Donosimo razgovor novinara TRIS portala Gorana Šimca sa Milom Mrvaljom. Mnogi su već čuli za njega, a oni koji su ga upoznali o njemu samo govore pohvalno. Imaju i zašto, što se može doznati i u razgovoru s njim ispod ovih uvodnih nekoliko rečenica. Sreli smo se ‘ispod konja’ na Trgu bana Jelačića usred Zagreba. Počela je neka kišica, pa smo se sklonili na prohladnu otvorenu terasu obližnjeg kafića. Sjeli i popričali.
Premda je Mile posljednjih godina vrlo često u medijima, s njim je uvijek iznova potrebno, korisno, zanimljivo i ugodno razgovarati, i to o temi koja je najmanje ugodna – o ekstremnom siromaštvu, jadu i nevolji beskućnika i još jadnijem sustavu koji nije u stanju ni u znanju ni u volji spriječiti, a niti liječiti probleme naših najsiromašnijih sugrađana. Premda točne brojke nitko ne zna, neke mjerodavne službe (tekst na Trisu o beskućnicima i bešćutnicima) govore kako je beskućnika sve više i više, te kako se radi o desetinama tisuća ljudi koji žive u neljudskim uvjetima i bez najosnovnijih sredstava za dostojan život, bez prava, bez skrbi, brige i bilo kakve perspektive mogućeg boljitka, ostavljeni od svih. Istodobno, politička elita, uključujući i bivšu predsjednicu države, usuđuju se izjavljivati kako Zagreb i Hrvatska nemaju beskućnika.
Kako ‘nemaju beskućnika‘.
Mile je rječit, precizan i neposredan dok opisuje život beskućnika i nesposobnost i nebrigu vlasti. Zato jer je i sam bio beskućnik. Pa zna. Njemu se ne može muljati, lagati, pričati gluposti. Sjedokosi i sjedobradi Mile, pronicljivog pogleda i britkog jezika ipak nije očajavao: nije čekao i kukao niti zaboravio ljude u problemima u kakvima je i sam donedavno bio. Netom nakon izlaska iz beskućništva s Antonellom Šantek je osnovao Udrugu Fajter s jedinim ciljom da javnosti približi problem beskućništva, te da pomogne onima koji su u njega zapali. Organizirao je ‘turističke ture’ kroz svijet beskućništva, prikupljao umjetnine od čije je prodaje novac išao onima bez kuće i stana, poduzeo niz akcija s tim ciljem…
Iako je uobičajeno da u intervjuima novinar i sugovornik jedan drugome persiraju tj. oslovljavaju se s ‘vi’, ovdje je je to bilo nepotrebno jer bi to bilo izvještačeno, a i poznajemo se od ranije…
Pretpostavljam kako si medijski najeksponiraniji bivši beskućnik s područja Hrvatske i Europske unije. Vrlo često te intervjuiraju… Evo sad i ja. No čini mi se kako je vrlo važno da si vrlo često u medijima, ponajviše radi onih koji smatraju kako beskućnici žive u nekoj drugoj državi, na nekoj drugoj planeti, te kako se beskućnik ne postaje odabirom, nego njegovom krivnjom ili spletom neočekivanih životnih okolnosti za koje mnogi misle kako se uvijek događaju nekom drugom… Pa kako se to dogodilo tebi?
Pa… ništa. Klasičan slučaj na ovim prostorima. Podignem hipotekarni kredit, otvorim likovnu galeriju. Stavio sam stan pod hipoteku, galerija mi bankrotirala. Uzeli mi stan i postaneš beskućnik. Dakle, formula je jednostavna, laka, brza, efikasna… Kad te sustav treba pritisnuti onda su efikasni, a kad sustav treba nešto za tebe odraditi onda to traje desetljećima ili to ne urade nikada. I to je to. Dakle, od trenutka kada se pokrene stečaj do trenutka kad ti oduzmu sve: to je jako brzo, jako efikasno i jako su konkretni. Kad te treba sustav štititi – onda nigdje sustava. I to je to. I to je Hrvatska zadnjih trideset godina. I to je tako…
Pa kad se konkretno to tebi dogodilo…
Prije jedanaest godina sam postao beskućnik. Zvanično. Službeno.
Prije toga si imao takozvani normalan građanski život?
Da. Imao obitelj. Imao suprugu. Imao galeriju. Imao troje zaposlenih. Dakle, čovjek sam koji je, kako se to kaže, u tom svijetu plivao jako dobro.
I onda si, kako se to kaže, završio na ulici?
Da. Inače, to je jedan od načina kako se može brzo postati beskućnik. Može i drukčije: u Hrvatskoj ljudi rade u nekoj firmi, firma ode u stečaj, njemu ne isplate ni one plaće za koje je jadnik radio… On ode na ulicu. Ako ima bilo kakav mali dug, on je za dvije, tri godine beskućnik. Nitko ga ne štiti. Iako postaje pravni elementi koji bi ga trebali štititi. No sustav je takav kakav jest: jednostavno je nezainteresiran da pomogne tom čovjeku u beznadežnoj situaciji.
Osim što tako ostanu bez ičega, bez plafona nad glavom i mjesta i novca za neki dostojan život… mnogi usput ostanu i bez dijela rodbine, prijatelja, poznanika…?
Da… Mnogo je predrasuda. Te predrasude se i namjerno plasiraju. Plasiraju se kao nekakva slučajna informacija. No ništa pritom nije slučajno. Plasira se da je taj čovjek sam kriv za svoju sudbinu. Da je sam on podigao kredit i da ga nitko nije natjerao pištoljem. Da je sam donio nekoliko neodgovornih odluka i da mu se to obilo o glavu… Dakle, uvijek se prebacuje krivnja na tog pojedinca… I onda ljudi imaju tu sliku. U stvari, ja moram priznati to: kad ja nisam bio beskućnik , dakle kad sam živio normalnim životom i ja sam imao to uvjerenje da su to alkoholičari, da su to ljudi sami krivi za sudbinu, a jer sam bio i ja podložan toj propagandi koja postoji oduvijek. Tako da ja ne krivim ljude koji imaju takvo stajalište prema beskućnicima. Zato se čitav moj aktivizam svodi na to to da upozorim kako sustav ne valja, kako je sustav taj koji je kao takav odgovoran. No sustavu odgovara stanje kako jest… Evo sad se dogodila smrt ove male dvoipolgodišnje djevojčice. Sustav jednostavno ne želi da se mijenja jer bi time rezali granu na kojoj sjede. Dakle, mi ćemo sada deset dana pričati o toj djevojčici. Nove afere će dolaziti, a mi ćemo za petnaest dana potpuno zaboraviti ovo jadno dijete koje je žrtva sustava. Sustav je nju ubio. I onda ćemo biti zaokupirani novim aferama, skandalima, a to ćemo zaboraviti. Ovi isti natpisi koji vrište po svim medijima su slični onima kada je ona majka u Puli zadavila svoje dijete i bacila ga u more. Isto je bilo i kada je onaj pobacao djecu s balkona. I evo sad imamo ovo. Oni samo čekaju da prođe petnaest dana i da svi mi sve zaboravimo. A sustav će nastaviti funkcionirati kao i do sada. Do novog slučaja…
Znači, misliš da nema sustavnih pomaka u sustavu…
Da. Glupo je očekivati da će se mijenjati sustav dok je onome koji je u tom sustavu dobro. Bilo bi suludo da oni koji uživaju privilegije sustava režu sami sebi granu na kojoj sjede…
Vratimo se malo na tvoj predbeskućnićki život. Dugo vremena prije nego li si u Sarajevu imao umjetničku galeriju radio si u sarajevskom kazalištu?
Bio sam dekorater scene.
Do rata?
Da, do rata. Onda su mi umrli roditelji, dobio nasljedstvo. Želio sam otvoriti galeriju jer to mi je bio san. I eto… krenuo sam u to, galerija mi bankrotirala i to je to. To je bilo prije dvanaest godina. Onda sam imao još nešto novca za preživljavanje koji se topio. A oni ljudi koji su mi dugovalii nisu mi vratili novce i to je bilo to. Oni kojima sam ja nekada pomagao nisu mi htjeli pomoći. Onda se razočaraš u grad, u prijatelje. Odmah nakon što sam ovrhom izgubio stan, nakon tri dana ja sam bio na ulici… I onda ostaviš grad, ostaviš sve, poželiš otići što dalje. I to je to.
Beskućništvo gore od rata u Sarajevu
I kakvi su bili ti prvi dani beskućništva nakon što si došao u Zagreb…
Beskućnik sam bio tri i pol godine. Želim i ovo reći: bio sam i tri i pol godine u Sarajevu u ratu. Ali meni je tri i pol godine beskućništva puno teže palo nego tri pol godine rata. Jer u ratu smo svi u istom loncu, pa ti je lakše to psihički podnijeti. Kad postaneš beskućnik onda si sam. Ostaješ sam sa sobom. A to je mnogo, mnogo teže. Tako da mi je beskućništvo palo puno teže nego rat. A živio sam ti u u onom napuštenom prostoru bivšeg DTR-a u Krajiškoj ulici. Tu sam živio skoro godinu i pol.
I, kakvi su bili uvjeti beskućničkog smještaja?
Ali ona građevina je bila jako dobra. Bio sam na drugom katu u nekoj maloj prostoriji poput ostave. A bila je mala i na njoj je bio samo jedan mali prozorčić koji sam ja namjerno razbio jer sam uzeo na ulici kantu za smeće i od nje sam napravio malu pećicu. Tako mi je dim mogao ići kroz mali prozorčić, a meni je bilo toplo tu.
A kakvi su bili susjedi… subeskućnici, da tako kažem?
Je… bilo ih je dosta. Međutim, svatko je imao neki svoj kutak, neki ugao u koji se smjestio. No ja sam imao malo kontakta s njim. Zašto? Zato jer ih je većina u alkoholizmu. A alkoholizam je u stvari beznađe. Ljudi nisu u alkoholizmu zato što žele biti alkoholičari. Alkoholizam je zaborav. To su ljudi kojima je alkoholizam jedna vrsta suicida. Oni se alkoholom zapravo ubijaju. I shvatio sam da ako se budem s njima družio da to neće biti dobro. A ne možeš se ti s njima družiti ako ne piješ. Onda sam imao neku distancu d njih. Svih sam pozdravljao. Imao sam komunikaciju, minimalnu… Ali da sam bio s njima u krugu sigurno se nikada ne bi izvukao jer – jednostavno: oni su svaku noć za novac koji bi skupili kupili alkohola i ubijaju se. I to im je bilo sve u životu šta imaju. Zato sam se distancirao. I to je bilo dobro: oni su za mene mislili da sam ja čudak, neki lik koji je puk’o. U smislu: pustite me na miru, meni je dobro. I to ti je tako…
Hrana? Pučka kuhinja?
Da… Što se tiče hrane nisam oskudijevao. Ali hrana ti je u stvari najmanji problem. Najveći problem ti je beznađe. Ako si možda pratio moj prijašnji život, ja sam prvi beskućnik koji je dobio osobnu preko Centra za socijalnu skrb. Mene su sedam mjeseci vozali ko malog majmuna ali u stvari – ništa. Dakle nikako nisam mogao doći do osobne iskaznice, dok te 2014. godine, godine parlamentarnih izbora.No tada je novinarka Media servisa Kristina Bokanić slučajno naletjela na mene i željela o meni napraviti reportažu. Jedno od pitanja je bilo koji je najveći problem vas beskućnika. Ja sam joj rekao: postoji zakon o osobnoj iksaznici, a ja ne mogu dobiti osobnu. I ta priča je bila na večernjem dnevniku, a već idući dan me zove tajnik MUP-a. Tad je bio ministar Ranko Ostojić. On me primio, začudio se što se to događa i odmah nazvao Centar za socijalnu skrb i dao odmah nalog da mi se izda rješenje za osobnu iskaznicu. Dakle, od te TV reportaže do trenutka kada sam dobio osobnu prošla su samo četiri dana. A sedam mjeseci prije – ništa.
Državljanstvo?
Svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo…
Da, da…
Imao sam putovnicu i domovnicu. Majka mi Dubrovčanka, otac Hercegovac, a ja rođen u Sarajevu. Bosanac, Hercegovac i Dalmatinac. I nakon što sam dobio osobnu imao sam pravu na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, onda sam postao čovjek k s pravom glasa, postaješ čovjek, ljudsko biće… Dakle velika je razlika između pozicije čovjeka koji ne postoji do one kad odjednom postaješ čovjek. Preko noći. Samo zahvaljujući osobnoj iskaznici.
I onda je krenulo na bolje. Nakon tri i pol godine beskućništva si se smjestio negdje…?
Pazi… u životu… Kao sve što ti se događa u životu – nekada postoje sretne okolnosti, a nekada manje sretne. Takav je život. Naime, i nakon te TV reportaže koju sam spomenuo ja hodam po kantama za smeće i skupljam boce i u to mi priđe jedan čovjek i pita me: jeste li vi onaj Sarajlija koji je bio na televiziji?. Kažem ja: jesam. Kaže on meni: ja imam jednu malu sobicu u potkrovlju ako hoćeš ja bi ti je dao da živiš u njoj. Ja mu kažem: hvala ali ja sad nemam novaca da vam plaćam stanarinu, jer tek trebam dobiti socijalnu pomoć. On kaže: ajmo se ovako dogovorit… samo plaćaj režije, a stanarinu tek kad dobiješ socijalno onda ćemo se dogovoriti. I tako je bilo. Već sutradan sam se ja iz te ruševine smjestio u sobu.
Ministrica zadovoljna jer se okupio veliki broj siromašnih
A sad? Gdje si?
Sad imam garsonijeru malu na Borongaju i živim u njoj. I tako… A kažem ti – to ti je život. Da nisi imao par sretnih okolnosti tko zna što bi bilo danas. Jednako tako, da nije bilo par nesretnih okolnosti nikad ne bi bio beskućnik. To ti je život.
Ne plaćaš najam puno?
Ne, 150 eura mi je ta garsonijera, ukupno sve, s režijama.
A prihodi?
Imam socijalu i imam honorare. Tu su izložbe, predavanja, prezentacije. Tako da ide.
U redu.. I nakon što si se iz beskućništva preselio u podstanarske stančiće nisi se uljuljkao nego si počeo djelovati… aktivirao si kako bi pomogao onima koji su u nevoljama u kakvima si bio i ti. Postao si aktivist… pomažeš mnogima, iako naši političari, na primjer premijer i njegovi, kad kažu ‘aktivist’ žele se narugati ljudima koji svoje slobodno vrijeme, novac i životnu energiju nesebično troše za dobrobit drugih i društva. A ne samo za vlastite interese i interese političke partije i rodbine…
Shvatio sam jedno: ja sam – da sam bio sasvim sam – nikada se ne bi izvukao, da nisam dobio podršku. Shvatio sam da tako i svi oni drugi moraju imati podršku. Sami ne mogu. Zato sam odlučio da osnujem udrugu. Čim sam se ja smjestio, krenuo sam u to. Krenuo sam od nule. Imam časopis kojega prodaju beskućnici. ‘Ulične fajtere’… Zahvaljujući tom časopisu ti ljudi mogu sebe osigurati jednu skromnu finu egzistenciju. Naime ja prvo beskućnicima sređujem dokumentaciju , da dobiju osobnu iskaznicu, socijalnu pomoć i zdravstvenu skrb. Ona ih primam u prodaju časopisa, tako da imaju socijalu i imaju prihode od časopisa. I tako jednom po jednom polako rješavam njihovu egzistenciju.
Postoji i druga ekipa koja ima sličan časopis i prodaje ga…
Postoji. ‘Ulične svjetiljke’. S njima imam dobru suradnju. Njih izdaje franjevački red u Rijeci u Trsatu. Međutim ja sam malo liberalniji, jer sam preživio to i imam drugačije doživljavam beskućnika nego oni. Dakle mi nismo suparnici na nekom tržištu. Naime, ne postoje suparnici. U humanizmu ne bi trebali postojati suparnici ni suparništvo. Sjećam se kad je bila neka konferencija siromaštvu. Ministrica Murganić je otvarala konferenciju i kaže: želim da izrazim zadovoljstvo što vas ima toliko puno… haha… Eto ti… haha…
Zadovoljstvo što se okupio veliki broj siromašnih…. haha… Koliko si ti njih odvojio od takvog ekstremnog siromaštva, beskućništva?
Ja radim ovako: zamislimo da imamo tisuću kuna, i da ti dadneš desetorici po sto kuna. I što si uradio? Ništa. Jer već sutra neće imati ni kune. Tako da ja pokušavam riješiti čovjeka po čovjeka. Jednog po jednog. Tako da u ovih sedam godina koliko postoji udruga zasad to nije neka impresivna brojka, ali to su ljudi kojima sam zaokružio kompletni status. Nekima socijalu sredio, nekima mirovinu, nekakvu egzistenciju…
Svjedočili smo nedavno kako je bivša predsjednica države javno izjavila kako u Zagrebu nema beskućnika. Koliko prema tvojoj procjeni u Zagrebu ima beskućnika?
U gradu Zagrebu sad ima, a s tom brojkom se slaže Hrvatska mreža za beskućnike… sad ima oko dvije tisuće, ali ovim beskućnika bez ikakvih dokumenata. S tim imaš još oko dvije tisuće ljudi koji imaju socijalu i osobne iskaznice, a to su beskućnici koji su prijavljeni na neke fiktivne adrese samo da bi imali pravo na socijalnu pomoć. I onda imaš još oko deset tisuća građana, a to su pretežno napušteni starci koji imaju neke minimalne mirovine oko 1200 kuna, ali su napušteni, sami, dementni, bolesni. Napušteni i od Boga i naroda. A nemaju pravo na socijalnu pomoć jer imaju neku nekretninu. Tako da su to ljudi koji žive bez struje, bez osnovnih uvjeta za života. Dakle u Zagrebu, sad ako bi sve sabrali – imaš negdje oko 15 tisuća ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu.
Čitav jedan manji grad…
Da. Čitav jedan grad.
I nitko nema neku preciznu evidenciju…
Nema. Ovo su sve procjene. Jer, recimo… pazi ovo: jedno od osnovnih ustavnih prava svakog građanina Republike Hrvatske je pravo na izbor mjesta življenja. A beskućnik nema to pravo. Jer… beskućnik iz nekih ruralnih sredina gdje ne postoje pučke kuhinje, gdje ne postoje prenoćišta… Gdje će on doći? Doći će u Zagreb. Ali zato što on nije iz Zagreba on ne može ništa ostvariti u Zagrebu jer ga tjeraju u njegovu sredinu. Kažu mu: ti si iz tog kraja, pa tamo rješavaj šta trebaš… Onda imaš problem koji se i meni dogodio: kad sam predao zahtjev za osobnu iskaznicu meni su stalno govorili kako je moj predmet u tijeku. Meni su čak govorili ‘Mile zašto si dosadan, nisi jedini, mi imamo puno slučajeva, postoji neki red…’. Ali sve ti to kažu usmeno, pa nemaš što za što se možeš uhvatiti. Baš pred Uskrs mi se javio jedan i žali mi se kako ga poslalo u Centar za socijalnu skrb, a oni ga poslali da se mora javiti u MUP, pa onda da ga oni predlože za osobnu. A u MUP-u mu kažu: nije to naše, otiđi ti u Centar. On me zove: Mile šta da radim? I to ti je tako. To je samo vozanje. Igraju s njima ping-pong. I kako će on sad doći do svojih prava?
Beskućnici kao ratni zarobljenici
Kakva je situacija s prenoćištima u Zagrebu?
Ima samo Kosnica koje vodi Crveni križ i imaš od Caritasa u Jukićevoj ulici, ali ono je potpuno zatvoreno zbog korone, kao i svi Caritasovi centri u čitavoj Hrvatskoj…
Znači s koronom je beskućnicima još i gore…
Je. Sad mnogi beskućnici neće ni da idu u prenoćište jer kad odu zbog covida ne smiju izaći. Doslovno ih zaključaju kao ratne zarobljenike. On kad uđe u Kosnicu više ne može izaći – zbog covida. Sad zamisli ti ovo: osamdeset posto beskućnika ima neke psihičke probleme. I sad kad ih zaključaš u nekoj sobi 24 sata na dan… I sad zamisli, oni su sad već šest mjeseci bukvalno zaključani da ne smiju hodati ni po krugu…
Koliko ih je tamo?
Ima ih negdje sto i pedeset. U svakoj sobi ih je četvero, petero… I ne smiju izaći van. Nema teorije. Isto kao i starci u staračkom domu. Jest. Covid. Jebiga. Ajaj. Ja kad bi ti pričao ovaj intervju bi mogao trajati petnaest sati…
Jasno…
Ima divnih udomiteljskih obitelji. Ali ima i udomiteljskih obitelji koje su takve kakve jesu. Ja ne koristim neke ružne riječi. Sad pogledaj: jadni beskućnik kad ga primi neka udomiteljsku obitelj – ako je naišao na dobru obitelj – hvala Bogu. Ali ja sam recimo imao jedan slučaj jednog čovjeka koji je živio u udomiteljskoj obitelji jedno čovjeka koji je imao svoju farmu, a koji je bukvalno i doslovce radio od 5 sati ujutro do sedam sati navečer radio kao rob. Za doručak, ručak, večeru.
Ropstvo…
Da. Bukvalno ropstvo. Nije smio pušiti jer su oni nepušači. Nije imao televizije. On se žalio svojoj socijalnoj radnici. Socijalna radnica je izašla na teren. Ona je utvrdila da udomiteljska obitelj izvršava sve u skladu sa zakonom i odbijene su žalbe tog jadnika. Kasnije je pokušao uputiti žalbu ministarstvu socijalne skrbe. Oni mu nakon četiri-pet mjeseci odgovorilo da su napravili izvide u tom centru i da se odbacuje njegova žalba. Dakle više nije imao izlaza. Morao je napustiti tu obitelj. Nije više mogao da bude rob od pet ujutro do sedam navečer. Za doručak, ručaj i večeru. I kad taj jadnik napusti samovoljno udomiteljsku obitelj, u tom trenutku gubi sva prava. U Centru kažu: mi više nemamo prema njemu nikakve obaveze… I gotovo, ti si pred zidom.
A sustavu ništa… Imali ste niz situacija, seksualno zlostavljanje u Osijeku, slučaj socijalne radnice koja je sedam godina uzimala dnevnice odlazeći kao na teren kod osoba koje su odavno umrle. No ne dogodi se ništa. Izađu dva tri članka na portalima i nikom išta. I to se zataška. Sve ide dalje. To je problem. Kad bi ti pričao sve što znam, to ti je da ne povjeruješ…
Jasno…
Čuj, nastojim kroz svoj aktivizam, to mi je jako bitan segment mog rada, što više ljudi senzibilizirati o tom problemu. Jer ja kad se borim za prava beskućnika ja se borim u stvari za prava svih građana. Ja se borim u stvari za to da konačno u ovoj državi bude bolje svima. Jer šta fali Hrvatskoj? Fali joj odgovornost. Ne postoji sustav odgovornosti. U tome je stvar. Mi imamo i solidne zakone. Ni imamo solidno zakonodavstvo. Ali ne postoji sustav odgovornosti. Recimo, ti imaš hrvatska ministarstva, Hrvatske šume, Hrvatske vode, imaš hrvatsko pravosuđe… Ali gdje god da zagrebeš vidiš kaos. Ali zašto je kaos? Zato što svi oni funkcioniraju kao sekta. Najgori je primjer ova djevojčica koja je ubijena. Dakle sve napade, bez obzira s koje strane, Centri za socijalnu skrb jednostavno negiraju. Pričaj ti što hoćeš, ali oni to jednostavno negiraju. Ako je netko u navodnicima ‘stradao’, to bude neki ravnatelj, ali on uopće nije stradao, jer će ga HDZ za mjesec dana prebaciti na neko drugo mjesto. Kao u šahu rošada. Mi mislimo da je nešto učinjeno, a nije ništa. Svi se oni ponašaju kao sekta. I to je to. To ti je tako prijatelju moj.
Da…
Ali ovo moram reći: kao i u svakoj branši uvijek imaš dobrih i manje dobrih ljudi. Tako je i među socijalnim radnicima. Uvijek ima onih koji doista žele nešto napraviti, pomoći ljudima. Učiniti nešto. A ima onih koji su tu samo zbog plaće i da mu ide radni staž i briga se njega. I to ti je onda lutrija: pitanje jesi li kao beskućnik ili siromah naletio na ovoga prvoga ili na ovoga drugoga. Ako naletiš na prvoga hvala Bogu, a ako na drugoga – šuti i trpi. Sjećam se kad sam bio nedavno na HTV-u u emisiji Otvoreno. Bio tamo i ministar Aladrović. I ministar Aladrović ti ima neke svoje statističke podatke, tablice u kojima piše da je nama sve bolje i bolje. Kužiš ti to? Koja je to količina bezobrazluka. Kakav ti obraz mora biti… kao đon. Koji moraš imati mentalni sklop… On ima pokazatelje da nam je sve bolje i bolje…
‘Jer čim si prljav, čim smrdiš, čim obilaziš kante… ljudi te zaobilaze’
Iz tvoje perspektive čovjeka koji se sam uvjerio što je to ‘sve bolje i bolje’ pitam te ipak što ti je bilo najteže u razdoblju beskućništva. Možda je glupo pitanje…
Ne, nije glupo pitanje. Mnogi će ti reći ovo ili ono. Meni je najteže bilo to što nisam imao komunikaciju s ljudima. Jer čim si prljav, čim smrdiš, čim obilaziš kante… ljudi te zaobilaze. A ja sam komunikativno biće, meni treba komunikacija. Meni je komunikacija važnija nego kruh. Meni je falila komunikacija, najviše… Mnogima to ne znači ništa, ali meni je to bilo sve. Neki će reći nisam imao tamo ugodno spavanje, ovo, ono, štakori, prljavština… meni to nije smetalo… Toliko.
Jesu li ti susjedi beskućnici tamo umirali?
Je. Umiru kao štakori. Pa ti ne znaš od čega on umre. On nekad dobije malu ranicu, malu infekciju. I umre. Jedino kad netko kolabrira na vidnom mjestu hitna ga pokupi. Ali i hitna ga samo sanira. On nema mogućnost rehabilitacije. Ili imaš recimo beskućnika koji ima problema, a usput i neki psihički problem. Njima je najlakše strpati ga na psihijatriju. I što se događa: ni na psihijatriji ne može biti vječno. Oni njega kljukaju tamo tim lijekovima, i onda ga otpuste. I on izađe s psihijatrije. Onda antidepresivi plus alkohol… i onda bude još luđi.
Bit problema je, kako sam rekao ministru ovaj: u Njemačkoj možeš spavati ispod mosta, ali imaš pravo na osobnu. Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja inzistira na mjestu prebivališta da bi dobio osobnu. Ali otkud beskućniku prebivalište. U Njemačkoj i skandinavskim zemljama je dovoljno da imaš OIB i državljanstvo te države te onda imaš socijalnu iskaznicu. A ovdje beskućnik mora imati mjesto prebivališta. Otkud mu ako je beskućnik…
Apsurd…
Apsurd. I onda meni ministar Aladrović kaže kako je to iz sigurnosnih razloga. A sjećamo se da je mafija zemunskog klana kompletna imala domovnice i osobne iskaznice u Hrvatskoj… Ljuba Zemunac i Legija i Arkan, svi su imali naše dokumente…
Ali nisu bili beskućnici.
Nisu.
Rekao si mi da Zagreb ima 7000 napuštenih prostora koji bi eventualno mogli poslužiti nekoj boljoj svrsi…
Tako je. Zašto Zagreb kao sve velike metropole Europe, kao Pariz, London, Rim.. nema prenoćište u koje beskućnik može doći, prespavati i sutra otići. I da ima tu pet, šest tuš kabina da se može istuširati. Zar je to problem? Zar tu trebaju doktorati, magistarske studije?
Da, ali onda treba potrošiti novac na malo šampona i grijanja…
Da, baš to, na malo grijanja. Ti, na primjer, da želiš otići u prihvatilište Kosnica ne možeš tako lako. Ti kao beskućnik moraš imati tisuće potvrda. Moraš dobiti odobrenje od Centra za socijalnu skrb da bi otišao u prihvatilište za beskućnike. I ako nisi iz Zagreba, nemaš pravo. Ako si iz Siska, nemaš pravo. Otiđi u Sisak i tamo prespavaj. A Sisak nema prenoćište. Kužiš?
Čitav grad ekstremno siromašnih
I šta onda? Još kažeš da su sva Caritasova prenoćišta mjesecima zatvorena zbog korone…
U Hrvatskoj ima ukupno 435 kreveta za beskućnike… i Caritasovih i svih drugih. Ukupno. Vukovar Osijek, Zagreb, Karlovac, Zadar, Split i Pula. Ukupno 435 kreveta. A u Hrvatskoj kada bi sve sabrao, iako ne postoje pouzdani podaci, ima sigurno 10 do 15 tisuća beskućnika. I još puta tri koji žive u ekstremnom siromaštvu. Dakle, ti u Hrvatskoj imaš 50 tisuća ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu.
Što je čitav jedan veliki grad…
Veliki grad.
To je grad veličine, Karlovca, Pule, Šibenika, Varaždina, Dubrovnika… I što ti misliš, hoće li to nekako na bolje ili je sve više ljudi koji naginju ekstremnom siromaštvu…
Sve ih je više. Sve gore. Pogotovo ovaj covid. Zatvoren je i kolodvor za njih. Više ne mogu popiti ni kavu na onom automatu, jer ih odmah tjeraju. Više ne smiju biti negdje. Tjeraju ih iz parkova. Tjeraju ih gdje god se okupi njih nekoliko. Odmah ih rastjeraju.
Ti kao čovjek ne možeš kužiti neke stvari koliko god se trudiš. Nedavno trojica huligana isprebijali na mrtvo ime nasred Tomislavca (Trg kralja Tomislava u Zagrebu op.a.) beskućnika. Oteli mu neki dvadesetak kuna i njegov mobitel. Jadnika nekog od 47 godina. Trojica huligana narkomana. Policija ih je odmah uhvatila. Dakle policija je obavila svoj posao. Odvela ih na prekršajni sud. Prekršajni sud im je izrekao neku sitnu kaznu i zabranu prilaska beskućniku na 50 metara. I šta sad? Ispada da podržavaju huliganstvo. A znali su kazniti onog jadnika koji je ukrao sto grama salama i vegetu. Osam mjeseci zatvora dobio.
Kad je to bilo?
Prije nekih četiri-pet mjeseci. Nikola se zove. Pa ona baba Lucija na trgu prodavala buket cvijeća. Kaznilo je s 500 kuna. Babu od 87 godina, socijalni slučaj. Nemoš vjerovat. Koje moraš biti dno i naplatiti takvoj ženi kaznu od 500 kuna. Jel to ljudsko biće?
Tako ti je to prijatelju moj…
I šta ćemo sad?
Ništa. Idemo polako kući.
