Zdravi, objektivni i nezavisni mediji su tzv. stupovi demokratskog društva. No u korupcijom duboko nagriženim državama, posebice na Balkanu, takvi stupovi nisu po volji. Vlasti bi radije da ih nema. I mediji i novinari sami rijetko progovaraju o tom ključnom problemu. Ovaj tekst je podugačak, ali svrha mu je barem djelomično ukazati na nezavidno stanje. Temelji se na istraživanju koje je provedeno u sklopu regionalne platforme Safe Journalist, a koja djeluje uz podršku Europske komisije i bavi se zagovaranjem medijskih sloboda i sigurnosti novinara. Petu godinu uzastopce novinarske udruge sa zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Srbija), uz podršku Europske komisije, nadgledaju razvoj medijskih sloboda i sigurnosti novinara u njihovim zemljama – stvarajući regionalnu platformu zapadni Balkan za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara. Od 2020. godine još dvije zemlje rade na tim zadacima – Albanija i Hrvatska.
Istraživanje naslova Hrvatska – Indikatori razine medijskih sloboda i sigurnosti novinara 2020 kojemu je nakladnik Hrvatsko novinarsko društvo, a autorica Monika Kutri poput reflektora osvjetljava neke okolnosti o stanju i odnosu vlasti prema medijima i novinarstvu u Hrvatskoj.
-Hrvatska je polukonsolidirana demokracija i čini se da u tom polju vrlo sporo napreduje. Prema istraživanju provedenom potkraj 2019. godine, Hrvatska ima veliki problem s korupcijom, koja značajno ugrožava gospodarsko, društveno i socijalno napredovanje. U hrvatskom društvu vlada atmosfera u kojoj se novinari smatraju krivim za sve. Najviši državni dužnosnici nerijetko targetiraju novinare u svojim javnim nastupima – ističe Monika Kutri u uvodniku.
Pritom se podsjeća kako je još 2016. godine tadašnji ministar kulture na odlasku značajno je oslabio medijski sektor tako što je ukinuo program sufinanciranja neprofitnih medija, što je iznosilo oko tri milijuna kuna na godinu, od prihoda igara na sreću Hrvatske lutrije. Isti taj ministar raspustio je stručno povjerenstvo koje je te potpore dodjeljivalo i stopirao program potpore medijima zajednice.
Neprofitni mediji dovedeni na rub
-Sve to ostavilo je velik broj novinara bez posla, a neprofitni mediji dovedeni su na rub egzistencije. Hrvatsku je, kao i ostatak svijeta, u 2020. pogodila pandemija koronavirusa, što je na neko vrijeme potpuno zaustavilo mnoge proizvodne, tržišne razmjene, a time gospodarstvo dovelo u krizu. Hrvatska je i prije pandemije koronavirusa ekonomski lošije stajala u odnosu na ostale zemlje Europske unije te je ova kriza dodatno pogoršala situaciju u gotovo svim sektorima pa tako i u novinarstvu. Plaće u nekim medijima smanjenje su, a radnike se počelo otpuštati. Samo je 15 posto vanjskih suradnika u medijima zadržalo sve svoje angažmane, dok je gotovo 85 posto njih ostalo bez jednog dijela ili bez svih angažmana nakon izbijanja svjetske zdravstvene krize – ističe autorica Kutri poražavajuće činjenice.
U Hrvatskoj je registriran veliki broj medija. Vijeće za elektroničke medije pri Agenciji za elektroničke medije vodi Upisnik pružatelja medijskih usluga, elektroničkih publikacija i neprofitnih proizvođača audiovizualnog i radijskog programa, dok su tiskovine registrirane kod Hrvatske gospodarske komore (HGK). U Hrvatskoj je aktivno 26 televizijskih nakladnika (emitiraju 29 programa), 138 radijskih nakladnika (emitiraju 149 programa), 276 pružatelja elektroničkih publikacija, koji izdaju 336 elektroničkih publikacija, 59 pružatelja medijskih usluga putem satelita, kabela i interneta (96 programa) i 12 pružatelja usluga na zahtjev s 14 usluga. U Hrvatskoj postoje dva javna medijska servisa: Hrvatska radiotelevizija (HRT) i Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina).
Ne postoje službeni podaci o ukupnom broju novinara u Hrvatskoj, dok o broju zaposlenih novinara u pojedinim medijima postoje podaci koje vodi Hrvatska gospodarska komora. Najveće organizacije čiji su članovi novinari i koje se bore za prava novinara jesu Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske (SNH).
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND) Hrvoje Zovko je na predstavljanju ovog istraživanja istaknuo kako su tužbe jedan od novih modela napada na novinare uz one izravne, fizičke nasrtaje koji su zabrinjavajući, pogotovo jer nije bilo adekvatne kazne ili reakcije nadležnih institucija prema počiniteljima.
“Živimo i radimo u ozračju u kojem su novinari etiketirani kao glavni dežurni krivci za sve. Neprocesuiranje napada na novinare i stvaranje hajke od vodećih ljudi ove države, koji se često verbalno obrušavaju na naše kolegice i kolege, su pogonsko gorivo za brojne napade kojima smo svjedočili”, ocijenio je Zovko.
12 napada
Autorica istraživanja Monika Kutri istaknula je kako je u Hrvatskoj prošle godine bilo 12 napada na novinare, od kojih je bilo pet prijetnji i uznemiravanja, dvije prijetnje smrću te pet stvarnih fizičkih napada.
Kao interesantan slučaj izdvojila je napad na ekipu televizije N1 kada su intervjuirali Alemku Markotić i kada ih je prolaznik počeo vrijeđati na cesti, a počinitelj je u kratkom roku, u dva dana, priveden i osuđen.
Drugi napad koji je Kutri izdvojila kao zanimljiv je napad na splitsku novinarku Ivanu Šilović koji se dogodio kada je izvještavala ispred doma za starije koji je bio iseljavan zbog širenja korone. Ona je od interventne policije dobila dozvolu da se stoji na jednome mjestu, ali ju je drugi policajac otjerao.
“Kod tog slučaja treba napomenuti, što je jedan od zaključaka našeg istraživanja, koliko je bitno da se uspostavi bolja suradnja između novinarskog društva i sindikata te najbitnijih institucija kao što su policija, sudstvo i državno odvjetništvo kako bi se međusobno educirali o tome što je čiji posao”, istaknula je Kutri.
Kutri je dodala kako su od 2014. zabilježili 72 napada na novinare, a najčešći su napadi, čak i fizički, na novinarke. Uz to je navela kako ima jako puno i verbalnih uvreda koje razni državni dužnosnici upućuju novinarkama, ali to ne bilježe u ovoj bazi ako nije riječ o prijetnji.
“Najlakše se netko usudi napasti i uvrijediti novinara ako je u pitanju žena, to je pokazalo naše sustavno praćenje tih napada”, istakla je Monika Kutri.
Fizičkih napada je u 2020. godini bilo znatno više nego u 2019. Zabilježeno ih je pet od kojih su neki od najagresivnijih bili prema ženama. U siječnju 2020. godine četvorica muškaraca napala su novinarku Andreu Topić dok je istraživala imovinu Milana Kujundžića, tadašnjeg ministra zdravstva, fotografirajući ministrovo imanje s ceste. Muškarci su joj počeli dobacivati i prijetiti, a nakon što je pobjegla u vozilo i zaključala se, opkolili su vozilo i nastavili sa zastrašivanjem tako što su vikali, snimali je, sjedali na njezin automobil i na taj ga način ljuljali. Topić je rekla da je zastrašivanje trajalo pola sata. U međuvremenu je uspjela komunicirati s urednikom, koji je pozvao policiju, a na kraju je uspjela pokrenuti automobil i otići.
Istaknut slučaj je i kada je tijekom jutarnje uskrsne mise u crkvi na Sirobuji kod Splita napadnuta novinarka Živana Šušak Živković dok je snimala okupljanja vjernika ispred crkve u vrijeme kada su zbog epidemije koronavirusa okupljanja bila zabranjena. Prvo su je grubo gurnuli do ulaznih vrata crkve, a zatim je, dok je uživo prenosila događaj, netko uzeo njezin mobitel i uništio ga. U nemiru joj je ruka snažno prignječena vratima crkve. Isti je dan ispred crkve napadnuta još jedna novinarka, Ivana Sivro. Tijekom 2020. godine dogodilo se ukupno sedam napada na novinarke, od kojih su tri bila fizička napada te jedna prijetnja smrću i teškim tjelesnim ozljedama.
Sve više napada na novinare
Kada se gledaju napadi u drugim zemljama, Kutri je navela kako je situacija najteža u Srbiji. Tako je od 2014./2015. godine u Srbiji bilo 318 napada, u BiH 188, na Kosovu 137, u Makedoniji 71, Crnoj Gori 55, a Albaniji 17, s time da je ona u projektu tek dvije godine.
– Metodologija istraživanja razvijena je 2016. godine, a tijekom godina se prilagođavala kako bi se standardiziralo prikupljanje i analiza podataka te da bi se fokus istraživanja prilagodio razvoju u tradicionalnom i internetskom medijskom okruženju u zemljama zapadnog Balkana. Na temelju standardiziranih istraživačkih alata novinarske udruge procjenjivale su najnovija zbivanja u svojim zemljama i uključivale se u razne zagovaračke aktivnosti za unaprjeđenje političkog, zakonodavnog i institucionalnog okruženja u kojem novinari i mediji rad, kazala je Kutri.
-Napadi na novinare su i dalje učestali i njihov se broj ne smanjuje. U 2020. godini zabilježeno je više napada u odnosu na prethodnu godinu. Novinari često prijavljuju napade Hrvatskom novinarskom društvo, no taj bi se mehanizam trebao poboljšati. Iako se događa da se procesi zbog napada na novinare završavaju vrlo brzo, i dalje postoji velik broj slučajeva u kojima suđenja traju godinama. U slučaju premlaćivanja Dušana Miljuša iz 2008. godine sudski proces još nije počeo. Za ubojstvo Ive Pukanića 2008. godine pravomoćno je osuđeno šestero ljudi, dok nalogodavci nisu pronađeni. Posljednjih se godina povećao trend „elegantnog“ tipa napada na novinare sudskim tužbama kako bi ih se diskreditiralo, demotiviralo, zastrašilo, ali i financijski iscrpilo – stoji između ostalog u zaključcima i preporukama ovog vrlo važnog istraživanja.
Prema anketi koju je HND proveo među medijima u prvom kvartalu 2021. godine, u tom su trenutku u Hrvatskoj bile aktivne najmanje 924 tužbe protiv medija i novinara, gdje odštetni zahtjevi iznose najmanje 78,5 milijuna kuna. Najveći dio tih tužbi, čak 892, parnični su postupci protiv nakladnika, urednika i novinara. Među tužiteljima se, osim fizičkih osoba nepoznatih široj javnosti, najviše ističu osobe iz javnog i političkog života, zatim pravne osobe, političari koji obnašaju vlast pa i sami suci. U aktivnim sudskim sporovima visina tužbenih zahtjeva kreće se od nekoliko tisuća kuna do čak više od milijun kuna, dok najdulji sudski spor traje čak 12 godina. Prema službenim podacima Ministarstva pravosuđa, lani je protiv novinara pokrenuto 489 parnica za naknadu štete, a ukupno 840 parnica s danom 31. prosinca 2020. još nije riješeno.
‘Elegantni’ napadi tužbama
-Moglo bi se reći da su tužbe protiv novinara politički motivirane i posljednjih se godina u Hrvatskoj one često koriste kao „elegantan“ vid napada na novinare kako bi ih se diskreditiralo, demotiviralo, zastrašilo, ali i financijski iscrpilo. Za neke novinare veliki problem predstavlja neujednačenost sudske prakse jer kada netko tuži medij u kojem novinar radi, nije siguran kakav je mogući ishod tog postupka – napominje Monika Kutri.
Odredbe Kaznenog zakona o kleveti i uvredi stroge su, državni dužnosnici i ostali političari ih često koriste, a nerijetko služe kao osveta za novinarsko izvještavanje. Osuda na temelju klevete ili uvrede „omogućava tužitelju da nakon završetka kaznenog postupka izravno od novinara potražuje i novčanu naknadu štete.“ U Hrvatskoj je od početka 2020. godine kazneno djelo teškog sramoćenja dekriminalizirano, ali su u zakonu ostale odredbe klevete i uvrede.
-Novinari različito gledaju na tužbe za klevetu i povredu ugleda. Neki od sudionika u fokus-grupama rekli su da nastavljaju istraživati i pisati kritičke tekstove te kako ih mogućnost podizanja tužbi ne obeshrabruje u poslu. Druge su, pak, novinare takve tužbe općenito dovele do autocenzure. Svjesni su da ih tužbe iscrpljuju, financijski i psihički, pa onda radije izaberu ne obrađivati neke teme.- pojašnjava Monika Kutri.
Ekonomski položaj novinara i novinarki u Hrvatskoj već dulje vrijeme nije povoljan. Prema podacima kojima raspolaže Sindikat novinara Hrvatske, od njihovih 2200 članova, ugovor o stalnom radnom odnosu ima oko 1000 članova, dok su ostali članovi individualci, freelanceri, odnosno honorarni suradnici, a manji broj njih su umirovljenici. Kolektivni ugovor postoji u tri medija u Hrvatskoj, a u posljednjih 20 godina bilo je pokušaja pregovora o nacionalnom kolektivnom ugovoru (NKU), ali su prekinuti jer poslodavci nisu htjeli prihvatiti sljedeće prijedloge Sindikata: 40-satni radni tjedan, napredovanje novinara u statusu na temelju godina radnog iskustva u struci, osnovna plaća, elementi koji se uračunavaju u radno vrijeme novinara, kolektivni ugovori na razini medijskih kuća (kako bi se u financijski uspješnijim medijima i nakon potpisa NKU-a mogla postići veća prava od minimalnih iz NKU-a) i osnovna zaštita honorarnih suradnika.
-U Hrvatskoj je sve veća tendencija zapošljavanja vanjskih suradnika i freelancera, a sve manje ima ugovora na neodređeno koje novinari potpisuju s poslodavcem. U 2020. godini kriza izazvana koronavirusom iskorištena je kao podloga za otpuštanje novinara, smanjivanje njihovih plaća te raskidanje ugovora s freelancerima. Prema anketi koju je HND proveo u travnju 2020. godine, a u kojoj su sudjelovali novinari koji nisu stalno zaposleni u nekom mediju, samo 15 posto njih je u potpunosti zadržalo svoje angažmane. Suočeni s potresom u Zagrebu u ožujku 2020. godine, ali i sa spomenutom krizom, mnogi su novinari bili prisiljeni raditi od kuće te im poslodavci često nisu osiguravali nužne uvjete za kvalitetan rad od kuće – ističe se u istraživanju.
Vlada se neprestano miješa u poslove HRT-a
U jednom poglavlju se obrađuje i uloga i djelovanje tzv. Javnog servisa odnosno HRT-a, pa se zaključuje kako bi se moglo reći da se Vlada neprestano miješa u poslove HRT-a i da ima velik utjecaj na javni medijski servis.
-Uprava HRT-a je u posljednje dvije godine neprestano tužila sudu sve svoje zaposlenike koji su se žalili na taj problem, a tužila je i Hrvatsko novinarsko društvo, koje je također ukazivalo na probleme na HRT-u. Javni servis tužio je i druge medije te je u jednom trenutku bilo aktivno 35 tužbenih zahtjeva za zaštitu časti i ugleda, koji su iznosili više od 2 milijuna kuna. Samim tim što vladajuća stranka ima utjecaj na izbor upravitelja HRT-a, vjerojatno na ta mjesta odabire kompatibilne, a ne nužno i kompetentne ljude. Može se reći da urednici vrlo često provode cenzuru i autocenzuru ne bi li se dopali vladajućima te se na taj način znatno šteti neovisnosti javnog medijskog servisa. Velik broj tužbi koje je HRT pokrenuo protiv svojih zaposlenih novinara pobuđuje sumnju da je javni servis zarobila politička interesna skupina. – zaključuje se u istraživanju, a svjedoci smo i kako je nedavno pokrenut kazneni progon čelnika te kuće.
Sloboda izražavanja i informiranja u Hrvatskoj zajamčena je Ustavom i zakonima, ali je učinkovitost njihove primjene upitna. Često je nužno pokretati mehanizme žalbe ili povjerenika za zaštitu informacija kako bi se do došlo do informacija. Sankcije za kršenje zakona u ovom smislu ne ostvaruju se pravodobno jer sudski sporovi traju vrlo dugo.
-Medijsko zakonodavstvo deklarativno je razvijeno u transparentnom procesu, ali se čini kako konačne odluke o rješenjima u regulativi ipak donose vladajuće strukture. U Hrvatskoj ne postoji licenciranje novinara, a velika brojka registriranih tiskovina ide u prilog slobodi medija. Ne postoji objedinjeni registar medija. Jedino regulatorno tijelo u Hrvatskoj je Vijeće za elektroničke medije, na izbor čijih članova veliki utjecaj ima vladajuća većina. Najveći problem netransparentnosti financiranja medija državnim sredstvima uočava se na lokalnoj i regionalnoj razini. Dobiveni novac također često stvara osjećaj obaveze prema lokalnim vlastima, a čelnici vrlo često podsjećaju medije na to tko ih financira, što može dovesti do određene samocenzure. Javni servis formalno je neovisan, no uprava se bira saborskom većinom, što se do sada pokazalo kao praksa političkih imenovanja – jedan je od zaključaka istraživanja Hrvatska – Indikatori razine medijskih sloboda i sigurnosti novinara 2020.
Dužnosnici koji grubo vrijeđaju
Tužbe protiv novinara i medija čiji se broj iz godine u godinu ne smanjuje jako su veliki problem. Sudski sporovi traju dugo, često su politički motivirani i predstavljaju veliki pritisak na medije i novinare. Novinarima je omogućeno izvještavanje iz institucija čiji je rad definiran kao javan. Udruživanje u novinarska društva i sindikate slobodno je, no pojedini vlasnici medija ne gledaju blagonaklono na takav vid udruživanja te ga doživljavaju kao pobunu ili prosvjed.
-Korona-kriza potvrdila je da su freelanceri i vanjski suradnici u medijima najranjivija skupina među novinarima te da najbrže i najlakše ostaju bez angažmana jer ne uživaju zaštitu ugovora o radu. Veliki broj medija koji svoj posao obavlja neovisno u skladu s profesionalnim standardima vrlo teško opstaje na medijskom tržištu, a neki su čak i ugašeni. Mediji uglavnom imaju medijske statute, dok druga pravila koja štite uređivačku neovisnost o vlasniku i upravljačkim tijelima medija najčešće nemaju. Novinarsko vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva jedino je samoregulatorno tijelo, koje postupa na temelju prijava na rad novinara iz svih medija, no propisane sankcije imaju težinu samo kod članova HND-a – ističe se u istraživanju.
Novinare često prozivaju visoki državni dužnosnici, na što se vrlo često nadovezuju građani grubim uvredama upućenim novinarima najčešće putem društvenih mreža. Javni servis pod velikim je utjecajem politike i vladajuće stranke. Sloboda novinara u redakcijama u mnogome ovisi o mediju u kojem rade. Najveći pritisak kojem su izloženi neprofitni i mali mediji jest nepostojanje novca za njihovo financiranje, zbog čega je došlo do gašenja nekih neprofitnih medija ili do smanjenja produkcije sadržaja.
Najava izrade novog Zakona o medijima dobar je početak, zaključuje se u istraživanju, ali je to samo po sebi nedovoljno da bi se poboljšalo stanje u novinarstvu u Hrvatskoj. Institucije moraju pokazati jači interes za informiranjem o novinarskom pozivu kako bi se znale na pravi način odnositi prema novinarima. Slab socioekonomski položaj novinara, naročito u malim i neprofitnim medijima, ima tendenciju utjecati na sadržaj i količinu proizvedenog novinarskog sadržaja, a samim time i na kvalitetu novinarstva u Hrvatskoj.
Kako bi se stanje u novinarstvu poboljšalo, za početak je potrebno da se u Hrvatskoj promijeni stav prema novinarima da su oni krivi za sve loše u društvu kako bi mogli svoj posao nastaviti raditi bez straha i u javnom interesu. Potrebna je bolja suradnja institucija s novinarima te razbijanje fame da su novinari neprijatelji institucija i politike.
Preporuke preporučuju
Na koncu istraživanja su navedene i preporuke kako bi se stanje poboljšalo.
Kao prvo, smatra se, potrebno je precizno definirati pojam i zanimanje „novinar“, napraviti objedinjeni registar medija, provesti istraživanje o ukupnom broju novinara u Hrvatskoj i uspostaviti mehanizam za praćenje tog broja, oformiti Fond za financiranje medija, osigurati bolju transparentnost dodjele sredstava lokalnih samouprava lokalnim medijima i zaštititi te medije od utjecaja lokalnih moćnika.
Osim toga, nužno je dekriminalizirati odredbe klevete i uvrede u Kaznenom zakonu, osigurati bolji radno-pravni status slobodnih novinara, ohrabriti novinare da se više uključuju u rad Hrvatskog novinarskog društva te da udruživanjem jačaju svoj položaj profesionalaca, osnažiti Sindikat novinara Hrvatske, sindikalne podružnice u medijima i same novinare da se uključuju u rad Sindikata…
Potrebno je i uspostaviti suradnju na edukacijskim programima između Ministarstva unutarnjih poslova, Državnog odvjetništva i Ministarstva pravosuđa i uprave s jedne strane i Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske s druge kako bi se službenici spomenutih institucija bolje upoznali s novinarskim poslom i pozivom, te potaknuti institucije kao što su policija, Državno odvjetništvo i sudovi da donesu interne upute o postupanju s novinarima.
Među važnijim preporuka je, a to znamo i zbog toga jer se nerijetko susrećemo s bahatim odnosom prema novinarima od strane predsjednika Vlade RH i njegovih suradnika, potaknuti dužnosnike i čelnike institucija da otvoreno, jasno i nediskriminatorno osuđuju svaki napad na novinara kako bi ukazali na to da se u Hrvatskoj napadi ne toleriraju, potaknuti dužnosnike i čelnike da se suzdrže od izjava koje mogu dovesti do ugroze sigurnosti novinara.
Nadalje, treba osigurati suradnju sudstva s novinarima kako bi suci bili upućeniji u problematiku rada novinara, osmisliti i uspostaviti mehanizam za sustavno praćenje i izdvajanje tzv. SLAPP-tužbi kako bi se detaljnije mogao utvrditi način za njihovo smanjivanje i suzbijanje…i novinari bili zaštićeniji, preporučuje se.
Eto preporuke su tu, ovaj tekst je na kraju, a možda ga je čak i pročitao netko od onih kojima je namijenjen.
Izvor: Udruga TRIS
