Iako se već godinama upozorava na odlazak liječnika i medicinskih sestara, inženjera informatike, a u zadnje vrijeme i majstora svih profila, odlazak poljoprivrednika koji je prošao ispod radara, definitivni predstavlja potpuni slom jedne države. Kada iz jedne zemlje odlaze potomci vrijednih ljudi koji su, prije mnogo desetljeća, u svojim obiteljima, posijali ljubav prema rodnoj grudi, prema zemlji, stoci, selu, ta zemlja nema perpektive. A to slikovito opisuje slučaj vođa najvećeg prosvjeda poljoprivrednika u Hrvatskoj povijesti 2010. godine, koji je trajalo osam dana i noći, bez prekida. Seljaci su traktorima blokirali ceste u cijeloj zemlji nisu odustajali sve dok njihovi zahtjevi nisu bili ispunjeni.
“S prosvjedom smo prestali kada je potpisan sporazum o zaostalim isplatama i o tome da neće biti smanjenja poticaja od 40 posto. Na žalost, uslijedilo je veliko razočarenje”, priča jedan od ondašnjih vođa prosvjeda Dragutin Dukić, koji je tada obnašao dužnost predsjednika Koordinacije seljačkih udruga Slavonije i Baranje.
Zanimljivo je da se on, kao i većina njegovih ‘suboraca’ više nema za što boriti. Politika koja je dospustila megalomanski uvoz jeftinih trećerazrednih poljoprivrednih proizvoda svih vrsta, uništila je njega i sve njih.
– Ja vam više nisam u Hrvatskoj, više nisam poljoprivrednik, radim u Njemačkoj na baušteli, a moj primjer, na žalost, nije usamljen. Na rad u inozemstvo otišli su i Tomislav Pokrovac koji sada radi bravariju u Münchenu, kao i Mladen Šolčić koji također, ovdje u Njemačkoj, vozi kamion“, kaže Dukić.
Tako su imanja nekada velikih i modernih poljoprivrednika, koji su svoja znanja i iskustva trebali prenijeti na svoju djecu i unuke, sada ostala pusta.
Dukić objašnjava što ga je nagnalo da odustane, da se prestane boriti i nadati, da digne ruke od svoje zemlje i svog blaga te spakira kofere i ode u tuđinu, raditi u građevini.
– Nakon svega, kao vođa prosvjeda, dobio sam novčanu kaznu te se protiv mene vodio i sudski postupak. Tek 18. svibnja 2016. godine dobio sam potvrdu, koju i danas čuvam, da me se oslobađa krivnje“, prisjeća se.
Na pitanje smatra li da se situacija u poljoprivredi u međuvremenu ipak popravila, odgovara da osobno misli, a i vidi iz niza primjera kolega poljoprivrednika koji su ostali u Hrvatskoj, da je sada, deset godina nakon traktorskih prosvjeda, još lošija i daleko teža jer kvaliteta ministara koji su se smjenjivali, nije rasla, nego obrnuto.
Potvrđuje to, nadomeće, i sve veće pogodovanje uvoznom lobiju, a što uništava domaće proizvođače hrane. “Evo i konkretne usporedbe – prije 20 godina cijena mlijeka i pšenice bila je veća nego što je sada, a s druge strane, troškovi su, na žalost, skočili i do 200 posto“, uspoređuje Dukić koji se na svom imanju u Zlatnoj dolini dugi niz godina bavio proizvodnjom mlijeka.
Što se tiče mljekarstva, priča dalje, sve je bilo više-manje podnošljivo, dok se u tu granu nije uplela politika koja je počela direktno pogodovati velikim koncernima i uvoznicima.
Slom mljekarstva, značio je za njegovu obitelj prestanak bavljenja poljoprivredom i gašenje obiteljske tradicije, iako su se i on i supruga nadali da će ju nastaviti i njihovi sinovi.
Otišao je 2019. te sa svojih 55 godina, promijenio život iz korijena. Umjesto rada na svom imanju, danas za život zarađuje radeći na baušteli. “Kada s koferom neophodnih stvari, odete u bijeli svijet i to u ovim godinama kao ja, srce vam puca”, naglašava i dodaje da još više boli to što sada, iz prve ruke, vidi da u Njemačkoj seljaci dobro žive i da su nositelji gospodarstva, dok su kod nas pošteni poljoprivrednici lošom politikom svedeni na patnike.
Tješi ga samo spoznaja da mu je obraz ostao čist, da nije posrnuo u nikakve mutne poslove i nitko ga od političara “koji su krojili sudbinu nas poljoprivrednika”, nije uspio kupiti, niti potkupiti. “No, taj moj tvrdi stav nije prošao bez posljedica. Bilo je prijetnji, a one su se i ostvarile, jer niti za jednog od moja dva sina, u Hrvatskoj nije bilo posla”, proziva navodeći da su uzalud slali na desetine molbi te i oni bili primorani napustiti svoj dom i doći na rad u Njemačku.
Mehanizaciju je većim dijelom rasprodao, dio ostavio da podsjeća na dane kada se borio i vjerovao u opstanak domaće proizvodnje hrane. “Sve su se te nade rasplinule, mojih muznih krava više nema na imanju, na kojem je nekada sve bujalo od života”, razočarano priča bivši veliki proizvođač mlijeka otkrivajući da supruga sada brine još samo o par ovaca i svinja, koje drži kako zemlja ne bi potpuno obrasla u korov, prenosi Agroklub.
