematizirajući Milanovićevu tezu kako nije ništa učinio za Srbe. No, što je učinio on kao svojedobni premijer?
-Nismo ništa uradili za Srbe, kaže Milanović s kojim smo surađivali u mandatu njegove vlade, u mandatu njegove vlade kada s nijednim od nadležnih ministara i zajedno s njim nismo uspjeli elektrificirati, spojiti na struju nijednu kuću, nijedno selo osvijetliti, a jesam čuo obećanja i nijedno rješenje. Toliko o brizi o Srbima od njega i njegove vlade, toliko o poštivanju glasova koje je dobio od Srba, toliko o zahvalnom Milanoviću– odgovorio mu je Pupovac. S pravom. Jer, kao premijer, Zoran Milanović je bio u prilici učiniti da Srbi u Hrvatskoj, napose u ruralnim sredinama, žive makar malo dostojnije ljudskoj vrsti od onoga kako su mnogi od njih živjeli, neki tako žive i danas, s isključenom strujom, zapuštenim putevima obraslim u trnje i korov, bez vode, bez kanalizacije. A nije…
-Kad bih bio maliciozan- rekao mu je Pupovac– mogao bih ga pitati što je ostalo iza njega kao predsjednika SDP-a i vlade. U kakvom je stanju ostavio stranku? Neka pogleda institucije koje sam ja stvarao i vodio i gdje su danas. Onda neka izađe on i pokaže što je ostalo iza njega, osim računa u Taču tijekom radnog vremena predsjednika Vlade– vraća udarac SDSS-ov zastupnik, poručujući da od njega nikakve isprike ne traži, a ne bi je ni dao.
Zoran Milanović se postupno od socijaldemokrata, preko libertarijanca, pretvara u ikonu zadrtih, vehementnih desničara. Je li to bio njegov cilj još onda kad je tajno razgovarao s Klemom i ekipom iz Savske 66, koja ga je prevela žednog preko vode? Je li ovaj besprizorni, uličarski obračun s Pupovcem, kojeg naknadno posprdno naziva i plačibabom, sugerirajući da bi se, da je na njegovom mjestu, figurativno ubio, ili zašutio, neki novi pokušaj investiranja u političku budućnost u kojoj će ga na rukama nositi populisti razgaljene new primitives desnice?
Da, moguće. Evo, već ga i danas slave. Jer je “zatukao” jednog četnika, kao nitko dosad, “raskrinkao k’o zadnjeg mehanskog tata”, kako reče sam, u inspirativnom zanosu i prgavoj, paunskoj samodopadnosti koja postaje iritantna i njegovim fanovima.
