fbpx

Dežulović je bio u Vukovaru kad je umirao; ’91. je ušao u okupirani grad i napisao čuvenu reportažu

Reportaža je objavljena 2011. u Slobodnoj Dalmaciji s naslovom “Reportaža koja se pamti: Novinar Slobodne Dalmacije ušao 1991. u okupirani Vukovar”

Nakon što je njegova jučerašnja kolumna ‘Jebo vas Vukovar’ izazvala žestoke reakcije desnice i Ministarstva branitelja, novinar i kolumnist Boris Dežulović danas je poručio kako je u svojoj kolumni pisao o “jeftinoj konjokradičkoj trgovini groznom žrtvom Vukovara” koju, kazao je, zna bolje od mnogih koji sada skaču na njegov tekst. “Ne moraju oni meni govoriti što je Vukovar i kakav je Vukovar bio. Ja to znam, ja sam to vidio”, poručio je Dežulović.

Kako je objasnio, psovku je izgovorio u ime grada Vukovara. “Dao sam si to pravo, jer sam bio tamo kad je umirao, zato što znam što je Vukovar bio i što je danas”, rekao je referirajući se na vrijeme kada je, 1991. godine, ušao u okupirani Vukovar. O tome je 2011. godine, za Slobodnu Dalmaciju, napisao reportažu objavljenu s naslovom “Reportaža koja se pamti: Novinar Slobodne Dalmacije ušao 1991. u okupirani Vukovar”.

‘Samo gledaj i povraćaj’

Posjetio je tada, kako je zapisao, mrtvi grad. “Danas zapadnim Srijemom, pomiješan s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog leša grada na Vuki. Leži na kraju našeg svijeta, kao naneseno Dunavom, beživotno tijelo Vukovara. Hladna kišica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu oči i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, kuću po kuću, prozor po prozor, ciglu po ciglu”, zapisao je Dežulović.

Opisao je kako je, 10 dana nakon pada Vukovara, tamo stigao. “Ti si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Boža. Ja ću da ti budem dozvola… Jebeš pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… možeš sa mnom, ja ću da te odvedem. Taj užas svi moraju da vide. Ti samo ćuti i ne pričaj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povraćaj”, rekao mu je čovjek s kojim se zaputio u Vukovar.

‘Pitaju me kako je u Splitu’

Iz razrušenog, zakrčenog, miniranog grada, Dežulović zapisuje: “Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki čovjek ugurava ženu u “stojadina”, ona neće. Previja se od plača i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na kući preko puta zlokobno se vijori crna četnička zastava s natpisom “Sloboda ili smrt”. Tri kuće niže dva muškarca popravljaju krov. Što kada ga poprave? Cijeli kvart oko te kuće sravnjen je sa zemljom. Može li čovjek tu živjeti?”. Gomile zemlje, koje nisu od granata, improvizirano su groblje.

“Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset ‘temišvarskih’ leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve”, piše Dežulović.

‘..bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad’

Susreće se s bračnim parom koji je 90 dana proveo u podrumu zajedno s 10 susjeda. “Ni sami ne znaju kako su preživjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta izašla iz skloništa. Kako, kako ste… Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vršili nuždu. Jebo te, je l’ to prvo što ih imaš pitati?, govorim sam sebi. Ništa, ništa…. Imaju li svojih, rodbinu… Imamo, tamo u Pionirskom, ništa ne znamo o njima… ne znamo jesu li živi. Sin, snaja i dvoje unučadi. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi izašli iz podruma ne prepoznavši kvart u kojemu žive trideset godina, pitaju mene kako je u Splitu!”, zapisuje Dežulović.

“Na odlasku pretječemo poveću kolonu vojnih kamiona. Vojska diže tri prsta i mahnito urla. “Vidi ih, jebo te, ko životinje da voze u zoološki vrt!” Promiču posljednje kuće ubijenog Vukovara, čekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvorištu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, kokoši i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbušenog vodotornja, Božo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba šutimo!”, stoji u Dežulovićevoj reportaži iz Vukovara 1991. koju u cijelosti možete pročitati ovdje.