Na jučerašnjoj Općoj sjednici Vrhovnoga suda Republike Hrvatske razmatrani su programi i životopisi kandidata za predsjednika Vrhovnoga suda Republike Hrvatske. Bio prisutan 31 sudac. Kandidata dr. sc. Marina Mrčelu podržalo je 29 sudaca. Kandidata mr. sc. Radovana Dobronića podržala su četiri suca. Ostali kandidati nisu podržani. Dva suca nisu podržala niti jednog kandidata.
To govori da HDZ-ov sudački lobi ne želi u svojim redovima nikoga sa strane.
Nedavno je Zoran Milanović predložio suca Dobronića za šefa Vrhovnog suda što je izazvalo oduševljenje među svim Frankerima, ali i među svim onima kojima je dosta korupcije u pravosuđu.
Sudac Dobronić je najpoznatiji hrvatskoj javnosti zbog presude protiv banka u slučaju Švicarski franak gdje je jasno i glasno te pravno argumentirano dao do znanja da su takvi krediti ništetni zbog nezakonito ugovorane kamatne stope i valutne klauzule. Ta povijesna presuda je otvorila prevarenim dužnicima vrata za tužbe protiv banaka, a jedini tko je stao u njihovu obranu je bio Vrhovni sud.
Prisjetimo se izjave koju je za N1 televiziju dao sudac Dobronić na temu bankarskog poslovanja u Hrvatskoj i kredita u švicarskim francima i onda si postavite pitanje: Jesu li zbog takvih stavova banke, Vlada RH i većina sudaca Vrhovnog suda protiv imenovanja Dobronića za šefa Vrhovnog suda?
“Hrvatska kao država ima situaciju da joj je 90 posto banakarskog sektora u inozemnom vlasništvu. Tu situaciju u Europskoj uniji mislim da osim Luksemburga nema nitko. Možda još netko, ali Luksemburg je uvijek poseban slučaj, oni su od toga razradili cijeli sustav, njihov sustav je da privlače što više banaka. Italija ima svoj bankarski sektor, ove velike banke, itd. Francuska ima puno stranih banaka, Engleska ima strane banke, ali nema nikakvog govora da bi bilo gdje bilo 90 posto”
“Znači, Hrvatska ima jednu jako nepovoljnu situaciju. Ovo sad pokazuje sve nedostatke tog sustava jer znači ipak nisu talijanske banke ponudile Talijanima 100, 200, 300 tisuća takvih ugovora,… Ovo nešto što su radili je bilo sporadično. U Njemačkoj baš ništa, u Engleskoj isto tako zapravo ništa. Prema tome, njihove banke u njihovim matičnim zemljama pokazuju onaj jedan minimum profesionalnih i moralnih standarda i ne nude ljudima tako opasne proizvode. Ipak im je znači stalo do reputacije, a jednim dijelom boje se i svoje matične države. Jer oni znaju da ako bi oni to pretjerali, da bi ih država kaznila. Ali ovdje sad, kad imamo 90 posto strano vlasništvo koje štite matične zemlje, ove države nisu pokazale i banke nimalo skrupula prema hrvatskim potrošačima”
“Ova situacija bi trebala navesti Vladu i sve stranke itd. da se napravi jedan malo dugoročniji plan kako da se taj nepovoljan omjer izmijeni. Tako da se barem u prvoj nekoj fazi smanji taj udjel od 90 posto na barem nekih 60, 70,… Znači to bi trebalo nešto osmisliti, jer ovo sasvim sigurno je nepovoljno”.
“Te banke u onom pravom smislu nikad neće davati kredite za nekakva poduzeća u njihove neke projekte razvojne ako ne mogu u kratkom roku odmah dobiti veliku zaradu, znači one postaju kočnica razvoju, bez obzira što sad recimo Zagrebačka i Privredna nastoje uvjeriti sve da oni malo više daju. Možda i daju malo više, ali u odnosu na potrebe nedovoljno. One su čak možda i u pravu kad kažu da toliko baš stvarno dobrih, isplativih projekata u gospodarstvu i nema, ali još uvijek mislim da ima i da bi se moglo. Ali njima se to jednostavno ne isplati. I znači ove banke objektivno jesu kočnica pravom razvoju. Bez njih će jako teško Hrvatska napredovati”, dodao je Dobornić.
“Vjerojatno u sasvim kratkom roku Hrvatska ne može učiniti puno. Ali sad u prvi tren može i mora barem primijenjivati sve ono što bi rekli pogodnosti koje nam članstvo unutar EU-a daje. Sad se tu jednim dijelom upravo o tome i radi da s jedne strane su ove kredite uvezle banke u Hrvatsku još dok nismo bili u članovi EU-a, kada smo mi zapravo za vrijeme pregovora se čak prilično rano i otvorili”, smatra Dobronić.
“Istina je i sada da je nakon nastanka ovih brojnih problema diljem cijele Europske unije, Europski sud zapravo ovaj put zapravo spasio situaciju i to ne samo ovo neposredno da je pomogao potrošačima nego je na neki način spasio obraz EU-a. Jer je on je znači, ono što smo rekli na početku, dok se Europska komisija na početku kolebala što i kako prilično štiteći banke, Sud Europske unije je zauzeo vrlo jasno stajalište da bi on shvatio o kakvim se tu zapravo nezakonitostima čisto s pravne strane radi i da je to neodrživo i da će cijeli sustav potrošačkog prava i opće ugled EU-a biti narušen ako se to dopusti.
I zapravo su onda banke svojom nezakonitom praksom inicirale jedan dodatni razvoj potrošačkog prava za kojeg ovi sad pojedini se usude tvrditi da je nerazuman. To je sad glavna konstrukcija banaka. Dok su prije, na samom početku, govorili da je valutna klauzula temelj sistema u koji se ne može zadirati. Znači, oni su govorili da valutna klauzula nije dio ugovora kojeg sud može i mora preispitivati nego da je to kao nekakava zabrana u koju sud ne smije ući, ukratko da oni imaju imunitet i od sudskog preistipitvanja”, kazao je zaključno Dobronić.
