Odnos vremena i čovjeka, iako jest filozofijski problem, ipak nije samo to. Čovjek je nezamisliv izvan vremena, pa i kada se misli u religijskim, eshatološkim kategorijama, kao što je to vječnost, onda se i ta kategorija misli kao negacija mogućnosti daljnjeg vremena.
No afirmacija i negacija daljnjeg vremena, kao njegovog ograničenja, ipak su, neovisno o snazi naše imaginacije, samo dio vremena. Misao o vremenu i misao o vječnosti zbiva se u vremenu.
Biti u vječnosti, označava trajnost svega onoga što je bilo, što se dogodilo u vremenu. Vječnost je oživljeno vrijeme, vrijeme kojega se sjećamo, ali i povratak vremena kojega smo zaboravili.
Egzistencijalni zaborav ili egzistencijalna dementnost nije ništa drugo nego naš obrambeni mehanizam da pobjegnemo od situacija u kojima smo sebe i druge izdali.
Nema veće traume od traume izdaje sebe i onih koje izdati nismo smjeli, jer izdajom njih, izdali smo sebe. Od takvih trauma kukavički bježimo, pokušavamo ih zaboraviti i bijeg proglašavamo zaboravom.
Zbog kukavičluka nismo više u stanju sjećati se izdaje, koja je samoizdaja i sebeizdaja, pa se sjećamo samo bijega, ali ne i onoga od čega i zbog čega bježimo.
Ovo mnogi rade, bilo da negiraju izdaju, bilo da se, kao depersonalizirani demoni, uvlače u tuđa sjećanja i stvaraju lažna sjećanja o nekom drugom.
Depersonalizirani demoni su, dakle, ljudi koji bježe od vlastitog sjećanja. Njihovo sjećanje je sjećanje na žrtve, ali i sjećanje na samožrtvovanje.
Čovjek se sjeća i ne bježi od sjećanja, on stvara nova sjećanja. Po tome i jest autonomni subjekt djelovanja. Autonomije nema ako nismo nešto htjeli, to učinili, ali i preuzeli odgovornost za ono što smo učinili. Preuzimanje odgovornosti je, ako to želimo drugačije izreći, zapravo autorstvo nad sjećanjem i snaga da se sjećamo.
Vječnost je, ako je uopće ima, oživljavanje djela koja smo kao subjekti djelovanja, snagom naše volje i razuma, počinili. Vječnost, dakle, nije sud o vremenu, ona je trajni, savršeni identitet čovjeka i njegovog vremena.
Sve što jesmo, sve što smo učinili ili propustili učiniti, odvijalo se u horizontu našeg vremena. Toga nismo svjesni, zato smo i neslobodni, zato i razvijamo strahove, zato smo poslušni onima koje bismo trebali, zbog uzurpacije našeg egzistencijalnog vremena, proglasiti našim neprijateljima.
Oni koji nam određuju smisao, bez da nas pitaju što mi o tome mislimo, ironijski se nazivaju našim liderima, a zapravo su uzurpatori našeg egzistencijalnog vremena.
Oni u naše živote unose demonske snage koje nas depersonaliziraju i svode na ljude koji su propustili živjeti ljudskim životom i sada se nalaze razapeti između toga da slijede demonske lidere i toga da žive, slikovito rečeno, životom neautentičnih pasa.
Autentični psi žive autentičnim psećim životom kojem pripada pseća autonomija. Tu autonomiju poštuju vlasnici pasa, brinu se o psima, hrane ih, skrbe o njihovom zdravlju i ostalim, za autentične pseće živote, pripadajućim potrebama.
Svaki susret, pa tako i susret psa i čovjeka, počiva na autentičnosti. Bez autentičnosti, nema susreta, ali ima izdaje, bijega i razapinjanja. Neautentični ljudi bježe od sjećanja, oni su zato depersonalizirani.
Depersonalizacija se nikada ne događa bez pristanka. Oni su, dakle, pristali da budu razapeti neautentičnim psećim posluhom liderima koji ih demoniziraju. Hrvatska politika je prepuna takvih depersonaliziranih bića.
Lokalni izbori su za život građana najbitniji izbori, ali su, upravo zbog toga što se na njima odlučuje o politikama kojima se uređuje život koji graniči s našim osobnim, intimnim i drugima nepriopćivim životom, a to je život našeg mjesta i lokalne zajednice kojoj pripadamo, to izbori očitovanja ili naše humane razine koja shvaća odnos čovjeka i vremena, kao i autentičnog života i autentičnom životu pripadajućeg sjećanja, ili su, naprotiv, očitovanje neautentičnog, dehumaniziranog, demonskog bijega koji se ne može suočiti sa sjećanjem i zato stvara lažna sjećanja o drugima.
Moj grad je grad lažnog sjećanja, jer se ne sjeća gradskog života, nego mu je nametnuto demonsko sjećanje na stranačku utvrdu. No moj grad je grad koji ima ljude koji znaju vrijednost ispravnog, autentičnog sjećanja.
U mom gradu živio je jedan takav čovjek, a zvao se Stijepo Obad. Stijepo Obad je prošli tjedan umro. Čitav život je posvetio istraživanju uglavnom hrvatske povijesti 19. stoljeća. Bio je moj profesor.
Zahvaljujući njegovim predavanjima, a to nisu bila predavanja o nečemu, to su bila predavanja epifanije ljudske veličine usmjerene prema autentičnom životu.
Stijepo Obad je bio glasnogovornik sjećanja povijesnih procesa i događaja, on je bio praktikant vlastite autentičnosti, ali i sugovornik koji je stvarao prijateljsko ozračje. Nosio je vrijednosti, zalagao se za vrijednosti i prepoznavao je vrijednosti.
Njegov život zasigurno nije bio neautentični život. Jasno je da pojedinačni život nikada nije lišen aritmija, tako nije bio ni njegov, ali, cjelina njegovog života, bila je cjelina autentičnog života.
Sjećam se rada kojega sam napisao u zborniku radova povodom obilježavanja 80. obljetnice njegovog života. To je bio jedini filozofski rad u zborniku, svi ostali su pripadali povijesnoj tematici.
Stijepo Obad mi je posebno zahvalio što pišući filozofski rad o povjesničaru nisam izdao sebe kao osobu koja se bavi filozofijom, nisam izdao ni njega, kao povjesničara, ali niti našu prijateljsku povezanost.
Profesor Obad je bio svjestan tenzičnosti povijesnih istina, koje nisu provjerljive na način da se mogu ponoviti.
Povijesni događaji su egzistencijalno relevantni događaji, ali samo za autentične ili relevantne egzistencije. Irelevantne egzistencije su egzistencije u bijegu, to su demonske egzistencije koje pervertiraju osobna sjećanja, ali i sjećanje na povijesne događaje.
Profesor Obad je tražio vrijednosti i u njegovim radovima je razvidno da je živio tenziju snažnog opredjeljenja prema konačnom smislu i procesualne povijesne događajnosti koja, zato što se zbiva ljudskim djelovanjem, nikada nije konačna, baš kao što nije konačna ni sloboda.
Sloboda je mogućnost da bude nešto drugo. Povijest je besmislena bez slobode. Oni koji smatraju da nešto mora biti, a to je retorika političara koji su moj grad pretvorili u neslobodnu utvrdu, baštinici su fatalizma i brana da nešto novo, a to znači da nešto slobodno, nastupi, zaživi i stvori bolji svijet.
Smrt profesora Obada je konačnost jedne smislene egzistencije u kojoj je ostvarena istost čovjeka i njegovog vremena, odnosno istost čovjeka i njegovih sjećanja. Smisleni ljudski život biva okončan smrću.
U neslobodnom gradu prošli tjedan je umro slobodni čovjek. Ja ga se sjećam, s tim sjećanjem se s radošću identificiram i od tog sjećanja ne bježim.
