Dan je sjećanja na žrve Vukovara, državni blagdan, neradni dan, a zapravo dan kada je nakon tromjesečne opsade, granatiranja, razaranja i ubijanja Vukovaraca slomljen otpor grada. Prošlo je punih trideset godina od pada Vukovara, u koji građani cijele Hrvatske 18. studenoga dolaze u Kolonu sjećanja i hodaju u tišini od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja. I tako od 1998. Mnogi su od Vukovara napravili poligon za politička nadmetanja i obračune, zasjenjujući time iskreno poštovanje i pijetet prema gradu i njegovim golemim ratnim žrtvama.
Upravo takvi su glavni krivci što je Vukovar tri deetljeća nakon tragedije podijeljeni grad, u kojem hrvatska i srpska djeca idu u odvojene škole i vrtiće, uče različitu povijest, uče se dugoročnoj separaciji i šovinizmu. Nije to ono što Vukovar treba i želi, ali pritisku vlasti, lokalne i nacionalne, i svih onih koji parazitiraju na ratu i njegovim žrtvama, napose vukovarskim, teško se oduprijeti. Grad je tako s godinama postao mauzolej, mjesto komemoracije, vijenaca i lampaša, mrtvac kojeg se slavi, umjesto da mu se udahnjuje život i vraća radost i mladost…
Kolona sjećanja na 30-tu godišnjicu pada Vukovara pretvorila se u svojevrsno natjecanje, covidu unatoč. Nikad masovnije hodočašće u kojem se nekolicina političkih prvaka nadmeće za glavnu rolu, za najveću pozornost, kao da je riječ o nekom nenajavljenom ispitivanju rejtinga onih koji žive od vječitog dokazivanja domoljublja upravo tim formalnim vukovarskim manifestom. Kao da ne razumiju, ne žele razumjeti ili za to nisu sposobni, da Vukovaru treba život, mir, ljubav, nesputana mladost povezana zajedničkim interesima, i da se Vukovar tako najviše i najiskrenije voli, a ne povijesnim epopejama, vječitim evociranjem i komemoriranjem patnje i tragedije, po uvijek istom subnorovskom scenariju.
Danas u Vukovaru nikome nije trebala covid-potvrda, jer ovdje, na Dan sjećanja, korona ne uspijeva. Ovdje se sankcije za kršenje mjera ne zazivaju. Pa je državna i lokalna vlast, koje se inače gledaju “preko nišana” , prigodno ujedinjena u kršenju epidemioloških mjera jer je pijetet, valjda, jači od smrtonosnog virusa. Formalno, građani su pozvani da poštovanje žrtvama Vukovara odaju neki drugi dan, ili paljenjem svijeća kod kuće, da ne dolaze u Kolonu sjećanja zbog opasnosti od širenja zaraze, ali ako oni sami neće propustiti priliku da u Koloni budu, zašto bi to učinili i “obični” građani?
Vlast, i to ne samo aktualna, nego svaka, definirala je Vukovar kao mjeru domoljublja i hrvatstva, i sad ti, ako si pravi domoljub i pravi Hrvat, reci da nisi bio 18. studenoga u Vukovaru! Takav prizeman, primitivan odnos prema ratnom stradalniku koji se herojski branio od nesuporedivo moćnijeg neprijatelja i nažalost pao, ne pridonosi mirnodopskoj revitalizacji grada i njegovom demokratskom i društvenom napretku. Naprotiv, takvim ga odnosom pretvaraju u trajnog taoca rata i nacionalnih podjela, dodjeljujući mu na simboličkoj i praktičnoj razuni ulogu podijeljenog grada u kojem se na tim premisama odgajaju nove generacije kako bi ovdje vječno živio rat, a samo figurirao mir.
Vukovar je u ratu doista preživio nezamislivu golgotu. Tri mjeseca je grad sustavno ubijan od moćne JNA sile koja je na grad poslala 30 tisuća vojnika, sa stotinama tenkova i oklopnih transportera, ubojitih haubica, naspram manje od dvije tisuće jedva naoružanih hrvatskih branitelja koji su odolijevali nasrtajima neprijatelja od kraja kolovoza do 18. studenoga kada je Vukovar pao u neprijateljske ruke, jer je ostao bez hrane, vode, streljiva, bez ičije pomoći …
U obrani Vukovara poginula su, službeno, 1642 branitelja, no procjenjuje se da ih je izginulo bar tri tisuće. Ranjenih je bilo 1219, a u srpske koncentracijske logore odvedeno je oko sedam tisuća ljudi. I danas se oko 300 Vukovaraca vode kao nestali.
Cijela Hrvatska je suosjećala s Vukovarom, plakala s braniteljima koji su se predali, s civilima koji su u koloni straha i užasa hodali razorenim gradom pod uperenim neprijateljskim oružjem. Ti nadrealni prizori iz pregaženog i uništenog grada, slike očaja tih hrabrih ljudi koji ga nisu htjeli napustiti sve dok je disao, usjekle su se u kolektivno pamćenje ne samo hrvatskih građana. Koji pamte stradanje ovog grada. I duboko ga poštuju. I klanjaju se sjeni njegovih žrtava. Ali na tom sjećanju i pijetetu zasigurno ne žele saditi mržnju, i godinama je zalijevati uvijek istim porukama koje razdvajaju i Vukovar drže doboko ukopanim u ratu i prošlosti.
Vukovaru, hrvatskoj Guernici, treba veliki iskorak u novo doba, doba mira i nepodijeljene ljubavi prema gradu koji je zaslužio svoju materijalnu ali i mentalnu regeneraciju. Zaslužio je živjeti kao sav normalan svijet. Oslobođen mržnje i podjela koje se prenose s koljena na koljeno, održavajući rat življim od mira…
Sve vlade dosad trudile su se financijski pomoći gradu, ulagale su u obnovu kuća, fasada, institucija, ali ne i u obnovu duha Vukovara, nekoć pitomog, civiliziranog i uređenog baroknog grada bogatog kulturnog nasljeđa i velikog srca. Danas je to srce grada s otvorenim ranama na kojima neki poput lišaja politički parazitiraju, iako su najpozvaniji da ih liječe…
