Professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu i komunikolog Mario Plenković s još je četvero kolega objavio znanstveni rad o medijskom praćenju rada Vlade kojoj je na čelu njegov sin Andrej. U časopisu Media, Culture and Public Relations, u kojemu obnaša funkciju glavnog i odgovornog urednika, analizira kako su hrvatski tiskani mediji pisali o Vladi RH, koju vodi njegov sin, od početka siječnja do početka veljače ove godine. Obuhvatili su time period u kojem se Vlada, pišu, suočava s pandemijom i posljedicama potresa, piše Telegram.
U radu u kojem su analizirali 40 hrvatskih tiskovina i 296 novinskih sadržaja, na čelu s Plenkovićem kao glavnim autorom zaključuju da analizirane tiskovine publiciraju 23,55 posto negativnih i pristranih sadržaja o Vladi RH, pozitivno je orijentirano 35,54 posto objavljenih print sadržaja, dok ih je 40,91 posto neutralno intonirano o radu i ugledu Vlade RH.
Neke od njih tako se proziva da ne vode boljitku građana Hrvatske, a u radu o tiskanim medijima neobjašnjivo se našla i N1 televizija koja je apostrofirana u kontekstu stvaranja “percepcijski negativnog dojma o radu i ugledu Vlade RH”.
U negativnim medijskim sadržajima o Vladi, zaključuju, prednjače Hrvatski tjednik, Novosti, 24 Express (op.a. vjerojatno se radi o 24sata i tjedniku Express), Nacional, 7 Dnevno i Lider, koje Plenković i kolege klasificiraju kao “ekstremno iracionalno negativistički print-medijski sadržaj”. Dapače, eksplicitno tvrde da ove tiskovine “s aspekta izražajne medijske retorike, obrade i eksplikacije informacija ne vode boljitku i razvoju građana Hrvatske”.
Nepostojeće metode
U radu zaključuju kako njihova analiza pokazuje da su “hrvatski novinski mediji sami po sebi dobri”, no kako se pokazalo da uredničku politiku vode “male autorske skupine, koje negativnim strateškim medijskim sadržajima, uz aktivno simultano djelovanje na društvenim mrežama i kabelskim medijskim televizijskim portalima mogu u javnosti stvarati percepcijski negativni dojam o radu i ugledu Vlade RH u javnostima”. Ovdje apostrofiraju N1 kao kabelski kanal na kojemu navodne “male autorske skupine” simultano i “negativno strateški” djeluju.
Docentica Dina Vozab s Fakulteta političkih znanosti, koja se bavi istraživanjem medijskih publika i medijskih sustava, problematizira cijeli niz aspekata Plenkovićeva znanstvenog rada. Potvrđuje da se u radu navode nepostojeće metode poput “genetsko strukturalne metode”. Osim toga, kaže za Telegram, u radu su postavljene hipoteze “koje nemaju nikakve veze s pravilima postavljanja hipoteza u društvenim znanostima”.
Hipoteze su, primjerice, postavljene ovako: “Jesu li novinski sadržaji primjereni ugledu i funkciji Vlade RH?”. Vozab kaže da hipoteze moraju biti jasne, da ih mora biti moguće testirati statističkom analizom i da one moraju biti opovrgljive. “Osim što se radi o nevjerojatno pristranim pitanjima, te je hipoteze apsolutno nemoguće empirijski testirati”, ističe docentica. Naglašava i kako rad obiluje izrazito neobičnim jezičnim konstrukcijama koje vrlo često nemaju nikakvog smisla.
“Primjerice, tvrdnja da je korištena ‘kvalitativna i kvantitativna paradigmatska ontološka, epistemiološka, aksiološka, retorička, statistička i empirijska istraživačka metodologija’. Ne postoji nešto kao ontološka ili epistemološka ili aksiološka metodologija”, navodi Vozab pa ističe još jedan primjer. “Genetsko strukturalna metodološka sadržajna metoda evaluacije novinskih pisanih i vizualnih sadržaja, ovo je jednostavno vrlo komplicirana rečenica koja ništa ne znači, takvo nešto jednostavno ne postoji”, kaže Vozab.
Zapanjujući zaključci
Upozorava na sporne zaključke članka o medijskom pisanju o Vladi i tvrdi da su posve zapanjujući: “Potpuno je nejasno kako ovo može biti rezultat istraživanja – Politička, ekonomska i društvena sadržajna stajališta su više ili manje (pro)aktivistička, ponekad i anarhično destruktivna u cilju destabilizacije programa, rada, aktivnosti, ugleda i funkcije Vlade RH.” Problematizira i činjenicu da je rad objavljen u časopisu u kojem je glavni autor članka Plenković ujedno i glavni urednik časopisa, a i drugi autori članka su članovi uredništva časopisa.
“Ne vidim gdje je objašnjeno kako se riješio ovaj sukob interesa i osigurala nepristranost u sustavu recenzije”, kaže. Osim toga, navodi Vozab, rad je kategoriziran kao izvorni znanstveni članak, iako ne nudi niti teorijski okvir niti pregled literature koji bi morao biti temeljni dio izvornog znanstvenog članka. “Autori se nimalo ne referiraju na suvremena znanja u medijskoj i komunikacijskoj znanosti, u popisu literature se vidi da se gotovo isključivo referiraju na vlastite radove”, ističe. Zaista, u literaturi korištenoj za članak, autori su konzultirali 13 radova, a u svakome od njih, Plenković je glavni autor.
A kakav je Marijan Plenković bio kao profesor sredinom 90-tih na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti svjedoči i potpisnik ovih redova, novinar portala Paraf.
Treba napomenuti da potpisnik ovih redova nije jedan od tzv. propalih studenata koji profesorima zamjeraju svaku sitnicu, već je tijekom studija nagrađen stipendijom kao jedan od 5 % najbolji studenata na godini.
Jedan od predmeta koje je Plenkovićev otac predavao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu bio je i ‘Komunikologija masovnih medija’.
Zanimljivo je da se su studenti na ocjenu iz tog ispita mogli utjecati.
Začetnik korupcije na fakultetu
Onaj tko je želio višu ocjenu za zadatak je od Plenkovića dobivao dvadeset, trideset ili pedeset stranica knjige iz komunikologije, obično na engleskom jeziku, koje je trebalo prevesti. Plenković je knjige stranih autora nabavljao u inozemstvu te je njihov sadržaj kasnije kompilirao i izdavao ih kao svoje knjige. A za to mu je trebao hrvatski prijevod, A gdje ćeš naći bolje prevoditelje od studenata kojima o tome ovisi ocjena. I što je najbolje, prevode – besplatno.
Prevedeni tekstovi su se Plenkoviću predavali prilikom pristupanja ispitu. Veći broj prevedenih stranica, bolja ocjena.
No, to nije sve.
Da bi ‘napisao’ vlastitu knjigu nije mu bio dovoljan samo prijevod stranih autora, što su mu besplatno donosili studenti kako bi prošli ispit. Dosjetio se kako će besplatno doći i do grafičkog izgleda svojih knjiga.
Paralelno s Fakultetom političkih znanosti bio je predavač i na Grafičkom fakultetu Svaučilišta u Zagrebu. Na tom je fakultetu predavao predmet koji se zvao ‘Grafička komunikacija’ ili nešto slično.
Zanimljivo je da su tamo, po već prokušanom modelu, studenti kao ispit morali osmisliti grafički izgled naslovnice njegove nove knjige. Najbolji bi, naravno, dobivali i najvišu ocjenu.
Tako je prof. Mario Plenković, otac našeg premijera, kasnih 90-tih osmislio model po kojem je besplatno dobivao prijevod stranih autora za svoje knjige, kao i tzv. grafičku pripremu za njihov tisak. Njemu je ostalo samo da sve to zajedno odnese u tiskaru.
Već slijedeća generacija studenata morala je njegovu novu knjigu kupiti za ispit kao obveznu literaturu.
Premijerov otac je začetnik korupcije na Zagrebačkom sveučilištu već ranih 90-tih.
Optužbe o seksualnom uznemiravanju studentica nećemo komentirati jer ih je zbog proteka vremena nemoguće potvrditi.
Ovaj uvaženi profesor sada se bavi obranom svoga sina, premijera.
